Izmjene mjere roditelj odgojitelj, koju je zagrebačka Gradska skupština nedavno ukinula za korisnike s djecom iznad sedam godina, a ostalima je smanjila na 1000 kuna, te istodobni prosvjedi onih koji se protive takvoj odluci, nanovo su aktualizirali rasprave o skrbničkom i kućanskom radu. U kultnom filmu Chantal Akerman "Jeanne Dielman, 23, quai du commerce, 1080 Bruxelles" (1975.) rad koji se odvija unutar kuće razložen je na najmanje moguće, do zamora rastegnute detalje: izvlačenje krumpira iz kartonske vrećice, repetitivne poteze guljenja prianjanjem oštrice noža uz koru, njezino gomilanje na kuhinjskom stolu i odlaganje oguljenih krumpira u posudu s vodom. Takvi su detalji najčešće kondenzirani scenarijima ili izostavljani u montaži da bi bilo moguće što brže premotati na "život", izmješten negdje izvan kućanske svakodnevnice ili tamo gdje će ona moći tek mjestimično i kontrolirano prodrijeti kao kontekst za "stvarnu, glavnu naraciju". "Stvarna, glavna naracija" za žene događa se toliko među zidovima kuće koliko i među zidovima tvornica i ureda, što su tih 1970-ih krenule razlagati autonomaške marksistkinje poput Mariarose dalla Coste, Selme James i Silvie Federici iznijevši zahtjev "Nadnice za kućanski rad" (engl. "Wages for Housework"), koji će se proširiti iz Italije do drugih europskih država, SAD-a i Kanade.
Konzervativna udruga Femrevolt na tribini "Mjera roditelj odgojitelj: majke (ne)radnice", razvijajući argumentaciju za očuvanje mjere namijenjene roditeljima s troje ili više djece, pokušala je povezati tu mjeru s težnjama autonomaškoga pokreta. "Nadnice za kućanski rad", zar ne bi bile upravo to, čini se, zahtjev za isplatom novca za skrb o kućanstvu i djeci. Federici u tekstu "Nadnice protiv kućanskoga rada" iz 1975. ističe da se ne radi o tome da se kućanski i skrbnički rad naplate i žene nastave obavljati taj rad na način na koji su to činile do sada, nego o zahtjevu "kojim naša priroda završava i naša borba započinje jer tražiti nadnice za kućanski rad znači odbiti taj rad kao izraz naše prirode i time upravo odbiti ulogu koju je kapital namijenio ženama". Cilj "Nadnica za kućanski rad" nije bio učvrstiti rodnu raspodjelu rada i zadržati žene doma ili u cjelodnevnim dvostrukim smjenama, na radnim mjestima i u kućanskim poslovima. Naprotiv, dalla Costa, James i Federici znale su da bi, kada bi se uistinu krenule isplaćivati nadnice ženama za kuhanje, pranje, peglanje, seks, rađanje, odgajanje, podučavanje, brigu o računima i roditeljskim sastancima, krpanje, pletenje, čišćenje, moglo doći do potpunoga urušavanja sustava.
Kada bi se sav kućanski i skrbnički rad koji se odvija u domaćinstvima izrazio novcem, teško da bi ijedan državni, gradski ili komercijalni budžet to mogao podnijeti
Analiza zagrebačkoga Ureda za demografiju iz marta 2020. pokazuje da je od septembra 2016. do januara 2020. Grad Zagreb, kako bi za samo nekoliko tisuća korisnica i korisnika mogao isplatiti 65 posto prosječne plaće jednoga radnika u gospodarstvu, gdje su 88,1 posto osoba koje koriste mjeru žene, trebao izdvojiti čak 916,7 milijuna kuna. Gradonačelnik Tomislav Tomašević rekao je da se s novembarskih skoro 5800 korisnika novčana pomoć za roditelje odgojitelje s 44 milijuna kuna mjesečno približila iznosu koji se odvaja za plaće zaposlenih u dječjim vrtićima (62 milijuna kuna mjesečno). Kada bi se sav kućanski i skrbnički rad koji se odvija u domaćinstvima izrazio novcem, teško da bi ijedan državni, gradski ili komercijalni budžet to mogao podnijeti.
