Nedjeljko Bjelić, povratnik iz Pješčanice, brdovitog sela nedaleko Vrginmosta, kojemu je kuća u decembarskom potresu toliko oštećena da je u nju po život opasno ulaziti, čekao je kontejner dulje od mjesec dana. Kad ga je napokon, preko Općine, dobio, shvatio je zaprepašten da ni u njega ne smije ući.
- Bio sam nasred dvorišta kad je zagrmjelo: sve se zaljuljalo, zaljuljao sam se i ja, a cigle i crijepovi letjeli su s kuće na sve strane. Kad se prašina slegla i zemlja se malo smirila, pregledao sam kuću pa na prvi pogled shvatio da nije baš u najboljem stanju. Tako sam punih mjesec dana dok nisu došli statičari, spavao i smrzavao se u starom autu. Nakon njihova pregleda, kuća je dobila žutu naljepnicu a meni je i službeno rečeno da u njoj ne smijem boraviti - priča nam Nedjeljko kojemu nije bilo druge nego otići u Vrginmost i zatražiti pomoć.
Ondje su mu općinski službenici kazali da će dobiti kontejner u kojem će živjeti do daljnjega.
- Kontejner su dvojica mladića dovezla teretnim vozilom, s kojim su se jedva uspeli do moje kuće: istovarili su ga na neravnom dijelu terena, ne na onom koji sam prethodno poravnao, i otišli. Mislio sam da će postupak biti drugačiji, da će ga postaviti gdje je najbolje, ali nije bilo tako: ostaviše ga na nizbrdici, opasno nagnutog na jednu stranu. I to upravo onu na kojoj su vrata i jedini prozor - tumači nam čovjek kojem nije trebalo dugo da zaključi kako će se iz svog alternativnog smještaja teško živ iskobeljati ako ga prevrne jači vjetar ili novi potres.
- Čim su mladi dostavljači otišli, podbočio sam kontejner potpornjima te oprezno ušao unutra, gdje me tek šokiralo: bio je potpuno prazan, neopremljen, pod iza vrata istrulio, krov prokišnjava. Željezna grdosija derutna kao da joj je sto godina! Odmah sam izišao van, jer mi je bilo jasno da ću u slučaju prevrtanja ostati zarobljen bez zraka i da me mjesecima nitko neće pronaći. Dovoljan će biti tek jači vjetar da zauvijek odem k vragu! Ako me i nađu, bit ću već dugo mrtav. Prijavio sam sve to Općini, no još čekam što će biti – kaže Nedjeljko, čija je prvotna šokiranost prerasla u duboku razočaranost.
Nemajući druge, nastavio je noćiti u automobilu ili na otvorenom, pod nekakvom strehom. Tako je sve do danas. Kad zapuše noćni vjetar, sluša škripu kontejnera koji bi malo jači zapuh mogao prevrnuti. Njegovom je nesuđenom stanovniku tako iz dana u dan sve gore, što zbog godina koje se nižu a što zbog bolesti koje uzimaju svoj danak, pogotovu kad navre zima s hladnoćama i oborinama.
Nažalost, lanjski zemljotres i njegove posljedice nisu jedina Bjelićeva nevolja. Otkako se vratio iz izbjeglištva, nema pitke vode u blizini svoje ruševne kuće, pa svakodnevno pješači više od kilometra do susjeda spojenih na vodovod.
- Ja sam vam, moj prijatelju, od povratka do danas bez vode, a tome je više od dvadeset godina. Sto sam već puta bio u Općini, molio i kumio, pisao zahtjeve, no ništa, svaki put isti odgovor: strpi se, bit će vode! Kilometar od mene prolazi vodovod, no džaba, neće nitko da me spoji. Važno je samo da im redovito plaćam slivne vode od svoje crkavice. Danas postoje strojevi koji kanal tolike duljine iskopaju za dan, pa se samo postave cijevi, spoje se i sve bude riješeno. Sva sreća da mi žena iz te obližnje kuće dopušta uzimati vodu – jada nam se sugovornik.
Nedjeljko se nikada nije ženio i nema djece. Njegov otac Dušan umro je prije šest godina, a s majkom Danicom već dugo ne živi. Tako se za život bori sam, nastojeći preživjeti dan za danom najbolje što umije. Kad je Kordunom zatutnjala Oluja, i on se pridružio sumještanima na neizvjesnom i dugom putu prema Srbiji. Završio je u Golubincima kraj Stare Pazove, gdje će ostati punih šest godina, unatoč tome što će kao radnik u tvornici plastike doslovce životariti. Kad mu je u takvim, neželjenim i nenadanim okolnostima i uvjetima napokon 'puknuo film', odlučio se vratiti u zavičaj. Kuća u Pješčanici bila je čitava zahvaljujući susjedu i daljnjem rođaku Đuri Bjeliću, koji je uspio spriječiti palež ali ne i pljačke pod okriljem mraka, pa je svog vlasnika dočekala opustošena i temeljito očišćena od svega iole vrijednoga.
Da nije bilo dobrih ljudi u selu, teško bi opstao: pomogli su mu u hrani, nabavili mu peć na drva i nešto namještaja, pa je nekim čudom preživio dvije godine dok nije ostvario pravo na socijalnu pomoć u iznosu osam stotina kuna. Kako mu je tada bilo, samo on može znati, ali nerado priča o tom vremenu. Posljedice teškog života odrazile su mu se, naravno, na zdravlje, pa mu danas kretanje otežavaju bolna kralješnica i proširene vene. Liječnici u Karlovcu mu kažu da će bez operacije biti sve gore, a i sam itekako predosjeća da neće još dugo moći po vodu do komšinice, u šumu po drva ili obrađivati vrt kako bi uzgojio nešto povrća. Pored svih nevolja otprije potresa, pojavile su se poodavno i nekakve podzemne vode koje su još cijelu kuću podlokale toliko da je počela kliziti.
- Napisao sam zahtjev da mi se u Vrginmostu dodijeli nekakav stančić ili kućica. Sve sam potanko objasnio, ali su mi odgovorili da nemam pravo na takav smještaj. Pa imam li ja na išta pravo, osim pisati molbe i žalbe koje redovito odbijaju? Sada stvarno ne znam što dalje, a čuo sam da u općinskom središtu ima na desetke praznih stanova i kuća, među kojima je i jedan kućerak u koji bih baš volio useliti! Sve bih probleme tada zauvijek riješio: voda blizu, doktor blizu, trgovina blizu... Baš bih se preporodio, al' mi se sve čini da od toga ništa biti neće – rezignirano završava Nedjeljko Bjelić. Načelnik Općine Gvozd Milan Vrga, vrlo dobro zna da je Bjeliću dodijeljen kontejner, ali tvrdi da je za njegove neprilike prvi put čuo od nas.
- Nedjeljko je trebao u Općini prijaviti da mu kontejner nije dobro postavljen, no nije nam se javio. Koliko već sutra posjetit ćemo Nedjeljka i riješiti njegov problem – kaže Vrga.
