Nema nedužnih u sukobu koji je iznenada izbio između zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i platforme Možemo s jedne strane i Viktora Gotovca i dijela SDP-ove zagrebačke organizacije s druge. Zagrebački SDP-ovci, predvođeni Gotovcem, u petak navečer, naime, iznenada su obznanili da nakon petnaest mjeseci vlasti raskidaju koalicijski sporazum s platformom Možemo, što znači da je gradonačelnik Tomašević – barem formalno – nakratko bio ostao bez većine u Gradskoj skupštini. Nema nedužnih, rekosmo, ali sve ukazuje da je odgovornost ili krivnja u nešto većoj mjeri na Gotovcu i njegovim ljudima iz zagrebačkog SDP-a, a donekle i na vodstvu državnog SDP-a. Gotovac je bez najave i bez razgovora – bilo s koalicijskim partnerima iz Možemo, bilo s vodstvom SDP-a – objavio kraj vladajućeg savezništva s lijevo-zelenim blokom, zatim ništa nije htio komentirati i objašnjavati dva-tri dana, osim što se u subotu pojavio na SDP-ovoj unaprijed zakazanoj izvještajno-tematskoj konvenciji te svisoka i dosta teatralno održao govor koji nikome nije značio skoro ništa jer Gotovac u proteklih desetak mjeseci na čelu SDP-a u Zagrebu nije uspio izgraditi bilo kakav politički autoritet i težinu, a tokom spomenuta dva-tri dana u medije su iz njegovog kruga puštene različite verzije razloga za izlazak iz vlasti, pri čemu su svi ti navodni razlozi patili od manjka uvjerljivosti i nepostojanja suvislog objašnjenja za Gotovčevo uporno odbijanje da razgovara s Tomaševićem o problemima, nesporazumima i razilaženjima u funkcioniranju koalicijske vlasti.
Progovorio je u ponedjeljak poslijepodne, ali opet nije dao odgovor na ključno pitanje: čemu onako naprasna odluka donesena u maniri zavjereničkih grupa?; opet nije iznio neki iole konkretan i opravdan razlog ili povod za bezuvjetno raskidanje sporazuma s Možemo; opet nije rekao čime se bavio u prošlih desetak mjeseci i koji to njegovi prijedlozi nisu naišli na razumijevanje stranačke centrale ili koalicijskih partnera, jer do javnosti nije došlo gotovo ništa izuzev "seksi" inicijative da se vrati Trg maršala Tita. Nastupio je s pozom rezigniranog idealista, neshvaćene moralne i intelektualne gromade kojoj dušmani, eto, nisu dozvolili da promijeni nabolje i SDP, i socijaldemokraciju, i Zagreb, i Hrvatsku, i cijeli svijet. "Nikad nisam bio spreman na to da žrtvujemo SDP u Zagrebu zato da bismo se nadali zajedničkom izlasku i navodno željenoj pobjedi na izborima. Mislio sam da moramo imati neki svoj identitet u Zagrebu koji će nadopunjavati Možemo, a ne da budemo žrtvovani, što se učinilo sporazumom za jedno radno mjesto koje je netko dogovorio ili da se ukrcamo na vlak izbornog pobjednika", izjavio je Gotovac za HTV. Dan kasnije, Predsjedništvo SDP-a – već rutiniranom metodom – izbacilo ga je iz stranke u čijem je članstvu proveo četiri godine, mada bi se iz njegovog javnog garda mogao steći dojam da je riječ o prekaljenom političkom veteranu iza kojeg su mnoge pobjede i porazi.