"Nadnice za kućanski rad" upućuju na to da kuhanje, čišćenje ili briga o djeci nisu neka spontana ili urođena sposobnost ili interes žena, nego da kapital, nastojeći uštedjeti na troškovima rada (i izgrađujući se na toj uštedi), stvara cijelu jednu grupu radnika koji će besplatno brinuti o produkciji i reprodukciji radne snage. Odnosno o tome da ne manjka potrebne radne snage i da je nahranjena, čista i zbrinuta kako bi mogla redovito i efikasno obavljati onaj dio poslova koji je koliko-toliko plaćen, u tvornicama, uredima, na šalterima i drugim radnim mjestima. "Odbiti taj rad kao izraz naše prirode" znači uputiti na to da su kućanski i skrbnički rad – oblici rada te da samim time nisu privatna briga pojedinke ili obitelji, nego funkcionalni dio kapitalističkoga načina proizvodnje, kao i s njime sraslih projekata izgradnje nacije i nacionalne države.
Prema Uredu za demografiju, najveći broj korisnica mjere, o čijem su obrazovanju dostupni podaci, sa završenom je srednjom stručnom spremom (39 posto). Od 60,8 posto korisnica za koje je poznat radni staž, 57,1 posto bilo je zaposleno prije ostvarivanja prava na mjeru. Za njih 48,3 posto razmak između prestanka radnoga odnosa i ostvarivanja prava na mjeru bio je mjesec dana, dok za 68 posto godinu dana. Većina korisnica radila je u trgovini, prerađivačkoj industriji, smještajnim i ugostiteljskim poslovima (55,7 posto). Dokument Ureda pritom sam sažima i bilježi: "S obzirom na to da su plaće u navedene tri djelatnosti u kojima je zaposlen najveći broj korisnika manje od iznosa novčane pomoći za roditelja odgojitelja, za pretpostaviti je da je to bio jedan od poticaja za roditelje s troje i više djece da se odluče za korištenje ove mjere." To su ujedno i nesigurne domene rada u kojima najgušće prevladavaju povremeni i sezonski poslovi koji ne stvaraju nikakvu ekonomsku sigurnost ni za kojeg radnika, a kamoli za višečlane obitelji. Kako prosječna korisnica mjere ima 36 godina, gubitkom prava na novčanu pomoć smanjuju se šanse i za kasnije zapošljavanje (s trenutno 43.226 nezaposlenih osoba od 50 godina i iznad od ukupno 125.701 nezaposlenih evidentiranih na Zavodu, što je 34,4 posto).
Razdiobom rada između najamnog ili produktivnog, koji stvara višak vrijednosti (profit) i kućanskoga i skrbničkog ili reproduktivnoga oblikovan je model u kojem je muškarac iskazan kao primarni hranitelj
Razdiobom rada između najamnog ili produktivnog, koji stvara višak vrijednosti (profit) i kućanskoga i skrbničkog ili reproduktivnoga oblikovan je model u kojem je muškarac iskazan kao primarni hranitelj. Budući da hraniteljski model podjele rada pretpostavlja uzdržavanu poziciju žena tzv. obiteljskom plaćom, rad žena se teže utržuje unajmljujući se uglavnom kao komplementaran ili dodatan rad u odnosu na onaj koji obavljaju muški radnici. Pritom, jedna plaća uglavnom nije dostatna za temeljne potrebe jedne prosječne obitelji niti pokriva količinu rada najamnoga radnika i reproduktivnog rada o kojem uopće najamni rad ovisi. Europske statistike tako pokazuju da je u 2019. godini 35,7 posto žena bilo zaposleno na pola radnoga vremena u usporedbi s 10,2 posto muškaraca. Ne samo da kućanski i skrbnički rad nisu društveno vrednovani kao rad, nego je i najamni rad žena, razmatran kao doprinos temeljnom obiteljskom dohotku, devaloriziran, što se očituje i u osjetno manjim primanjima, većoj nezaposlenosti i nesigurnijim produživanjima ugovora, s posebno ranjivim pozicijama trudnih osoba i osoba na porodiljnom. Kapital se i država tako dvostruko okorištavaju radom žena. S jedne strane, rasterećuju se obaveze organiziranja reproduktivnoga rada u obliku pokretanja radničkih restorana, prilagodbe infrastrukture potrebama osoba s invaliditetom ili izgradnje vrtića time što ga prebacuju na žene, s druge, kontroliraju i ograničavaju mogućnost njihove participacije na tržištu rada.
