Glumca Zijaha Sokolovića najšira publika poznaje po predstavi ‘Glumac… je glumac… je glumac’, ali i po drugim autorskim projektima s kojima je proputovao nekadašnju Jugoslaviju i druge zemlje, uzduž i poprijeko. S čovjekom kojeg prijatelji zovu Zike razgovaramo o smislu teatra, o zaboravu važnih pitanja, o Bosni i Hercegovini koja još uvijek ima svoju dušu, o slobodi i porobljivačima i o tome mogu li stvari na kraju ipak izaći na dobro.
Svrha umjetnosti je pripremiti čovjeka za smrt, preorati mu i uznemiriti dušu, čineći je tako sposobnom da se okrene dobru, kako je govorio Tarkovski. Teatar mora da sačuva sve ono što je stvarnost napustila ili sakrila u svom nihilističkom, kapitalističkom pohodu
Predstavu ‘Glumac… je glumac… je glumac’, u kojoj objašnjavate ljudima što su gluma i teatar, igrate već nekoliko decenija. Biste li danas svom shvaćanju glume još nešto dodali?
Dodao bih da se i danas, poslije hiljada godina, glumac dokazuje kao nulti moment teatra i da svakim svojim izlaskom u ‘prazan prostor’ samovoljno pristaje da postane i da bude vlasnik scenske iluzije. To je uporno, očajno i radosno prihvaćanje igre, da bi počeo i postojao teatar, od početka svijeta, do privatne glumčeve starosti. I zato je biti glumac čin visokog rizika. Zato glumac i jeste i nije predstava, ali bez njega, ‘nultog’, ne može početi teatar. Poslije toliko decenija prihvaćanja te igre, te obavezne prolaznosti, mislim, a tužno sam i siguran, da glumcima danas ponestaje vjerovanja u teatar, glumu i samog glumca.
Ljudi bez vremena
Kakav je to osjećaj kada neku predstavu, kao što je ‘Glumac… je glumac… je glumac’, odigrate 1600 puta?
Zapravo 1622 puta. To je samo broj. A u taj broj je ugrađena 41 godina mojega prihvaćanja i odgovornosti iluzije. To je vrijeme u kojem sam sebi i publici postavljao to ključno pitanje što je glumac. I svaki put, dok sam igrao i pronalazio taj odgovor u trajanju predstave, po završetku on se gubio i nestajao, skoro i iz sjećanja. I ne znam kako i zašto, ali ponovno se rađala ona ista radost, da opet igram, da tražim, dobijem i gubim odgovor na pitanje – tko sam ja? Da li sam ja ‘ishodište jedinstvenosti’, kako i piše u tekstu moje predstave? Ili sam samo čovjek koji vjeruje u teatar? Vjerujući glumac. Sredstvo za iluziju? Ja sam možda ‘scenski koncept osvajačke groteske’. Ovisan o teatru…
Često u predstavama pokušavate publici prenijeti neke važne poruke o životu. Koliko su one do publike dolazile nekada, a koliko dolaze danas?
Smisao teatra je u tome da vas ja, glumac, mogu ako hoću ovog trena do suza nasmijati, rastužiti ili rasplakati, ili uvrijediti i razbjesniti, samo da bih demaskirao tipične situacije ljudskog ponašanja, prokazao društvene navike i tabue i ogolio ljudsku prirodu do apsurda tragikomičnosti. Taj smisao teatra, igre i glumca, danas se zagubio! Čovječanstvo je zaboravilo ili mu je oduzeto vrijeme da samostalno razmišlja i gradi svoje prirodne potrebe. Došao je simpatični globalizam i oduzeo dosadašnje poruke. Danas sve poruke dolaze iz televizije, banaka, korporacija i diktatora koji seru u zlatne WC školjke. Umjetnost, teatar i glumci u današnjem su svijetu sa svojim porukama na čekanju.
Što je to za glumca strast igranja?
Glumac mora, da bi bio glumac, duboko poznavati čovjeka, njegove mane i vrline i ‘združen s iskustvom vremenskog putovanja niz prostore različitosti i suprotnosti susretanih mentaliteta, pretvarati ih u nešto nalik glumačkoj dijagnozi’, kako je pisao Anatolij Kudrjavcev. Ta dijagnoza je strast glumca i njegove glume; prodor u najpotresniju ljudsku zbilju naše sadašnjosti i donedavne prošlosti. Glumac danas mora da pripada ‘razumnom pozorištu’ Edwarda Bonda i da ne igra ‘za sebe’, nego zbog strasti značenja teatra i njegove poruke. Poruke koju nosi glumčeva iluzija.
Kada stanete na Šeher-ćehajin most pored spaljene Vijećnice, pa pogledom preko Carevog mosta, niz Miljacku, pa sve dalje od mosta do mosta, razumijete da tim Sarajevom i dalje vladaju mostovi, da bi čovjek mogao na drugu stranu i prijatelj do prijatelja
S autorskim projektima proputovali ste mnoge gradove, države i kontinente. Kako kod vas izgleda odnos svijeta i domovine?
