Godina je 1994. U Hrvatskoj traje rat, a razrušenim pakračkim ulicama odjekuje plač. No ovaj put ne jeca kakva majka ili otac koji čekaju da im se sinovi vrate s ratišta, već grupa neutješnih tinejdžera do koje je stigla vijest s drugog kraja svijeta – frontmen Nirvane Kurt Cobain počinio je samoubojstvo.

- U tom momentu ovdje smo imali petnaest potpuno devastiranih mladih ljudi koji su se pitali imali li išta smisla ako si je njihov idol oduzeo život. Praktički je bila riječ o djeci koja su za vrijeme najžešćih sukoba mjesecima sjedila u skloništima i Nirvanin "Nevermind" vrtjela ukrug. Nisam bio baš neki fan tog benda, ali želio sam im pomoći - govori Wam Kat, dugogodišnji mirovni aktivist, borac za zaštitu okoliša i aktivni član njemačke Ljevice.

Wam, inače porijeklom Nizozemac, bio je neizostavni dio Antiratne kampanje (ARK) i jedan od pokretača Suncokreta, humanitarne organizacije koja je tokom i nakon rata dominantno djelovala u BiH, a u Hrvatskoj je živio i radio od 1991. do 1996. Kao jedan od pionira među korisnicima interneta, svojevrsni bloger prije bloga i influencer prije društvenih mreža, pomogao je antiratnim aktivistima iz regije da se povežu preko platforme ZaMir.

Zahvaljujući bogatoj mreži kontakata i prijašnjem mirovnjačkom iskustvu, Wam Kat imao je nezamjenjivu ulogu u obnovi devastiranih, podijeljenih sredina. Na pomirenju je radio i u Vukovaru, no njegovo ime prije svega se veže uz zapadnu Slavoniju, gdje je s aktivistima Goranom Božičevićem i Vanjom Nikolić te uz podršku Vesne Teršelič, Ognjena Tusa i ostatka ARK-a u ljeto 1993. pokrenuo Volonterski projekt Pakrac.

- Uplakanim klincima sam objasnio da imam prozor u svijet, internet, i obećao da ćemo već nekako poslati pismo ostatku Nirvane. Na kraju smo uspjeli doći do njihovog basista, Krista Novoselica, koji je reagirao u roku od pet dana. Donirao je 50.000 dolara za mlade Pakraca, po 25.000 za svaku od tada podijeljenih strana - kaže nam danas 67-godišnji Wam, prisjećajući se jedne od mnogobrojnih epizoda iz povijesti Volonterskog projekta kroz koji je u četiri godine djelovanja prošlo oko 300 volontera iz više od dvadeset zemalja svijeta.

Svi smo se okušali u svemu, vidjeli gdje se pronalazimo, čekali na reakciju lokalaca i na kraju gradili zajedno s njima. Uostalom, nekome je samo trebalo društvo uz kavu, nacijepati drva ili prenijeti poruku na takozvanu drugu stranu – kaže Melita Jureša-McDonald

Do njihovog dolaska, koji su među ostalim potaknuli i pripadnici UNPROFOR-ovih snaga, tada raspoređeni u UN-ovom zaštićenom sektoru Zapad, praktički nije postojala komunikacija između dva podijeljena dijela grada, hrvatskog i srpskog. Projekt je s radom započeo 1. srpnja 1993. na hrvatskoj strani Pakraca, a 1994. proširio se i na srpsku. Do 28. veljače 1997. godine, kada je kamp formalno ugašen, volonteri – koji su za svoj dolazak u Hrvatsku trebali izdvojiti 150 ondašnjih njemačkih maraka – u suradnji s lokalnim stanovnicima obnovili su krovove ukupne površine preko 30 nogometnih igrališta.

Njihove aktivnosti nisu podrazumijevale samo fizičku pomoć u raščišćavanju ruševina i obnovi objekata, već direktnu komunikaciju s ljudima koji su ovdje ostali, prenošenje informacija među zaraćenim stranama, pa i spajanje razdvojenih obitelji. Provodili su i niz aktivnosti za žene i djecu, pokrenuli tečajeve engleskog i informatike te otvorili vešeraj za kuće koje su bile bez struje. Drugim riječima, svojom prisutnošću nastojali su unijeti kakav-takav privid normalnosti.