Nestrpljivi Gotovac i njegova ekipa odlučili su se na ovako radikalan potez frustrirani time što su se ispostavili više-manje statistima u vladajućoj koaliciji platforme Možemo i SDP-a. Ta frustracija donekle je razumljiva, premda je krajnje neartikulirana, ali zagrebački SDP-ovci izabrali su pogrešan način za rješavanje svog problema. Prvo, precijenili su svoju važnost u zagrebačkoj koaliciji: petero SDP-ovih zastupnika u Gradskoj skupštini jest bilo važno za Tomaševićevu čvrstu većinu, no to je ipak gotovo peterostruko manje zastupnika nego što ih ima Možemo; od tih petero, dvoje ih očito nije na Gotovčevoj liniji, a dvoje ih je dovoljno za skupštinsku većinu. Drugo, jasno je da aktualna zagrebačka vlast ne bi pala, ili teško da bi pala, čak i da svih petero SDP-ovaca uskrati podršku Tomaševiću. I treće, za marginaliziranost gradskog SDP-a u vlasti glavnog grada nije krivica toliko na Tomaševiću i njegovoj družini nego na Peđi Grbinu i vodstvu SDP-a na državnom nivou, to jest u narušenim odnosima zagrebačkog i državnog SDP-a. Grbin, po svemu sudeći, želi razvijati što bolje i skladnije veze s platformom Možemo, jer u toj vezi leži jedina SDP-ova nada za povratak u Banske dvore: to je naprosto viši stranački cilj u odnosu na Gotovčevu potrebu da djeluje i odlučuje samostalno, da skreće pažnju na sebe postupcima na rubu političkog ekshibicionizma, da traži prečice u nastojanju da se što prije vine do šire prepoznatljivosti i važnosti. Pitanje je, naravno, koliko je taj viši cilj realan, naročito zbog toga što se SDP ne prestaje baviti svojim unutrašnjim razmiricama i što se ne zaustavlja u samouništavanju, kao i zbog toga što Grbin – koji je, inače, podržao Gotovca u dolasku na čelo SDP-a u Zagrebu – nema liderskih kapaciteta i političkog talenta da zaustavi SDP-ovo višegodišnje glavinjanje u labirintu vlastite i kadrovske devastiranosti, ali za ovakav SDP u ovom času, da ponovimo, ne vidi se drugi put mimo držanja uz Možemo, pri čemu ta platforma zasad ne pokazuje preveliku zagrijanost za uspostavljanje strateškog i širokog savezništva sa SDP-om.
S druge strane, Tomašević i Možemo u proteklih petnaest mjeseci nisu javnosti dali razloge za stjecanje povjerenja u njihove upravljačke sposobnosti: gradonačelnik i njegovi suradnici nikako ne uspijevaju dignuti glavu sa zatečenih financijskih nevolja Zagreba i s vječne teme zbrinjavanja otpada, pa vidjeti širu sliku i ponuditi jasna rješenja za bolji život Zagrepčana i za napredak Zagreba u svakom pogledu. To je, međutim, čak i manji problem od Tomaševićevog javno iznesenog stava da je on gradonačelnik Zagreba i da je njegov jedini posao da se brine o glavnom gradu, a da je platforma Možemo samo usputni ili sporedni kolosijek njegovog djelovanja. Tomašević se, dakle, postavlja kao tehnički ekspert, a ekspert nije, koji je tu isključivo zbog toga da sanira financijsku i sve druge katastrofe što su ostale nakon Milana Bandića: otud valjda i njegovo izbjegavanje svakog žešćeg konflikta s Andrejom Plenkovićem, jer je aktivna suradnja s Vladom preduvjet stabilizacije financija Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga, ili barem gradonačelnik misli da je to preduvjet. Već su vidljive posljedice Tomaševićevog autarkičnog odbijanja da vodi politiku i da se u većoj mjeri posveti političkoj organizaciji koja je zaslužna za to što je on gradonačelnik i bez koje, zapravo, nije gradonačelnik: Možemo već mjesecima stagnira ili pada, ne širi se po Hrvatskoj, ne okuplja nove ljude i ideje ni u Zagrebu ni izvan Zagreba, podiže sve deblji zid arogancije prema svakoj kritici svoga funkcioniranja te emitira nepovjerljivost prema svakome tko nije pripadnik uskog i zatvorenog kruga koji odlučuje o svemu.