Ako je domovina u svijetu, a čitav svijet u domovini, onda polako razumijemo da svaki čovjek pripada svojoj domovini. I glumac tako pripada čitavom svijetu. Svako drugo tumačenje je terorizam prema pojedincu i njegovo dovođenje u robovlasnički položaj. Tada takav pojedinac postaje rob jedne nacije ili vjere, koji grca u zahtjevima umnog, fizičkog ili seksualnog zlostavljanja. Tako imamo cinične i apsurdne parole vlasnika naših duša i tijela da ‘umjetnici spajaju i zbližavaju ljude raznih domovina’. Ha-ha-ha! Ako nas samo umjetnost, teatar i glumci ili profitabilni sport zbližavaju, šta nas to onda razdvaja u usamljenim domovinama?
Vaše predstave, od najranijih ‘Bubnjeva u noći’ preko ‘Demokracije’ do novijeg ‘Terorizma’, često su političke ili društveno angažirane – što vam takav angažman znači?
Svrha umjetnosti nije, kako se obično misli, prenošenje ideja i propagiranje misli. Svrha umjetnosti je pripremiti čovjeka za smrt, preorati mu i uznemiriti dušu, čineći je tako sposobnom da se okrene dobru, kako je govorio Tarkovski. Teatar mora da sačuva sve ono što je stvarnost napustila ili sakrila u svom nihilističkom, kapitalističkom pohodu. Bez umjetnosti i bez društveno-političkog angažmana oko razumijevanja stvarnosti, čovječanstvo je na korak do strašnog i beznadnog mraka koji se krije u bankarskim procentima i kamatama. Bez angažmana i teatra, ljudi, kao i glumci, postat će brojevi i statistika.
Radili ste kao profesor glume na Univerzitetu Bruckner u Austriji i puno vremena posvećujete edukaciji mladih o raznim životnim temama. Koji je vaš motiv za taj rad?
Kaže Slawomir Mrožek u svom komadu ‘Tango’: ‘Vrijeme je pobune i skoka u suvremenost. Oslobođenje od okova stare umjetnosti i starog života! Pucaju ljušture, spadaju okovi. Dolje konvencija, živjela dinamika!’ Moja energija i motiv za takav rad dolaze iz prostora teatra i shvaćanja da mladi ljudi ili svi ljudi pomoću teatra mogu upoznati svoju stvarnost sa svim svojim stanjima i problemima. Po Marxu, čovjek je biće mogućnosti. Drugim riječima, kapitalizam ili nacionalizam ne izražavaju našu realnost na točan i odgovarajući način. I zato mislim da je jedna teatarska predstava romantični, informativni i emotivni dijalog čovjeka s okolnostima u kojima živi. Tako je nastao naš The/Arto projekt i tako smo dobili Zlatni vijenac Evropske unije za predstavu ‘Nasilje nema opravdanja – planirajte porodicu bez nasilja’, kao primjer najboljeg informiranja o nasilju u obitelji i kao dokaz pouzdanosti vjere u teatarska obećanja.
Nedavno ste u Novom Sadu režirali predstavu ‘Najusamljeniji kit na svijetu’ o kitu kojeg ne čuju drugi kitovi, a ni ljudi. I za vas bi se moglo reći da ste usamljeni putnik među svjetovima…
Režija teksta mlade i impulzivne Tijane Grumić u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu trenutak je kada ljudsku usamljenost stavite u krilo i nježno je ljuljate. Taj osjećaj razumijevanja da se stvarno, ali stvarno ‘ne čujemo’ jer smo usamljeni, tjera nas da iskreno plačemo. A znate li koju dimenziju ljudskosti pruža teatar kada jedna djevojčica, koja odlazi sa svijeta takav kakav jeste, čuje pjesmu Plavog kita, pjesmu koju nitko ne čuje? Kako je Plavom kitu kada shvati da ga ipak neko čuje i još pjeva sa njim? Netko tko je mlad, tko odlazi sa ovog svijeta ili odlazi u Irsku, Njemačku, ili u dubine oceana ili vasione? Igrajući već 40 godina, vjerujem da se ‘čujem’ sa ljudima i zato igram do kraja svih granica uobičajenosti. Mi smo svi Plavi kitovi, ali za vrijeme predstava nismo usamljeni!
Što je to ‘industrija javnih uloga’ o kojoj često govorite?
Naš život je pun scenske umjetnosti. Vojne parade, susreti političara, obiteljski ručkovi, poslovni sastanci, ljubavni sastanci, rođendani, stranački dogovori, mediji – sve je to teatar! I neki ministar koji daje izjavu je glumac i oni koji stoje iza njega u kadru su glumci-statisti. I navijači su glumci. Sve je to totalno kazalište. U tom globalnom teatru postoje uloge koje nam dodjeljuju sistem, organizacije društva ili država. Recimo, uloga da smo narod, politička stranka ili da sam ja poreski obveznik. Taj skup uloga čini ‘industriju javnih uloga’, a mi postajemo njeni ‘proizvođači’. Što nam država ili civilizacija dodijeli više industrijskih uloga, to imamo manje slobodnog vremena za sebe. Danas, postali smo ljudi bez vremena.
