Prijepor predsjednika Zorana Milanovića s veteranskim udrugama i HDZ-ovcima oko HOS-ove ploče s ustaškim pokličem ‘Za dom spremni’ priziva ideološko pitanje ključno za razumijevanje identiteta suvremene Hrvatske. Braneći stav po kojem ploču ‘treba maknuti i negdje baciti, jer to nema veze s Domovinskim ratom’, Milanović je na Facebooku napisao kako nije htio obezvrijediti žrtvu HOS-ovaca, čija ‘hrabrost i nesebičnost zaslužuju duboko poštovanje i našu trajnu zahvalnost’. Dodao je kako jest namjeravao – te će na tome inzistirati – prokazivati one ‘koji politički i neljudski zloupotrebljavaju poginule branitelje da bi relativizirali zločinački karakter NDH te da bi se narugali žrtvama ustaškog terora (…) Neću ustuknuti pred javnom agresivnošću političkih štetočina koji misle da mogu dovijeka parazitirati na afirmaciji NDH, najstrašnijeg moralnog i političkog posrnuća u modernoj hrvatskoj povijesti’. Ove je riječi predsjednik države popratio snimkom Tuđmanove izjave iz 1992., u kojoj vrhovnik kaže da idealistički mladići ‘nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. (…) To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. To je nešto što svijet ne može prihvatiti, jer današnji svijet se gradi na načelima one antifašističke koalicije, demokratske’.
Presudno pitanje glasi: Je li, i u kojoj mjeri, moguće suzbijati ustaštvo pozivajući se na Tuđmana? Nije sporno da je Tuđman imao negativan – mada ne i dosljedan – odnos prema HOS-u. U mnoštvu izjava osuđuje HOS-ovce kao ‘nedotupavce’ koji isticanjem ustaškog znakovlja i veličanjem NDH ‘opet hoće uništiti hrvatski narod’, dok je za Paragu rekao da osnivanjem HOS-a pokušava ‘uskrsnuti kriptofašističke tendencije’. Pravaški i HOS-ovski vođe optuženi su 1993. na Vojnom sudu u Zagrebu za ugrožavanje ustavnog poretka. Zapovjednike HOS-a Paradžika i Kraljevića ubili su pripadnici hrvatskog MUP-a i HVO-a: Josip Manolić tvrdi da je ubojstva organizirao Tuđmanov prvi suradnik Šušak. Vjerovali Manoliću ili ne, Tuđman je 1995. pomilovao Paradžikove ubojice, licemjerno ne propustivši – na Šuškov prijedlog – Paradžika i Kraljevića posmrtno odlikovati. Drugo, ako je i moguće HOS-ovce poginule u obrani Hrvatske odijeliti – kao mladiće vrele krvi – od ustaštva, HOS je ideološki sigurno bio neoustaška formacija. Njegovi su vođe bezbroj puta veličali NDH, zalagali se za Hrvatsku do Subotice i Novog Pazara te promovirali ustaštvo. Himna HOS-a slavi Pavelića, a HOS-ov inspektor Mile Dedaković je 1992. izjavio da će ‘čim HSP dođe na vlast, 50 posto Srba morati iz Hrvatske’.
