Sa svog jedinog putovanja u Ukrajinu, u Lavov, donijela sam doma dvije stvari koje kasnije nikad nisam upotrijebila. Prva je crna majica kratkih rukava kupljena u malom, očekivano nekonvencionalnom muzeju baruna Leopolda von Sacher-Masocha, t-shirt s očekivano nekonvencionalnim printom, a za koju sam brzo shvatila da je, takvu skarednu, ne mogu ni nositi ni pokloniti. Druga je šarena pletena torba koju sam kupila na buvljaku. Obično ne padam na folklor, ali torbu sam kupila jer me podsjetila na djetinjstvo kad sam putovala u Bosnu. Pa iako ih nisam nosila kao odjevni predmet, ove stvari ostale su sa mnom kad god sam se selila i rješavala viškova. Pomirba dekadencije i tradicionalnosti u putnom kuferu nikad nije bila potrebna, jer sve stvari egzistiraju jedna uz drugu, posve prirodno. Uvijek će me sjećati na Lavov, neuniformiranost i vedrinu tog proljeća prije 15 godina kad je rat, činilo se samo, bio daleko.
Neposredno prije 24. veljače 2022., datuma kada je rat u Ukrajini pojeo svaki smisao, pisac i urednik jedne panorame europskih pisaca, postavio je nama koji smo u istu uvršteni, pitanje što bi to trebala biti europska književnost, europski identitet, koji tekst bi svaki građanin današnje Europe trebao čitati. Tog mirnog jutra, činilo se teško izabrati, čitava omanja biblioteka sama se preporučivala. Ali sutradan je počeo rat i moja se zamišljena biblioteka zapalila i izgorjela u trenu. Ako je, nakon svega, ovo moguće, može li ijedan tekst u ovoj Europi biti više od praznine. U mom odgovoru stajalo je da će europska književnost biti moguća kada budemo uzajamno zainteresirani jedni za druge, bez oholosti i narcizma. Otprilike, to znači i Zapad za Istok i velike i bogate kulture za siromašne i neprivilegirane, za književnost i kulturu tzv. defektnih demokracija. Kad uistinu bude postojala želja da upoznamo jedni druge.
A to se, eto, dogodi onda kad izbije rat. Tada se velikom svijetu otkriju Marije Primačenko. Zamolila sam pratitelje moje službene stranice na Facebooku da onu šarenu lavovsku torbu napune knjigama, svojim prijedlozima koji bi to tekst u ovom trenutku trebao pročitati svaki europski čitač. Našlo se među prijedlozima sjajnih knjiga, ali najviše onih da bismo svi trebali pročitati roman Svetlane Aleksijevič "Rat nema žensko lice". Svetlana je jedna od najvažnijih književnica današnjice, Nobelovka koju Lukašenko baš nikako ne voli. Svetlana je rođena u ukrajinskom Ivano-Frankivsku od oca Bjelorusa i majke Ukrajinke, odrasla u Bjelorusiji, piše na ruskom, od 2020. živi u egzilu.
Kako si danas, draga Svetlana? Kada jednom dođe mir, voljela bih da ima tvoje lice.
Ime Svetlane Aleksijevič nalazim i u apelu pisaca koji pozivaju sve one koji znaju ruski da pišu svojim prijateljima i znancima u Rusiju i kažu im istinu o razaranju Ukrajine. Ovo me zateklo. Pisci valjda svugdje, osim na Balkanu, javno priznaju da vjeruju u riječi. Taj autocinizam mi zaista nije jasan, kao ni podcjenjivanje angažirane književnosti baš ovdje gdje može biti važna (no možda griješim, možda su važnije stilske vježbe i kalambure). Nisu li zapravo otpor i opasnost prvo u riječima? Zašto su mnogi pisci, prije, kao i danas, morali u emigraciju? Zašto bi Putin cenzurirao Novayu Gazetu i neovisne medije? Zašto su ljudi koji nose parole, koji izvikuju riječi protesta, jučer po ulicama ruskih gradova, danas u zatvorima?
Glasovi velikih ruskih pisaca djeluju očajnički. Samo da se netko ne sjeti pobacati ih iz knjižnica, pomislim (a sjetit će se).
Zasad, barem kod nas, loše su prošle balerine, Čajkovski, a i ruski mačići isključeni su, čitam, s jedne izložbe. Ali dobar nam je plin, dobra nafta. Kao da ratove po svijetu ne vode plin i nafta nego mačići i balerine. S druge strane, ozloglašeni balkanski cinizam je itekako utemeljen na saznanju da nije dovoljno govoriti isti jezik da bi se čuli i razumjeli – ako to naprosto nećemo.
