Privatizacijski val koji je prije dva mjeseca pokrenula donedavna, sada već odlazeća Vlada progutao je zasad samo ostatak državnog suvlasništva u Končaru, ali ne treba zanemariti činjenicu da je sve započeto preliminarnom listom s 54 poduzeća nad kojima RH posjeduje određeni udio. Odmah potom je razjašnjeno da neka od njih svejedno neće biti prodavana, pa su u tom smislu eksplicitno navedene Hrvatske vode, Hrvatske šume, Hrvatska elektroprivreda i još poneke kuće – one će, navodno, zadržati status tzv. strateških poduzeća u državnom vlasništvu, a ne samo nacionalni nazivni atribut. Tome je političkom iskazu te uzmaku nesumnjivo pridonijelo burno protivljenje različitih zainteresiranih subjekata, od sindikalnih u slučaju HEP-a pa sve do privatno-proizvođačkih, na primjeru šumskih resursa u Hrvatskoj.
Ipak, stanovite prakse u zakonskoj regulaciji i upravljanju takvim sustavima definitivno upućuju na oprez, neovisno o tome vlada li državom HDZ ili SDP; predmet na koji ćemo se u tom smislu osvrnuti jesu Hrvatske vode, odnosno tretman pitkih voda koje naoko predstavljaju ultimativno javno te prirodno dobro. Govorimo, naime, o različitim načinima pristupa crpljenju i distribuciji vode, ne o ekološkom ili ekonomskom stanju vodotoka i zaliha, koje zaslužuje neki sasvim zaseban osvrt.
Dok lokalna vodno-komunalna poduzeća ovise o državnim financijskim transferima, u provedbi zadataka volju im nameću stranačke grupacije koje drže lokalnu vlast, stoji u analizi ‘Naša voda’ Zelene akcije i NVO-a
Svi izvori iz kojih se u Hrvatskoj danas eksploatira pitka voda i dalje su u državnom, tj. javnom vlasništvu i za njih su u cijelosti odgovorne Hrvatske vode, a dodatni se poseban oblik upotrebe odnosi na koncesije za odvojeno korištenje. No, prije dvije godine Zelena je akcija s partnerskim nevladinim organizacijama objavila analizu upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj pod naslovom ‘Naša voda’, iz koje se vidi kako upravo izvjesni tvrdokorni pristupi jednoj takvoj materiji u javnom sektoru potencijalno i na dugi rok otvaraju prostor prodoru privatnoga kapitala. Štoviše, možemo ustvrditi da je uvelike riječ o poznatim manjkavostima u organizaciji javne uprave, kao i u samoj legislativi, a kakve su kroz proteklih četvrt stoljeća stajale golog opstanka mnoge tvrtke i čitave grane, s vremenom tako oslabljene i potom stavljene na bubanj kao uhljebnički gubitaši koje će si građani, uz nužnu pomoć dobrostivih privatnika, konačno zauvijek skinuti s grbače.
‘Naša voda’ otkriva kako se to odvija u primjeru gospodarenja vodama: dominira model nemodernoga birokratskog upravljanja, a s druge strane problem su elementi novog javnog menadžmenta. Lokalna vodno-komunalna poduzeća koja isporučuju vodne usluge ovise o državnim financijskim transferima za infrastrukturu, pri čemu nema konzultacija i razmatranja mišljenja odozdo, dok im u provedbi dnevnih zadataka volju nameću stranačke i koalicijske grupacije koje trenutačno drže lokalnu vlast.
Sustav je opterećen i reformskim nastojanjem sravnjivanja s EU-standardima, uz trošak izazvan nepotističkim kadroviranjem i koruptivnim, klijentelističkim ugovaranjem javnih nabava za građevinske poslove. Poduzeća se prekomjerno zadužuju, sve do financijske neodrživosti, a građanima se daje uloga potrošača koji moraju nadoknađivati tako prouzročeni minus. Nadležni Zakon o vodnim uslugama, još uvijek u nacrtu, prati logiku centraliziranog sustava koji tendira okrupnjavanju područja upravljanja, što sve ukazuje na kontekst poznat iz brojnih drugih zemalja koje su se na kraju upustile u privatizaciju dijelova sustava.
- Javna dobra poput ovoga dugoročno ne podnose korporativni rezon koji se danas nameće - rekao nam je Enes Čerimagić iz Zelene akcije - iako se predlagatelji pozivaju na višu iskoristivost EU fondova.
Privatizacija bi mogla biti zadana kao rješenje, no to je lažna alternativa. Čerimagić upozorava na to da je tek uz pažljivo i stalno praćenje držanja vlasti po tom pitanju moguće uvidjeti ključne političke momente; dobar primjer je Zakon o koncesijama, koji se lani u nacrtu izrijekom nije odnosio na vodoopskrbu i odvodnju sve dok nevladini aktivisti nisu digli svoj glas te se izborili za bolji pristup u javnom interesu. Očito, treba znati – uz pomoć stranih iskustava – s kojih strana prijeti otvaranje pukotina za širenje komercijalne prakse.
- Nitko ne vjeruje da će doći do prodaje samih izvora, ali to nipošto nije jedini oblik privatizacije. Najčešće se ona provodi izdavanjem dugotrajnih koncesija na pružanje vodnih usluga za velike kompanije, slično onome što je nedavno bilo namijenjeno autocestama kroz monetizaciju - zaključuje Enes Čerimagić.
Drugim riječima, resursi samo formalno ne bi bili prodani - oni bi se i dalje mogli nazivati dičnim nacionalnim imenom! - dok bi privatnici iz njih odnosili višak vrijednosti nauštrb cjelokupnog ostatka društva. Da ne spominjemo kako je posrijedi prirodni monopol kojem faktično nitko ne bi mogao izmaknuti, osim rijetkih vlasnika obiteljskih bunara i drugih izvora vode mimo sustava, javne vodoopskrbne mreže. Na ruku nam pritom ide spoznaja da imamo dostupne gotove primjere boljeg i goreg upravljanja vodama u Europi te se ne moramo oslanjati samo na analogije i dedukciju iz srodnih sektora.
Navedena studija Zelene akcije obradila je i nekoliko slučajeva privatizacije sustava, kao i potonje remunicipalizacije radi ispravljanja katastrofalnih efekata te avanture, uz nekoliko vedrijih primjera kvalitetnijeg pristupa. Što se tiče Europe, rani primjer omogućila nam je Margaret Thatcher (kao i u toliko drugih sektora) u Engleskoj i Walesu, koji prodaju svoje sustave još 1989. godine. Desetljeće kasnije, bilanca se izražava ukupnim 50-postotnim poskupljenjem vodnih usluga za korisnike i 150-postotnim povećanjem profita za privatne koncesionare; podaci su umanjeni za realni iznos inflacije. Šteta se kasnije mjerila i zapuštenošću infrastrukture u koju privatnici nisu dovoljno ulagali, no bez obzira na iskustva poput englesko-velškoga, neke tranzicijske zemlje i gradovi očekivano su se dali navući na priču o privatizacijskoj šansi za opći prosperitet. Izdvajamo pritom bugarski glavni grad Sofiju, koji s koncesioniranjem započinje 2000. godine: cijena vode za građane stala se povećavati iz ljeta u ljeto, a sam koncesionar postaje mjesnim sinonimom za netransparentno izvlačenje novca izvan sustava, kroz menadžerske plaće, i to bez obzira na loše poslovne rezultate kompanije. Međutim, gradske vlasti i dalje štite koncesionara, ne pristajući na objavu revizija poslovanja; u štetne posljedice privatizacije u Sofiji ubraja se i diskriminiranje siromašnijih kvartova, ali to je ionako zamalo redovit problem s privatiziranim vodama.
Berlin je izbjegao taj efekt, ali ne i velika poskupljenja vodnih usluga, premda su se za objavu koncesijskog ugovora njegovi stanovnici morali izboriti - referendumom. Krajnji ishod jest rekomunalizacija sustava; gradske su vlasti 2013. otkupile upravljačko poduzeće natrag, a kao podsjetnik na lošu političku odluku Berlinu je ostao i uz to vezan ukupni gubitak od gotovo dvije milijarde eura, dočim je privatni koncesionar ukupno ubilježio oko milijardu i pol eura dobiti.
Konačno, primjeri Grenoblea i Napulja, s njihovim modelima participativnog upravljanja sustavom, navode na zaključak kojim bi se putem trebalo krenuti i u Hrvatskoj. Ukratko, posrijedi su slučajevi suštinskog demokratiziranja pristupa pitkoj vodi (ali i odvodnji) kao javnom dobru a ne robi, te uključivanja građana u aktivno upravljanje tim resursima, pa su i rezultati veoma pozitivni. U tom smjeru ide i studija ‘Naša voda’ koja je dostupna na internetu, a zatvara se s 12 konkretnih preporuka za očuvanje čišće i jeftinije vode, ispunjavanje socijalnih funkcija sustava, sprečavanje različitih zloupotreba, poticanje suradnje među dionicima u pripadajućem sektoru, uspostavu nadzora i procjene kvalitete upravljanja, itd. I, u svakom slučaju, za izbjegavanje privatizacije, koja najčešće biva provedena u korist neke od četiriju globalnih kompanija koje u ovom trenutku drže ruku na ukupnih 13 postotaka vodoopskrbe u svijetu, a zasigurno priželjkuju i kudikamo više.
Prodaja izvora nije jedini oblik privatizacije. Najčešće se ona provodi izdavanjem dugotrajnih koncesija na pružanje vodnih usluga za velike kompanije, slično monetizaciji autocesta, kaže Enes Čerimagić iz Zelene akcije
Jedini značajan izuzetak u sustavu pružanja vodnih usluga u javnom vlasništvu, načelno kazano, jesu koncesije koje privatnim trgovačkim društvima omogućuju flaširanje vode i komercijalnu distribuciju. Sve do ove godine, dok Coca-Cola nije digla ruke od poslovanja u Hrvatskoj s brendom ‘Bistra’, postojala je naznaka mogućnosti veće konkurentnosti u tom području; od njezine vidnije prisutnosti u susjednim zemljama, izdvajamo zasad još Srbiju i Mađarsku.
Jednostavno, čini se da na malenom tržištu kakvo je hrvatsko s bočicama vode može opstati samo onaj koji ima osiguran jeftin plasman do kupca, a ovdje u biti postoji samo jedan takav faktor - Jamnica, odnosno Agrokor, daleko je najveći privatni crpitelj pitke vode u Hrvatskoj, druga po redu Podravka čak je nekoliko puta manja, a svi ostali zajedno (oko 30 aktivnih koncesionara) praktično su zanemarivi. Tajna, očito, leži u prodajnom lancu, od dućana Konzuma do kioska Tiska.
Jamnica tako ostvaruje oko 82 milijuna kuna dobiti od vode (podatak za 2014.), što čini gotovo dvije trećine njezina ukupnog profita. Trošak koncesije je oko osam i pol milijuna, a daljnji izračun otkriva da je riječ o tri lipe po litri pitke vode koja se, dakle, vlasniku firme Ivici Todoriću otprilike deseterostruko isplati.
- Nije mi poznata struktura ostalih troškova, no jest njihovo žaljenje da je posrijedi previsoka naknada - rekao nam je Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju u Zagrebu. Ta nevladina ustanova, međutim, ima saznanja da neke druge zemlje u hrvatskom susjedstvu privatnim koncesionarima naplaćuju višu cijenu.
Što se pak tiče politike reguliranja koncesija, ona se u bitnom svodi na pitanje nadzora količine iscrpljene vode, što je moguće urediti na više načina, pa se prema tome postaviti i u vezi s iznosom koncesijske naknade. U Hrvatskoj stari ugovorni korisnici još plaćaju samo jednokratni godišnji iznos. Novi privatni korisnici plaćaju jedan dio prema potrošnji, a drugi jednokratno. Ali, izostaje valjan sustav nadzora te potrošnje koja bi se, kao u nekim prijašnjim praksama, mogla lako ustanoviti kroz porezni sustav. Jer, ipak je teško pretpostaviti da bi uz temeljitu fiskalizaciju netko prodavao ozbiljnije količine flaširane vode na crno, pa makar se taj prezivao i Todorić.
- Za očekivati je da svi prijavljuju manje količine crpljene vode - nastavlja Tomašević – kako bi manje platili varijabilni dio i sebi uvećali dobit. No, mi smo napustili metodu naplate prema prihodu, koja je bila na snazi u prošlom desetljeću.
Čuli smo i za druge aspekte ove problematike: nije svaki izvor jednako kvalitetan, a ni jednako potentan kroz godinu. Cijene su, bez obzira na to, sravnjene za čitavu RH, kao da se netko želio riješiti složenije brige nad resursom. Sektor je naočigled prilično zapušten, više nego što bi se pomislilo.
- Imam dojam da se o svemu tome jako malo zna. Već i o izvorima i njihovim karakteristikama, a onda i o eksploataciji. A svi se kunu u svetost hrvatskih vodnih resursa i jako su na njih ponosni, sve dok se ne zagrebe malo ispod površine i dok se ne pokaže da je riječ o posve nerasvijetljenoj zoni - zaključuje Tomislav Tomašević.