Kućanski rad nije ženama urođen (Foto: Matt Crossick/PA Images/PIXSELL)
Najamni uslužni i skrbnički rad zrcale sa svojim zadacima neplaćene uslužne i skrbničke poslove, prokazujući prijetvornost individualizacije i devalorizacije rada u kući. Desetak godina prije "Jeanne Dielman", Krešo Golik filmom "Od 3 do 22" (1966.) skicirao je radni dan 22-godišnje tekstilne radnice Smilje Glavaš, u kojem se ubrzano, ritmično navlačenje tekstilnih vlakana na mehaničke pređe u tvornici pretapa u isto tako ubrzano, ritmično rezanje povrća za juhu, kupanje i presvlačenje djeteta, pranje posuđa i odjeće u kući. Razlike su, kako film pokazuje, samo mehaničke; za maksimalnu iscijeđenost radnog vremena, u tvornici dolazi do još većega usitnjavanja radnoga procesa u specijalizaciji rada te time gubljenja oblika i strukture još uvijek zadržanih u rukama kućanske radnice. Tekstilna će se vlakna na pređi isto popodne pretvoriti u konce kojima će Glavaš krpati djetetu odjeću.
Kao što je znanje šivanja i pletenja stečeno i ne treba ga svaka osoba imati, tako su i vještine i znanja koja iziskuje skrb o djeci nešto što se stječe i što ne može biti ovisno o materijalnim i obrazovnim mogućnostima i okolnostima njihovih skrbnika. Uključenost u vrtiće značajno smanjuje rizik od siromaštva i podržava društveni, emocionalni, jezični i kognitivni razvoj djece. Novčana naknada roditeljima odgojiteljima trebala je žene zadržati u kući i zatomiti probleme manjka kapaciteta u gradskim vrtićima i pretrpanosti odgojnih skupina, koji ne jenjavaju i dalje za obitelji neobuhvaćene mjerom. Isto tako, služila je skretanju pažnje s loših radnih uvjeta i mršavih primanja najamnih radnica u industrijama iz kojih žene korisnice ove mjere ponajviše dolaze.
Indikativnim je dijelom Odluke i to da je koncipirana tako da priječi korištenje mjere nedržavljanima i osobama koje nemaju prijavljeno prebivalište u Zagrebu barem pet godina, a zamjenjuje i rodiljnu naknadu i naknadu za nezaposlene (formalno smanjujući statistike o zaposlenosti). Zagrebom kao glavnim gradom i ekonomskim središtem kreće se znatan broj stanovništva, što doseljavanjem iz drugih dijelova Hrvatske, što međudržavnim migracijama. Ured za demografiju bilježi da se od 2011. do 2018. samo iz drugih županija doselilo 77.842 ljudi, odnosno prosječno godišnje 9685 osoba. Broj doseljenih osoba iz inozemstva u razdoblju od 2011. do 2019. također je u porastu, s 33.530 osoba ili oko 3725 prosječno godišnje. Isključivanjem onih koji nisu državljani i koji nemaju prebivalište barem pet godina postaje jasno da ne samo da nije riječ o socijalnoj mjeri (kako je isticano na sjednici Gradske skupštine), nego ni o demografskoj. Jer demografski učinci postižu se već migracijama, a cirkulacija je stanovništva u Zagrebu stabilna, pa čemu onda toliko inzistiranje na natalitetu? Presuda Europskoga suda za ljudska prava o odgovornosti Hrvatske za smrt malene Afganistanke Madine, kao i brojna svjedočenja i izvještaji o protjerivanju i nasilju na granicama izoštravaju režime nacije i državljanstva koji su isto tako okrenuti protiv života romskih i drugih socijalno ugroženih obitelji koje nemaju razriješen administrativni status.
U Akermaninu filmu, klaustrofobična rutina samohrane majke, koja uzdržava obitelj seksualnim radom (ni po čemu iznimnim drugim kućanskim aktivnostima na ekranu, osim u tome što donosi nadnicu), primajući klijente od 17.00 do 17.30, u vremenu potrebnom da voda zavrije i krumpiri budu skuhani, krene se raspadati u naizgled trivijalnim, sitnim odstupanjima i zapinjanjima u automatiziranim i jednoobraznim radnjama održavanja kućanstva. Kroz te omanje pukotine prodiru uznemirenost i tjeskoba koje eskaliraju jednoga dana kada, prerano namještenom budilicom, nastane sat vremena viška u kojem prodire svijest o okolnostima vlastita života, a koje omogućuju proliferaciju obesmislujućega i eksploatativnoga rada. Borba za sat po sat u danu za promišljanje i udruživanje generirala je teorijske i organizacijske temelje "Nadnica za kućanski rad", teorije socijalne reprodukcije i daljnje feminističke nadogradnje razrješavanja pitanja koja se zagušuju populističkim i dodatno ukopavajućim mjerama poput mjere roditelj odgojitelj. Socijalizacija, odnosno kolektivizacija kućanskoga i skrbničkoga rada jedini je odgovor koji je transformativan i koji može imati emancipatorni učinak i za žene i za djecu.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