Neposredno prije tog 24. veljače stigao je još jedan poziv na suradnju, onaj od kolega iz Beograda, da sudjelujem u stvaranju knjige "Kako je meni počeo rat", koja će objediniti osobna iskustva pisaca vezana uz početak rata na području bivše Jugoslavije. Tu priču imala sam već spremnu, trebalo mi je 30 godina da je napišem, kružeći oko vlastite sudbine kao mačka oko vruće kaše.
Primijetila sam pojavu, osobito zadnjih tjedana, da ljudi svojataju rat, kao da neki i na to prokletstvo imaju više prava od drugih, a zapravo tolike su priče ostale neispričane, a zapravo, svi oni koji su probali, znaju – onome tko ga okusi, rat nikad ne završi. Umjetnost nudi tu mogućnost – u knjigama ili filmovima ipak u nekom trenutku ratu dođe kraj i usred najgorih prikaza užasa zaiskri neki smisao, ili se odškrine prozor u ideju, ali u samom poratnom čovjeku to se ne dogodi. Čovjek umre s ratom, a rat s čovjekom.
"Moj" je započeo baš s Rusima. U ljeto '91. imala sam 16 godina i s obzirom na to da danju više nisam smjela švrljati daleko od kuće, a navečer su bila zamračenja, odlučila sam da ću to dosadno ljeto pročitati sve ruske klasike dostupne u lokalnoj knjižnici (a kad završim s Rusima, idem na Francuze pa tako redom). Među tim klasicima na ruskom bilo je, saznajemo, i Ukrajinaca. Uglavnom, tako sam, uz vijesti o razaranjima odmah iza leđa, ljetovala sa Šolohovom (o da, pročitala sam "Tihi Don"), Gogoljem, Bulgakovom, Cvetajevom, Dostojevskim i ostalima, pripremajući usput tulum za 17. rođendan, koji se nije dogodio, jer su baš taj dan pale bombe i na Split, mala uvertira za sve ono što će uslijediti u vremenu iza. Sklonište je bilo u našoj kući, tako da sam 17. dočekala s uplakanim babama iz štrade.
Devedesetih godina, ni krivu ni "zaslužnu" kao i mnoge, moju obitelj dopala je uloga vreće za boksanje. Jedini način na koji sam se mogla spasiti bio je pokušati na taj veliki zajeb gledati kao na gorku privilegiju – osjetiti iz prve ruke kako bijes zalijeva podlost u ljudima i nikad ne nasjesti na šuplje i opake plemenske spike. I steći doživotno uvjerenje da ima malo, ali dovoljno onih koji će uvijek ostati ljudi.
Nit' je votka rakija, nit' je jedan rat usporediv s drugim. Možemo samo zuriti i slušati kako otkucava pakleni mehanizam. To što naslućujemo što ga pogoni i što bi se tek moglo dogoditi, slabo pomaže. U trenutku dok ja zapisujem i vi čitate ove riječi, granata ili metak nekome oduzima život. Sa svakim ugašenim životom u Ukrajini naša budućnost bit će mračnija.
Možemo u svojoj nemoći proklinjati Putina i svakog onog tko ima moć zaustaviti rat, a kalkulira ili to ne želi. Možemo javno govoriti najglasnije kad se učini najbesmislenije. Jer što ako zašutimo? Možemo čitati pisce poput Svetlane Aleksijevič, Sofije Andruhovič, Ljudmile Ulicke, Guzel Jahine, Ilye Kaminskog, Adama Zagajewskog, Mihaila Šiškina, Borisa Akunina... Suočavajući se s važnim pitanjima koja nas muče ponekad pronađemo i odgovore, istinu. U pandemiji i migrantskoj krizi otkrili smo da život i smrt drugih ne vrijede previše, a vjera u ljudskost bi mogla biti do kraja uništena u Kijevu i Mariupolju.
Postoje dva načina na koja bi ovaj rat mogao biti zadnji. U onom prvom, poznatom scenariju, nakon zadnjeg prvi bi se vodio toljagama. U zaista zadnjem svjetskom ratu, bilo bi, sporazumom svih zemalja - zašto ne – zabranjeno nuklearno naoružanje. Tada bi bio moguć drugačiji kraj svijeta. Točnije, bio bi moguć beskraj svijeta. Problem je što ova druga mogućnost, iz današnje perspektive, zvuči kao bajka.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
