S ciljem pomirenja zaraćenih strane, one hrvatske i srpske, početkom devedesetih godina u podijeljenom gradu osnovan je Volonterski projekt Pakrac. Bio je to i dio napora Ujedinjenih naroda na izgradnji mira u okviru Zaštićene zone Zapad i smatra se jednim od prvih primjera suradnje sustava UN-a s lokalnim mirovnim i ljudskopravaškim organizacijama. Priča započinje 1993. godine u tada ratom razrušenom Pakracu, kada je skupina organiziranih građana i volontera iz inozemstva radila na fizičkoj obnovi grada. Zajedno s grupom domaćih aktivista raščišćavali su ruševine i započeli su rad na obnovi, kako građevina, tako i pakračkog društva. U Antiratnoj kampanji Hrvatske, koja je tada činila dio kamp, od samih početaka bio je aktivan Goran Božićević, danas voditelj Miramida centra iz Grožnjana.
- UN je 1993. godine želio raditi sa zaraćenim strana i bilo im je važno da u tome sudjeluje domaća organizacija. Ideja je bila da se čistite ruševine, a ne da se lokalnom stanovništvu govoriti kako bi trebalo živjeti. Ovaj kamp je neizmjerno važan za izgradnju mira između dvije zajednice, a ujedno svakom volonteru omogućava da dade svoj doprinos razvoju socijalnih veza. Želja nam je svakako ostaviti trag na mikrorazini, pri čemu nismo orijentirani na rezultate nego na sam proces, buđenje dobra u ljudima i rješavanje problema nenasilnim putem - pojasnio je Božićević u ime organizatora.
Ovogodišnji kamp, koji se održao zahvaljujući donacijama bivših volontera i novih polaznika, bio je posvećen aktualnoj temi: odnosu prema migrantima i nacionalnim manjinama
Volonteri su devedesetih radili u smjenama od po tri tjedna. Sami su plaćali hranu i smještaj u iznosu od 150 njemačkih maraka, što je tada bila prosječna učiteljska plaća u Hrvatskoj. Konformnosti ovdje nije bilo mjesta, spavalo se u vrećama, što je volontere razlikovalo od drugih stranaca koji su dolazili u grad. Stanovnici Pakraca su uskoro prigrlili strane volontere. Osim poslova čišćenja, obilazili su i pomagali staračka domaćinstva, održavali kompjuterske tečajeve, kao i tečajeve engleskog jezika te lutkarstva. Do 1997. godine, odnosno do kada su volonteri kontinuirano djelovali u Pakracu, kroz taj mali slavonski grad prošlo je njih četristotinjak. Neki su se zadržali i više od tri tjedna, a neki posredno i čitav život. Tome u prilog ide i činjenica da su neki od njih prije četiri godine ponovno pokrenuli kamp, ali ne kako bi se krenulo otpočetka, nego da se učvrste veze u multinacionalnoj zajednici. Poseban naglasak stavljen je na važnosti očuvanja prostora za različitost i nenasilje. Laura Hornik, volonterka iz Nizozemske, boravila je u Pakracu tokom 1995. i 1996., a ove je godine ponovno posjetila Hrvatsku.
- Vratila sam se jer me zanimalo kako grad danas izgleda, a sa mnom je došao i suprug jer sam mu toliko pričala o ovom kraju. Također sam željela vidjeti da li je moj rad ovdje doprinio razvoju lokalne zajednice. Kod kuće također radim u nevladinom sektoru, moj rad se i dalje temelji na radu s pojedincima i gradnji socijalnih mreža koje pomažu pri rješavanju nastalih problema. Nadam se da se i u Pakracu mogu izgraditi takve mreže - objasnila je Laura Hornik.
Ovogodišnji kamp, koji se unatoč nedostatku financijskih sredstava održao zahvaljujući donacijama bivših volontera i sadašnjih polaznika, bio je u cijelosti posvećen aktualnoj temi: odnosu prema migrantima i nacionalnim manjinama. U Pakracu su se tako okupili aktivisti iz Njemačke, Mozambika, SAD-a, Nizozemske, susjednih zemalja i raznih dijelovi Hrvatske. U kamp su došli kako bi podijelili iskustva iz vlastitih zajednice. Po uzoru na kamp s početka devedesetih, okupljeni su odrađivali i fizičke poslove i to kod srpske, češke i talijanske zajednice, gdje su ih rado prihvatili. U lokalnoj zajednici u Teksasu uvelike je angažirana i Džesika Lans, koja je po prvi put sudjelovala u kampu. S ostalima je podijelila američki pristup pojmu migranata i manjina.
- Kada u SAD-u kažete riječ ‘manjina’, obično se misli na skupinu s određenom rasnom pripadnošću. Struktura stanovništva uvelike se promijenila, kao i lice Amerike. Danas su Afroamerikanci većina, a kad govorimo o migrantima, misli se na one ekonomske. Dok su oni nekad dolazili većinom iz Europe, danas dolaze iz Azije i Afrike. No, nažalost, ksenofobija još uvijek nije iskorijenjena - otkriva Džesika Lans.
Iako su se gotovo svake večeri održavala predavanja na koja su bili pozvani i zainteresirani pojedinci, središnji događaj bila je konferencija koja se u sklopu kampa održala pod naslovom ‘Zašto na imigrante i manjine gledamo kao na prijetnju i kako to promijeniti’. Događanje je zamišljeno kao nastavak prošlogodišnjih razgovora na temu nacionalnih manjina u demokratskim državama, a posvećeno je 25. godišnjici Antiratne kampanje Hrvatske, organiziranih građana protiv rata, mržnje i diskriminacije. Izlagači na konferenciji bili su redom stručnjaci po pitanju migrantske krize: novinar Drago Pilsel, Viktor Koska sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću - Dokumenta i Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije koje je govorila o strahu koji se pojavljuje kada se susrećemo s nečim što ne poznajemo.
- Strah od stranaca uvijek postoji, no s obzirom na civilizacijski napredak, očekujemo da će se on smanjiti. Mi se kao društvo ne znamo nositi s takvim strahom, jer se ne znamo nositi ni s prošlošću. Trebamo razmišljati kako se boriti protiv takvih pojava, odnosno, trebamo otvoriti prostor tome i koračati cipelama onih koji nam dolaze - istaknula je Emina Bužinkić.
