Nakon što je krajem prošle godine u Zagrebu održana promocija knjige "Uvod u Jugoslaviju" Dejana Jovića, profesora politologije u Zagrebu, promovirana je i u Beogradu, gdje autor također predaje. Knjigu je objavila Akademska knjiga, a promocija je održana u punom Domu omladine.

Tema Jugoslavije oduvijek je privlačila pažnju, kako pozitivnu, tako negativnu, ali ideja ove knjige nije da dopre samo do njih, nego i do onih koji o Jugoslaviji ne znaju puno, kao što i piše u uvodu: "Ova knjiga, pisana pre svega za nove generacije, rođene nakon raspada Jugoslavije, objašnjava šta je bila i šta je htela biti Jugoslavija – u čemu je uspela, a u čemu nije."

Oni koji su živjeli u Jugoslaviji svoje stavove već uglavnom imaju i teško ih je pomjeriti sa tih polazišta. Ako je suditi prema riječima Andreja Ivanjija, novinara tjednika Vreme, koji je vodio razgovor, Jovićeva knjiga pomaže i čitaocima koji misle da znaju dovoljno da još ponešto nauče, baš kao što je to slučaj bio sa njim. Priznao je da je u početku imao mali otpor prema čitanju, misleći da je riječ o još jednoj knjizi o Jugoslaviji, kakve je do sad imao prilike čitati, ali...

- Ako postoji neko ko je svojim obrazovanjem, angažmanom i poreklom dan da napiše knjigu o Jugoslaviji to je sigurno Dejan Jović. Napadalo ga se i s leva i s desna, i iz srpskih i iz hrvatskih redova, bio je savetnik HDZ-ovih ministara i predsednika Ive Josipovića - rekao je Ivanji na početku.

Zanimalo ga je i šta je Jugoslavija značila samom Joviću.

- Jugoslavija je za mene bila domovina. Uža i šira - kazao je Jović precizirajući da je užu činila Hrvatska, a širu Jugoslavija, baš kao što su se učile i dvije himne: "Lijepa naša" i "Hej, Slaveni".

Koncept jugoslavenstva ipak nije zaživio u potpunosti, pa tako nije zaživjela ni jugoslavenska nacija, koju je Jović usporedio sa današnjim „ostalima“ po nacionalnosti u BiH.

Motiva da se o Jugoslaviji priča ipak ne nedostaje. Jović je naveo da postoji i potreba za definiranjem identiteta u odnosu na Jugoslaviju.

- Postoji određena vrsta strah od nje, kao i potreba da se novi identiteti definišu kroz negiranje Jugoslavije, ali ona je lak protivnik jer se ne brani. Nema niko da je brani - zaključio je, te se nadovezao da je možda bolje "da se suprotstavljamo nečem što ne postoji, nego jedni drugima".

Kao jedan od ključnih problema Jugoslavije navodi činjenicu da je nastala nakon Prvog svjetskog rata, gdje je pola stanovništva bilo na jednoj strani u ratu, a pola na drugoj, te da taj sukob nikad do kraja nije prevaziđen i da se posljedice osjećaju i danas. Taj sukob se nastavio i u Drugom svjetskom ratu.

- Kako napraviti naciju od ljudi koji su međusobno ratovali i sami sebi napravili više žrtava nego okupatori - upitao je Jović.

Godine kopajući po arhivima u Beogradu Jović je iskoristio i za ocjenu Titove uloge. Na pitanje Ivanjija kako i zašto Tito nije mogao da iskoči iz boljševičke kože i prihvati ideje o liberalizaciji države i partije, Jović kaže da je Tito pokušao kontrolirati sistem koji ga je stvorio, ali i da je sistem imao problema sa njim jer je bio moćan, ali, dodao je, nije bio svemoćan.

- Ustav iz 1974. kaže da on može biti izabran bez ograničenja mandata, s naglaskom na "može" - naglasio je Jović, objašnjavajući da je Tito morao trgovati, davati veća prava republikama otpuštajući tako dio svoje moći, kao i da su ga dizali u nebesa što je imao manje stvarne moći.

O napadima na Tita kaže da u Hrvatskoj zaboravljaju da je Hrvatima napravio ono što je Radić tražio, a nije mogao ostvariti – Republika plus Federacija, da je napravio Hrvatsku nakon NDH...

- Za Srbiju će reći da nije napravio mnogo, ali je obnovio državnost koja je bila ukinuta od 1918. do 1945. godine. U njegovo doba Srbi su živjeli u jednoj zemlji, a Kosovo je bilo u Srbiji – rekao je Jović.

Zaključak mnogih koji su živjeli u Hrvatskoj nakon Tita je da je i poslije Tita bio Tito. Samo se zvao Franjo Tuđman. Jović napominje da se Tuđman pridružio Partiji 1942. godine.

- Smatrao je da su jugoslavenski komunisti obećali pravo naroda na samoodređenje, ali to nisu ostvarili i za to je krivio sistem a ne Tita - naveo je Jović. Spomenuo je i Tuđmanov intervju dat omladinskom listu Polet kad na pitanje kako bi sebe opisao odgovara:

- Ja sam hrvatski čovjek, marksist, revolucionar i povjesničar. Ideal su mi hrvatski komunisti koji su stradali u logoru Kerestinec i napisali: „Živjela sovjetska Hrvatska“.

Socijalizam je, međutim, globalno izgubio te 1989. godine. Jović ističe da bi, da je liberalna demokracija propala, propale i druge zemlje koje su imale takve zajedničke vrijednosti. Vrijednost koja je držala Jugoslaviju je propala. Propala je i u Čehoslovačkoj, primijetit će mnogi, ali surovost našeg propadanja je ipak specifična o čemu Jović kaže:

- Nismo učili mrziti se, ali je tema rata bila prilično prisutna. Suočavanje s prošlošću nije uvijek imalo svrhu da se nikad ne ponovi, nego da još jednom zavrtimo pa da vidimo šta će se događati dalje - napomenuo je.

Istakao je i tezu povjesničara Dejana Đokića da je Jugoslavija ipak bila zemlja stalnih kompromisa, a ne sukoba kako mnogi vole gledati na nju.

Danas, skoro 30 godina nakon završetka sukoba, ako se izuzme Kosovo, kao da su meta i odstojanje prema Jugoslaviji isti. Iste su stranke na vlasti i dalje identitete formiramo u odnosu na Jugoslaviju koje nema već tri decenije. Jović naglašava da tad ipak nismo imali tako izražene nacionalizme, jer da su oni danas mnogo konsolidiraniji.

- Nacionalne države su u velikoj mjeri kroz obrazovni sistem utjecale na oblikovanje svijesti o kolektivnom „mi“ i drugom. Ta ideja novih nacionalnih država je možda sad snažnija nego prije 30 godina, ali ne proizvodi nasilje - kaže Jović.

Pojašnjava da su 90-te bile godine konfuznog nacionalizma, a da su ratovi inspirirani drugim motivima, pljačkaškim, uz želju da se zadrži država, odnosno da ne dođe do promjena u tajnim službama i administrativnom aparatu.

- Nasilje je proizlazilo iz kaosa i anarhije, a ne toliko ideje nacionalizma. Sada živimo u doba snažnijeg nacionalizma, konsolidiranijeg koji nije nužno nasilan - navodi on i dodaje da je stasala generacija svjesna nacionalnog identiteta, što je produkt proteklih 30 godina, ali se nada da novog rata neće biti navodeći uspjeh u BiH, gdje skoro 30 godina nije bilo pokušaja obnove rata. Upravo toj generaciji ova knjiga je i namijenjena.