Predstoji životarenje u lošoj beskonačnosti neprekidnog suzbijanja ustaštva, sve dok se ne stvore društveni uvjeti za realno prevrednovanje Tuđmana – te dok za to mainstream ljevica ne stekne hrabrosti i imaginacije
Bez obzira na odnos Tuđmana prema HOS-u i HOS-a prema ustaštvu (dobar izvor za oba radovi su politologa Velimira Veselinovića), ključan je treći element: odnos Tuđmana prema ustaštvu. Unatoč partizanskoj prošlosti i cjeloživotnom pozitivnom vrednovanju Tita, upravo je Tuđman omogućio rehabilitaciju ustaša: Ivo Goldstein nazvao ga je ‘ocem hrvatskog revizionizma’. Slavna je Tuđmanova rečenica iz 1990. s prvog Općeg sabora HDZ-a: ‘NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’ već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika (…) tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica.’ Time je izjednačio legitimne želje za samostalnošću s ‘državom’ koju je proglasila grupa terorističkih ubojica te – spomenuvši ‘geografske granice’ – podupro ustaško velikohrvatstvo. Još gore, u razgovoru s predsjednicima stranaka 16. prosinca 1990. izjavljuje da ‘što se NDH tiče, možda će za 20 ili 50 godina biti druge ocjene. Ali sada je valja spomenuti na način kako se tretira u međunarodnom mnijenju’. Time je zapravo svoju osudu NDH definirao kao prvenstveno pragmatičnu, a ne i vrijednosnu. Isto donekle važi i za HOS-ovce: Tuđman ih je dijelom napadao zato što je smatrao da ne razumiju geopolitičku stvarnost, a ne zbog ideološke suštine. (Treba reći da su mu zapravo i služili time što se pored njih mogao inscenirati kao centrist, bili su dakle korisne budale). Kasnije je Tuđman ublažavao te ocjene, pa je na Saboru HDZ-a 1998. osudio ustaše zbog rasnih progona i zločina, no pokušao je napraviti razliku između režima i same NDH, odbijajući ideju da je ‘sama NDH bila fašistička’. Ukratko, Tuđman je u himeričnu ideološku smjesu ‘pomirbe’ uz ‘pozitivne tekovine hrvatske ljevice’ umijesio i više no natruhe ustaštva. Tako je – ističe Marinko Čulić – od ustaštva i partizanstva stvorena ‘bastard hrvatska sinteza’. I identitet postsocijalističke Hrvatske dijelom je dizajnirao po uzoru na NDH, što je vidljivo u imenu valute, institucija (‘Hrvatski državni sabor’) ili ulicama nazvanim po Budaku. Tuđman i ustaštvo nisu isto, no kao i ustaše, Tuđman je težio etnički što čišćoj i geografski što većoj Hrvatskoj, premda se u ovom posljednjem od ustaša razlikovao po pitanju opsega ‘idealne’ Hrvatske. Nažalost, s ustaštvom se dijelom preklapala ne samo njegova nacionalistička ideologija – a treba se prisjetiti i njegove teze da genocidi mogu imati i pozitivne povijesne učinke – nego i politička praksa. Mada nikako istog intenziteta, to preklapanje pokazuju raširena ubojstva civila, protjerivanje Srba iz Hrvatske i Bošnjaka iz ‘Herceg-Bosne’.
Kako je moguće Tuđmanom suzbijati ustaštvo, ako u tuđmanizmu postoji ustaški udio? S obzirom na naizgled čelični javni konsenzus o nedodirljivosti ‘tvorca suvremene Hrvatske’, možda je smislena logika po kojoj su napadi na Tuđmana ne samo uzaludni, nego bi i ojačali zombi tuđmanizma. Realpolitički je maksimum dakle udarati po ustaštvu naglašavajući Tuđmanovu antiustašku komponentu, kao što je sada uradio Milanović. Po toj depresivnoj interpretaciji, zbog društvene zapuštenosti i konfuzije to je najbolje što u dogledno vrijeme možemo: voditi borbu za Tuđmanovu dušu, u koju se preselio spor o hrvatskom identitetu. Milanović je 2013. rekao da neće dirati preambulu Ustava koju je Tuđman ‘apotekarski vagao’, dodijelivši mu tako status pomazanika historije, vješca koji jedini ima pravo žličicom miješati idejnu društvenu suštinu. Ukoliko je to promišljena Milanovićeva strategija, ona, moguće, kratkoročno ima smisla. Srednjoročno, međutim, ovom društvu nema bolje budućnosti ukoliko se ne razračuna s Tuđmanom, čije je ime šifra hrvatske konfuzije. Milanović je pozvao Sabor da učini kažnjivim veličanje ustaštva: hoće li se zauzeti za hapšenje Tuđmana, koji je ustašku tvorevinu vrednovao (i) pozitivno, a neoustaše odlikovao? Ne samo da je nemoguće potpuno se odreći ustaštva, a zadržati Tuđmana: kako tuđmanizam u sebi krijumčari udio ustaštva, zadržavanje Tuđmana je garant za vječno vraćanje tog prokletog udjela, makar bio na lancu. Znači, predstoji životarenje u lošoj beskonačnosti neprekidnog suzbijanja ustaštva, sve dok se ne stvore društveni uvjeti za realno prevrednovanje Tuđmana – te dok za to mainstream ljevica ne stekne hrabrosti i imaginacije. Pod pretpostavkom da bi to htjela.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje
