Na nekoliko Facebook stranica koje se u nas bave kontinuiranim informiranjem o stanju u zaštitarstvu – Zaštitarski kutak, Zaštitarstvo RH – zaštitarski glasnik, Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti – u posljednje vrijeme dominiraju komentari o niskim satnicama, neisplati božićnica, povećanom opsegu posla i napadima na zaštitare i zaštitarke.
- Puno je tu starih problema, plaća je jedan od njih. Ali nije problem samo plaća, za koju znamo da je u zaštitarstvu uglavnom minimalna, nego i drugi uvjeti rada. Pandemija je donijela nove probleme. Na velikom broju radnih mjesta ljudi nemaju dezinficijense, ne dobiju maske. U većini mjesta na koja dođete i gdje je zaštitar na ulazu, on je jedina osoba koju sretnete dva puta. Prva je osoba koju vidite i taj koji vas pušta ili ne pušta unutra, provjerava Covid-potvrdu. Zaštitari su neprestano u direktnom kontaktu s ljudima, a nekad nose masku staru mjesec dana - priča nam Nikola Sraka, tajnik Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD).
U Hrvatskoj u zaštitarstvu radi oko 20 tisuća ljudi, od kojih je oko 17 tisuća s licencom. Na tržištu rada imamo 30 tisuća ljudi s položenom licencom, ali ne žele raditi taj posao u ovako lošim uvjetima – ističe Sraka
U Splitu je u studenom dvojicu zaštitara napao muškarac kojemu nisu dopustili da uđe u zgradu FINA-e bez zaštitne maske. Jednom je zaštitaru nakon napada utvrđena lakša, a drugom teža tjelesna ozljeda. Nekoliko mjeseci ranije, u Slobodnoj Dalmaciji svoje je iskustvo podijelio još jedan splitski zaštitar koji je napadnut na radnom mjestu. "Radimo za 3,5 tisuće kuna, uglavnom većina bez božićnice, uskrsnice, ničega, to je toliko jadno kad vidiš ljude oko sebe koji su ipak nešto dobili. Otkada je došla korona kao da su se digli očnjaci kod ljudi. Agresija je u porastu, tenzije. Napao me nedavno čovjek, bum, dobio sam takav udarac šakom u glavu da sam mislio da će mi krv kao rijeka odmah šiknuti na nos, na usta, na uši. Bez ikakvog razloga, iz čista mira", ispričao je.
- Oni koji rade u trgovačkim centrima u posebno su problematičnim uvjetima. Imamo tako slučaj da su zaštitaru u Zagrebu nedavno slomljena tri prsta. Kad je zaštitarka Matea Hušnjak lani spriječila napad na socijalne radnike u Centru za socijalnu skrb u Ivanić Gradu, jedino je to medijski bilo popraćeno, ali imamo stotine slučajeva o kojima se ne piše. A u vezi napada u Ivaniću, mi smo iz sindikata odmah tražili sastanak s Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, da potaknemo izradu protokola sigurnosti u vezi rada u centrima socijalne skrbi. Radi se o stotinjak centara, u kojima nema nikakvih pravila postupanja kad je sigurnost u pitanju. Sad će biti skoro godina dana da smo ih povukli za rukav, ništa se u međuvremenu nije pomaknulo s mrtve točke - govori Sraka.
U Hrvatskoj takvih podataka (zasad) nemamo, ali britanski Državni zavod za statistiku lani je objavio podatke za 2020. godinu o smrtnosti od Covida-19 po profesijama. Kao najrizičniji su se pokazali sektor skrbi, prerade hrane i sektor sigurnosti. Najveću stopu smrtnosti od Covida-19 imali su radnici koji rade u procesnim postrojenjima, a tik uz njih na vrhu liste našli su se zaštitari.
Štrajk zaštitara i zaštitarki u Norveškoj (Foto: Jan-Erik Østlie/FriFagbevegelse)
Diljem Europe zbog loših je radnih uvjeta zaštitarstvo profesija u kojoj je sve više radnika srednje i starije dobi. Mnoge svega nekoliko godina dijeli od penzije, a ima i onih kojima je zaštitarstvo dodatni izvor financiranja u penziji.
- U Hrvatskoj smo imali uvođenje penzionera u rad, to je dosta korišteno u zaštitarstvu. Umjesto da smo pomladili kadar, što se smatra bitnim u ovakvoj profesiji, nama se kadar postarao. Sigurnosnu djelatnost masovno pojačavamo kadrom šezdesetogodišnjaka, a nerijetko i sedamdesetogodišnjaka. Problem je i rad ljudi bez licence. U zaštitarstvu radi oko 20 tisuća ljudi, od kojih je oko 17 tisuća s licencom. Oko 15 posto ljudi radi dakle bez licence. To je kao da 15 posto ljudi na cesti vozi bez vozačke dozvole. Imamo na tržištu rada 30 tisuća ljudi s položenom licencom, ali ne žele raditi taj posao u ovako lošim uvjetima - objašnjava Sraka.
U razgovoru se osvrćemo i na posebnu vrstu kemijanja u zaštitarstvu, onu koja se veže uz platne liste. U Srakinom glasu jasno odzvanja frustracija na spomen ovog, za zaštitare veoma mističnog dokumenta.
- Kad platnu listu zaštitara odnesete nekom knjigovođi da vam to prevede, on veli da to ne zna. To su bože sačuvaj platne liste, ali ljudi su sretni da dobiju bilo kakav dokument, jer više od 50 posto zaštitara još uvijek ne dobije nikakvu platnu listu. To je prekršajno djelo, ali nikoga nije briga. Inspekcije dolaze samo ako netko prijavi, a to se događa rijetko. Primjerice, radnik se požali inspekciji da mu poslodavac nije isplatio minimalnu plaću, zatim dođe inspekcija i utvrdi činjenično stanje. Utvrde da mu nije isplaćena minimalna plaća i izdaju nalog poslodavcu da mu mora isplatiti plaću. I tu je kraj priče. Ne gleda se ukupno stanje i odnos prema drugim radnicima u istoj firmi, ne radi se kompletan pregled poslovanja - priča naš sugovornik.
Nikola Sraka (Foto: Ivana Perić)
Kaže nam i da se radnici sindikatu javljaju kad imaju konkretan problem, ali čim se problem riješi aktivnost prema sindikatu uglavnom prestaje.
- To ljudima nije za zamjeriti, jer im gori pod nogama. Ali dugoročno nikamo nećemo stići ovako, jer svi glavni problemi u profesiji ostaju. Dva puta sam vozio u Split pokrenuti zaštitare da se ondje organizira podružnica i da se bore za sebe. Koštali su me cestarina i gorivo, to sam iz svog džepa platio. Ljudi su na kraju odustali. Odustali su i zato što ih je poslodavac počeo šikanirati i razmještati na prvi spomen sindikata. U ugovoru o radu zaštitarima kao mjesto rada piše Republika Hrvatska, što ostavlja velik prostor za manipulacije - govori Sraka.
Hrvatski poslodavci nisu u ovakvim praksama, naravno, izoliran slučaj. Već smo u ovom tekstu spomenuli britanske podatke o zdravstvenoj ugroženosti zaštitara u pandemiji, koji upućuju na izloženost koju dijele svi radnici i radnice u toj branši, gdje god se na karti Zemlje nalazili. Tu je i drugi zajednički nazivnik, a taj je da godišnji prihod od privatnog zaštitarstva u većini zemalja u kontinuitetu raste, a svugdje su plaće zaštitara ili minimalne ili tek malo veće od minimalnih. Raste i nezadovoljstvo radnika i radnica, a granaju se i načini na koje ga iskazuju.
Norveški radnički sindikat krajem 2020. uspio je organizirati kolektivni štrajk radnika i radnica u privatnim zaštitarskim firmama, koji je trajao više od dva mjeseca i tako postao jedan od najdužih štrajkova u norveškoj povijesti
Sredinom lanjske godine u Kataru su protestirali zaštitari zaposleni u Qatar Security Servicesu. Pobunili su se protiv neisplate plaća, neplaćenog prekovremenog rada i nemogućnosti korištenja slobodnih dana. Krajem godine u Francuskoj je prosvjedovalo nekoliko stotina zaštitara u zračnoj luci Roissy Charles-de-Gaulle u blizini Pariza, zbog najavljenih rezova bonusa, ekvivalenta trinaeste plaće. U Južnoj Africi oko Božića su štrajkale tisuće zaštitara, što je samo nastavak radničkih akcija koje se u tamošnjem sigurnosnom sektoru odvijaju učestalo (radi se o zemlji s izrazito visokom stopom kriminala, a uloga zaštitara je ponajviše privatno-vojna).
- Nije zaštitarstvo u puno boljoj situaciji ni vani. To je svugdje podcijenjeno zanimanje. Prije dvije godine smo čak u Mađarskoj imali pokušaj da se uvede outsourcing rada zaštitara preko aplikacije, u stilu – danas ovdje trebam čovjeka na tri dana, pa nek' se prijavi preko aplikacije i nakon toga traži posla dalje. To nije prošlo, nasreću. Zaštitari svuda imaju problema sa sindikalnim organiziranjem. Dislocirani su jedni od drugih, imamo slučajeve da ljudi rade na istom objektu godinama, a nikad se nisu sreli, eventualno su se možda čuli telefonom. Kako da onda odjednom budu zajedno, da djeluju kao jedno? Mi u Hrvatskoj imamo jedini strukovni sindikat u Europi, a pokrenulo ga je nas par zaštitara i entuzijasta. Drugdje su zaštitari sindikalno organizirani unutar drugih, većih sindikata - kaže Sraka.
Jedan takav veći sindikat je Norveški radnički sindikat (Norsk Arbeidsmandsforbund – NAF), uz koji se veže najznačajnija recentna radnička akcija u zaštitarskom sektoru, koja se dogodila krajem 2020. godine. Tada je održan kolektivni štrajk radnika i radnica u privatnim zaštitarskim firmama. Štrajk je trajao više od dva mjeseca i tako postao jedan od najdužih štrajkova u norveškoj povijesti. U štrajku je sudjelovalo oko tri tisuće zaštitara i zaštitarki, a zbog njega je u jednom trenutku čak bio ugrožen norveški izvoz plina jer su neke od najvećih plinara u zemlji morale obustaviti proizvodnju. Između ostalog, štrajkom je izboreno povećanje satnice za rad noću, nedjeljom i praznicima.
Terje Mikkelsen (Foto: Sissel M. Rasmussen/NAF)
Kako to da su se norveški zaštitari i zaštitarke uspjeli organizirati i održati štrajk toliko dugo? O tome za Novosti govori Terje Mikkelsen iz Norveškog radničkog sindikata.
- Najveća prepreka u organizaciji štrajka u ovom nam je slučaju vjerojatno bila pandemija i s njom povezana ograničenja. To je otežavalo okupljanje štrajkaša na skupovima i protestima, a samim time i održavanje motivacije među radnicima u štrajku. Međutim, tome su doskočili mnogi entuzijastični članovi sindikata i radnici koji su preuzeli odgovornost i pokazali puno kreativnosti kako bi zadržali pritisak. Sve je to napravljeno i pandemijski odgovorno, jer je ipak u srži profesije zaštitara da djeluju odgovorno i znaju se pritom dobro organizirati - kazuje nam Mikkelsen.
Govori nam kako su tijekom štrajka pokrenuli posebne stranice na društvenim mrežama poput Facebooka na kojima su dijelili informacije o štrajku, vodili rasprave, dijelili ažurno fotografije iz različitih punktova diljem zemlje. Najveća grupa na Facebooku dosegla je pet tisuća članova u svega nekoliko dana.
- Također smo putem društvenih mreža, e-maila i SMS-a nastojali držati sve zaštitare što je više moguće informiranima o tijeku štrajka. U sektoru sigurnosti unutar sindikata imamo mnogo entuzijastičnih i predanih ljudi, koji imaju dobar pregled nad članstvom, tako da smo uspjeli na dobar način prenijeti svoju poruku. Teško bi ovaj štrajk bilo moguće iznijeti bez pomoći svih na terenu u poduzećima. Dakle, uz dobru organizaciju na terenu sve je moguće. Štrajk je bio najdulji u sigurnosnom sektoru ikad, a razina sukoba između poslodavaca i radnika i sindikata bila je vrlo visoka - govori Mikkelsen.
Bitno je za norveški kontekst istaknuti još dvije činjenice: da je oko 60 posto zaštitara kojima je zaštitarstvo glavni izvor prihoda učlanjeno u sindikat i da dvije velike tvrtke, Securitas i Avarn, pokrivaju gotovo 90 posto tržišta (u Hrvatskoj posluje oko 170 zaštitarskih firmi, a procjena je da u deset najvećih rade tri četvrtine ukupno zaposlenih u zaštitarstvu). Iz NAF-a ističu kako njihov rad nije završio s velikim štrajkom i uspjehom koji su tada postigli.
- Radimo i dalje na uspostavljanju boljih odnosa u sektoru. Neka od pitanja koja su pokrenuta u štrajku, kao što su ugovori na neodređeno, bolji uvjeti za pripravnike, polako idu nabolje. Idući mjesec će biti objavljeni novi podaci o visini plaća u industriji, pa ćemo tada znati i kako s time stojimo. Ovog proljeća krećemo s novom rundom pregovora pa se nadamo da ćemo tada uspjeti postići dobar dogovor bez novog štrajka - govori za kraj Mikkelsen.
Nakon poticajne runde razgovora s norveškim kolegama, vraćamo se još malo u domaju, da vidimo možemo li išta slično ovakvom štrajku sanjati i na ovim prostorima.
- Problem je i zakonska regulativa. Jedna smo od rijetkih europskih zemalja u kojoj pravo na štrajk postoji samo ako vam poslodavac nije isplatio plaću. A i tad je upitno, jer vam sud može zabraniti štrajk. Novim izmjenama Zakona o radu sve ide nagore. Oduzimaju se stečena prava, a ništa dobro, ranijim izmjenama izgubljeno, neće se u zakon vratiti. Sindikati su kod nas razjedinjeni i osjetljivi jedni na druge, doživljavaju se kao konkurencija. Radnici mogu biti snažni samo ako se udruže, što će se teško desiti s ovakvim sindikatima. Volio bih kad bi se shvatilo da je zaštitarstvo važna karika u sustavu. To su ljudi koji štite sve, od banke do vodocrpilišta. Sad nam kontroliraju i Covid-potvrde i pridržavanje mjera, oslanjamo se na njihov rad u borbi protiv širenja virusa. Svima bi nam trebalo biti stalo do ostvarenja minimuma životnog dostojanstva za te ljude, ali i za sve radnike općenito - zaključuje Sraka.
