Nakon dva desetljeća života u uvjetima nedostojnima 21. vijeka, obitelj Macura tek je korak od ponovnog useljenja u svoj dom u Lišanama Tinjskim. Ono što im se još do jučer činilo nedostižnim – za početak, priključak na vodu i struju - uskoro će se ostvariti i korjenito im nabolje promijeniti neveselu svakodnevnicu.
Dugi niz godina Macure su živjele u oronuloj, više od dva stoljeća staroj zgradi u središtu Benkovca, u kojoj nije bilo ni vode ni kupaonice, čak ni toaleta. Premda im je nedugo nakon sukoba devedesetih obećano da će u njihovom selu biti uspostavljeni svi preduvjeti normalnog ljudskog života, privremeni smještaj u derutnom benkovačkom objektu produljio se puno više nego što su pretpostavljali. U vrijeme rata, spletom nesretnih okolnosti, ta je porodica ostala bez supruga i oca Dinka, pa je majka Slavica sama nastavila brinuti o troje, tada još malodobne djece, jednoj kćeri i dvojici sinova. A kako su za Oluje ostali u Karinu, ne priključivši se dugoj izbjegličkoj koloni svojih sunarodnjaka, umalo ih je sudbina osiromašila i za starijeg dječaka, koji je pet dugih dana i noći sam lutao okolnim selima.
- Mi smo tih dana ostali u kući prijatelja u Karinu, jer jednostavno pojma nismo imali kamo bismo dalje mogli poći. Pronosio se glas među ljudima da će HV ubiti ubiti sve koji ostanu. Moj, tada jedanaestogodišnji sin uspaničio se kad je vidio naoružane vojnike da dolaze prema kući: pobjegao je u strahu u nepoznato, pa danima sam lutao okolicom bez hrane i vode. Pio bi iz lokava kraj puta. Nas su bili premjestili u zadarsku sportsku dvoranu i onamo nam ga je nakon pet dana doveo UNHCR, čiji su ga predstavnici pronašli šokiranog u toj mjeri da još danima nije bio u stanju govoriti o tome što mu se zbivalo. I danas se nerado toga prisjeća – govori Slavica, koja je neko vrijeme s djecom bila ostala u Zadru. Potom su, s obzirom na to da je njihova obiteljska kuća u Lišanama Tinjskim bila minirana, ‘privremeno’ preseljeni u Benkovac.
- Kad smo prvi put ušli u ovu zgradu, od smeća se nije moglo prolaziti kroz nju: žena koja nas je bila dovela samo je popisala ‘inventar’ za koji smo, kao, bili zaduženi i morali odgovarati. Nismo bili jedini stanari, dovođeni su i drugi među ove vlažne i raspucane zidove. Na prozorima nije bilo stakala, pa je kroz okna prokišnjavalo za svake jače kiše - opisuje nam prve dane života u katastrofalnim uvjetima, napominjući da je s vremenom stanje postajalo još gore. Neki su stanari zbog toga sami iseljavali, drugi bi u benkovačkoj straćari umirali, a Macure nisu imali kamo, pa su ostali sve do danas.
Zahvaljujući kakvoj-takvoj socijalnoj pomoći i sitnišu od prikupljanja plastične ambalaže, Slavica je barem uspijevala svoju obitelj sačuvati od gladovanja, ali se njezina, danas odrasla djeca, ne prisjećaju rado vremena kad su uz svijeću, nakon pokoje ‘gole’ kriške kruha za večeru, pisala školske zadaće. Razlog tome su zasigurno i neugodnosti kroz koje su prolazili kad bi u malom mjestu, u kojem svatko svakoga poznaje, tražili pomoć radi oskudice. Te pomoći gotovo nikada nije bilo, pa su morali navići da im bude dobro s onim što su imali, premda je to uglavnom bilo – ništa. U međuvremenu, Slavicu je načeo dijabetes, već godinama je na inzulinu i više nije sposobna za rad. Sinovi, iako orni i željni posla, sigurno stalno radno mjesto nisu uspjeli pronaći, a optimizmu i nadama zasigurno ne pomažu ratne traume kroz koje su u mladoj dobi prošli pa im pritišću dušu i sjećanja.
U silnom moru poratnih nesretnika i žrtava njihovu je nevolju malotko primjećivao, no gradska vijećnica Benkovca Katarina Vrcelj smatrala je da nešto mora učiniti za ovu skromnu obitelj. Sve ove godine Macure čekaju obnovu obiteljske kuće u Lišanama Tinjskim. Kuća je prije dvije godine napokon obnovljena, no bez priključka na vodu i struju, iako je to osnovni preduvjet normalnog života. No budući da je njihov dom udaljen od glavnog puta, radovi oko priključenja su skupi, a oni novca naprosto nemaju.
- U njihovu slučaju riječ je o nesretnom spletu okolnosti iz kojeg se sami ne uspijevaju iskobeljati više desetljeća. Kako bismo im konačno pružili mogućnost da se osove na vlastite noge, morali smo im u kući osigurati barem struju i vodu. Stoga sam se prvo za pomoć obratila kolegi Borisu Miloševiću, koji je odmah došao ovamo vlastitim se očima uvjeriti u kakvim katastrofalnim uvjetima žive Macure. Obećao je da će dati sve od sebe da im se pomogne i, evo, oni će uskoro opet moći živjeti u svojoj kući, s vodom i strujom, kao sav normalan svijet - kaže Katarina Vrcelj.
Radovi na priključenju kuće Macurinih na elektro i vodoopskrbnu mrežu teku predviđenom dinamikom i uskoro će biti okončani, što nam je potvrdio i Boris Milošević koji je autoritetom saborskog zastupnika, utjecao na benkovačku gradsku upravu da se uključi u akciju pomoći.
- Čim sam čuo za slučaj te porodice, otišao sam ih obići s namjerom da riješimo bar pokoji od gorućih im problema. Kontaktirao sam potom cijeli niz institucija, od nadležnih ministarstava do HEP-a i Vodovoda, te naišao na volju ljudi da pomognu i pozitivno reagiraju. Stoga očekujem da će već za mjesec dana struja i voda biti u kući, što će Macurama omogućiti da napokon opet žive u svojim Lišanama Tinjskim. A onda ćemo učiniti sve da im kuću i opremimo, jer ipak ne mogu živjeti među golim zidovima – kaže Milošević.
