Prvo ćemo se odmoriti nekoliko dana, a onda ćemo početi raditi na nabavljanju šatora i ishođenju dozvole idući tjedan za postavljanje velikog šatora ispred Poglavarstva, naša se borba nastavlja – izjavila je prije petnaestak dana jedna od viđenijih aktivistkinja iz inicijative "Djeca su budućnost", sastavljene od tzv. roditelja odgojitelja, a povodom nedavne odluke Gradske skupštine Grada Zagreba, donesene na inicijativu gradonačelnika Tomislava Tomaševića, da im radikalno budu smanjene roditeljske naknade.
Nećemo ovom prilikom ulaziti u meritum ovog problema, odnosno analizirati potpuno primjerenu Tomaševićevu odluku da raskine s ovom političko-populističkom mjerom koju mu je kao namet ostavio pokojni gradonačelnik Milan Bandić, niti ćemo demontirati ridikulozno tumačenje roditelja odgojitelja da im se na taj način ukidaju navodno stečena prava.
Zanima nas figura spomenutog šatora i sva sila društveno-povijesne simbolike koja iz njega kulja van, na površinu ovog društva. Prve asocijacije na ovaj motiv, s obiljem ideološko-političkih konotacija, vraćaju nas jasno u 2014. Prema najpoznatijem "hrvatskom šatoru", "šatoru svih šatora", onom braniteljskom, postavljenom u zagrebačkoj Savskoj gdje je i ostao punih 555 dana, nakon čega je pohranjen u Muzeju Domovinskog rata u Vukovaru, kao alatka kojom je Karamarkov HDZ u maniri specijalnog rata vršio permanentan pritisak i radio na rušenju tadašnje Milanovićeve vlade.
Iako nas simbolika šatora može navoditi i prema pitoresknijim interpretacijama – pa o njemu možemo razmišljati i u domeni primordijalnijih ljudskih kvaliteta kakve su ustrajnost, upornost, prkošenje prirodi, spremnost na izlaganje teškim uvjetima, rizik, snalažljivost preživljavanja i tome slično – mišljenja smo da u kontekstu recentnijih povijesnih tokova i društvenih prilika u Hrvatskoj, političko-ideološka dimenzija šatora ipak odnosi prevagu. U tom smislu smještamo šator u kontekst pojačane militarizacije hrvatskog društva, kao i cijele regije uostalom.
Relativno je specifična takva militarizacija, koja niti izbliza nije dovršena s prestankom ratnih sukoba na prostoru Jugoslavije, a nije vođena nekim tipom revolucionarne, socijalno-klasne agende. Naprotiv, svjedočimo svojevrsnoj reakcionarnoj militarizaciji koja se proširila duž različitih društvenih koordinata i daleko se udaljila od svojih ishodišnih parametara, vojske, (prev)rata i represivnih aparata. Svom je silinom zahvatila najrazličitije socijalne skupine i protagoniste, koji se u pokušajima obrane svojih izborenih partikularnih privilegija, upuštaju u diskurzivne i praktične društvene borbe. Progovaraju i ponašaju se takvi u duhu i idiomu vojnički ustrojene grupe. Stoga je to – javno i vidljivo uprizoren šator usred grada – simbol prijetnje, prostor na kojem postaje sve teže razlikovati roditelje odgojitelje od vojnika branitelja.
