Što je majčinstvo? Televizija na to pitanje ima svoje odgovore. U emisiji o neobičnim životinjskim parovima gledamo lavicu koja je posvojila mladunče antilope. Lavica lovi, opskrbljuje svoj čopor mesom savanskih zebri i antilopa, no umjesto o vlastitoj mladunčadi, koje nema, majčinskim instinktom brine o malenoj antilopi. Kada lav iz čopora pojede njeno posvojče lavica kreće u potragu za novom bebom antilopom… Znamo što bi Sheila Heti, kanadska spisateljica i društvena djelatnica, rekla o ovom televizijsko-zoološkom primjeru majčinstva i majčinskog instinkta. Znamo što je rekla/napisala o povijesnom majčinstvu, ženama čija je jedina uloga da rode muškarce koji će stvarati povijest i svijet; znamo što je napisala o čemu maštaju djevojčice (o dečkima, o seksu, o prijateljstvu, o umjetnosti; ne o djeci, djeca im ne padaju na pamet, barem njoj nisu padala na pamet, ne kao ideja da jedna osoba može stvoriti drugu osobu i podignuti je da postane građaninom, i da to bude moguća životna zanimacija).
Pitanja majčinstva na televiziji nam objašnjavaju lavice i pingvini. Tako to radi desnica. Ljudi koji su mišljenja da žene bez djece, ili muškarci bez djece, ne mogu biti cjelovite, društveno, biološki, iskustveno i psihološki realizirane osobe, nikada papu ne bi gledale kao necjelovitu, uskraćenu osobu. A Sheila Heti se drznula upravo da bude papa. Pa ako je dano papi, zašto ne bi i njoj. Ako je ona sirota neka i papa bude sirotan. Ili neka ne bude nitko. Improviziramo ovo s papom. Briga Sheilu Heti za papu. Nema o pontifeksu ni slova. "Majčinstvo" (2018.) je knjiga bez velikih imena: osobni razgovor autorice same sa sobom i svojim partnerom Milesom o svom tijelu i svojim aspiracijama.
Duboko u tridesetima, pri kraju takozvanog biološkog sata, Heti postavlja pitanje koje si majke više ne mogu postaviti: da li želi dijete ili ne; da li je dijete preduvjet sreće, ili nije. Nešto je opojno u tim pitanjima, nešto što isključuje neizvjesnost odgovora. "Majčinstvo" nije knjiga koju čitamo da bismo na kraju otkrili hoće li autorica postati majka, hoće li zanijeti, biti trudna i roditi; ili neće. Nismo u Hollywoodu. Od samog početka knjiga potire ideju majčinstva. Nema ovdje holivudskog sretnog završetka. I to knjigu čini uzbudljivom, subverzivnom. Majkama je odgovor jednoznačan, kada je i očito da nije takav. Sheila Heti može o majčinstvu reći ono što majke ne smiju ni pomisliti.
Fragmentirani, nelinearni tekst, garniran snovima, tarotom i kineskim I Chingom, ponegdje zna i zamoriti svojim solipsizmom: "Majčinstvo" je mjestimice i preoriginalno za svoje dobro. Ali knjiga je to koja na kraju opravdava sve. Hetina prijateljica bila je u vezi s muškarcem i vrlo brzo nakon što su se počeli ševiti, nešto joj je zazvonilo. Rekla mu je da svrši u nju, zatrudnjela, pa prekinula s njim, našla novog dečka s kojim podiže dijete, a otac po malog dolazi vikendima.
"Kako sjajno uređen život!", komentira Heti kojoj će također zazvoniti, pa će pitati I Ching "trebam li imati Milesovo dijete, ali podignuti ga s drugim muškarcem?" (da), "trebam li imati vezu s drugim muškarcem dok sam s Milesom i podignuti dijete kao da je Milesovo, a njemu lagati o podrijetlu tog djeteta?" (da); i još "je li umjetnost živo biće – dok je stvaramo? Živo kao sve ostalo što zovemo živim?" (da) i "može li svemir oprostiti ženi koja pravi knjige što nije napravila živa bića koja zovemo djecom?" (da).
Nadam se da nismo otkrili kraj.