Potičete iz Bosne i Hercegovine, gdje se 1990-ih godina dogodio rat gotovo biblijskih razmjera. Kako na ono što se u vašoj zemlji dogodilo gledate sada, 25 godina kasnije?
Sjećam se, kada sam bio mali, moj tata je bio sudija. Često sam ga čuo kako je pričao sa prijateljima o tome kako se ‘samo seljaci, primitivci i budale tuku, svađaju, sude i ratuju oko toga čiji su pradjedovi prvi imali na toj njivi poljski klozet, tko je pomakao kolac metar više prema zapadu i čija šljiva sa istočne strane baca preko plota trule šljive na onu obrađenu travu’. I čuo sam, eto i zapamtio, kako onda ‘stotine sudija stotinama godina samo to sude i nikada ne dosude’. A ja se sada pitam, ako ta zemlja, danas, i povijesno pripada nekoj grupi ljudi i pripada samo njima, šta je onda sa vazduhom iznad te zemlje? Šta je sa pticama? Šta je sa oblacima? Da li i sve to pripada tom narodu? Jean-Jacques Rousseau je rekao da je ‘prvi čovjek koji je ogradio komad zemlje i rekao – ovo je moje – i naišao dovoljno glupe ljude da u to povjeruju, bio istinski osnivač ljudske civilizacije’.
Sarajevo, centar svijeta
Kako sada izgleda Sarajevo, u odnosu na vrijeme kada ste u njemu stasali kao glumac? Bosna i Hercegovina je tradicionalno bila ponosna na svoj komšiluk – koliko ga je ostalo danas?
Kada stanete na Šeher-ćehajin most pored spaljene Vijećnice, pa pogledom preko Carevog mosta, niz Miljacku, pa sve dalje od mosta do mosta, razumijete da tim Sarajevom i dalje vladaju mostovi, da bi čovjek mogao na drugu stranu i prijatelj do prijatelja. Sarajevo, poniženo sramnom opsadom, ubijano snajperima, uvrijeđeno i osakaćeno, ipak, opet, tako vjerujem, jest centar svijeta. Nekog svijeta, ali njegov centar. I Miljacka je, ipak, rijeka. A što se tiče komšija, ostalo ih je onoliko koliko je preživjelo, koliko se vratilo i koliko se doselilo zbog komšiluka.
Što vam znače vaše porijeklo ili nacionalni identitet?
To je skup ‘danih okolnosti’ koje pokušavam da razumijem da bih bio normalan čovjek ili čovjek po zanimanju glumac. Date okolnosti pod kojima sam rastao u obitelji i utjecaji na obitelj: društveni, emotivni, socijalni, povijesni. Potragom i razumijevanjem što više tih okolnosti, mislim i vjerujem da postajem običan i normalan čovjek. Jer dozvoljavam da date okolnosti utiču na mene i da me mijenjaju. Tako je i sa nacionalnim identitetom. Ako razumijem njegove date okolnosti, onda mogu biti pravedan, ciničan, sarkastičan i beskrajno duhovit, sa posebnom vrstom pogleda na svijet i posebnim humorom, jer razumijem nacionalni identitet i njegovo mjesto na Balkanu. Ja imam stisnuti nacionalni identitet koji ima posebnu naivnost i ljepotu.
Što mislite na primjer o Emiru Kusturici?
On je jedan od milijuna i milijuna ‘kovača svoje sreće’.
Kako se zapravo odnosite prema vlastitom životu i radu, u kojem je bilo puno napora, znoja, putovanja, predstava…?
Biti glumac danas, u angažmanu, znači ‘biti na čekanju’. Kao kada sa punim koferom odete na željezničku stanicu, a ne znate kada će voz doći i kamo će vas odvesti. Biti glumac u teatru, to je ‘za avanturiste duše’, kako kaže moj kolega Dražen Šivak. Glumac danas mora da piše, da režira, da pleše, da govori jezike, da nešto svira i da sam traži gdje ima nešto važno čemu treba pomoć da ugleda svjetlo pozornice. Ja sam skoro čitav život bio ‘slobodni umjetnik’ koji je želio da nastavi tradiciju ljudi koji su izmislili i teatar i glumca, da bi objasnili svijet u kojem žive. I sve što je došlo na tom mom putu – žena, djeca, unuci, putovanja, presvlačenja, kritike, ljudi, prijatelji, prolaznici – sve je dobro došlo!
Rekli ste na početku razgovora da glumom pokušavate objasniti samome sebi tko ste. Pa tko ste vi, gospodine Sokoloviću?
Ja sam Zijah A. Sokolović, glumac, prenosilac tragedije i komedija, sa jednog mjesta na drugo.