I to nije jedina vrijednost Volonterskog projekta Pakrac. Iz njega su, što direktno, što indirektno, izrasle brojne inicijative i udruge: edukativni program "MIRamiDA", Centar za mirovne studije, Volonterski centar Zagreb, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), pakrački Klub žena i Centar za podršku i razvoj civilnog društva "Delfin". U širem kontekstu važan je i jer su kroz njega stasali brojni aktivisti i aktivistkinje koji su kasnije po cijelom svijetu nastavili graditi mir. Danas se pak dio njih bori protiv klimatskih promjena ili pomaže izbjeglicama koje pristižu u Europu, a među nekadašnjim volonterima ima i privatnih poduzetnika, IT stručnjaka, psihologa, istraživača, novinara, radnika u kulturi...

Dio ih se proteklog vikenda, u povodu 30. godišnjice osnivanja Projekta, ponovno okupio na pakračkom području. Za logistiku se pobrinula Melita Jureša-McDonald podrijetlom s Raba, koja je devedesetih ovdje u komadu volontirala 18 mjeseci. U Pakracu se prvi put našla krajem 1994. godine, nedugo nakon što je nazvala broj s plakata koji je vidjela na zidu studentske menze u zagrebačkoj Savskoj.

- Među pustim strancima trebali su im volonteri koji pričaju naš jezik, a mene je tada mučila cijela situacija, nemogućnost da nešto napravim u ratno doba. Dotad se nisam bavila aktivizmom, bila sam druga godina Filozofskog i trebao mi je neki poticaj pa sam se uhvatila za udicu - govori Melita, koja se prisjeća svog prvog dolaska u Pakrac.

- Sjećam se da mi je bilo zima čim sam sišla s vlaka jer sam primorka koja nema veze sa snijegom. Za razaranja sam čula i ranije, vidjela sam sve na televiziji jer su nas naprosto hranili time, ali kada prvi put to vidiš svojim očima, ne možeš ostati ravnodušan. Uz to, nikada ranije nisam živjela s 30-ak ljudi različitih godišta i navika. Ipak, najveći šok mi je bio prvi odlazak u kupatilo. Zbog zime su bile popucale cijevi, pa su improvizirali popravke, rupu na podu prekrili nekakvom daskom preko koje si trebao proći da dođeš do WC školjke i kade. Nije mi bilo jasno kako netko to nije popravio do kraja, onako kako treba - nastavlja Melita.

Pomoć u raščišćavanju ruševina i obnovi objekata (Foto: Keith Michael Holmes)

- A onda sam shvatila da tu nitko nije bio profesionalac i da su se svi trudili raditi nabolje što su mogli. Mislim da je upravo to bila poanta našeg projekta: svi smo se okušali u svemu, vidjeli gdje se pronalazimo, čekali na reakciju lokalaca i na kraju gradili zajedno s njima. Uostalom, nekome je samo trebalo društvo uz kavu, nacijepati drva ili prenijeti poruku na takozvanu drugu stranu - kaže povjesničarka umjetnosti koja danas živi u Kaliforniji.

U Pakracu je, dodaje, upoznala svog supruga, Amerikanca koji je tu radio za mirovnu organizaciju Balkan Peace Team, i prijatelje za čitav život.

- Iz Volonterskog projekta je izrasla moja mala porodica, moj nukleus, i ona velika, sastavljena od prijatelja na koje mogu uvijek računati. S obzirom na to da živim u SAD-u, imam dvoje-troje ljudi koji su mi relativno blizu pa smo se viđali i ranije, a s ostatkom volontera druženje se intenziviralo od 2007., odnosno prodora društvenih mreža. A i lagano smo zašli u godine u kojima nas lovi nostalgija. Sada nas se okupilo 30-ak iz Poljske, Belgije, Nizozemske, Amerike, Hrvatske i Njemačke, a preko Zooma su nam se pridružili i bivši volonteri iz Engleske, Španjolske i Francuske - dodaje naša sugovornica.

Među onima koji su doputovali iz SAD-a je Maya Gann-Bociek, dijete dvoje volontera prije 28 godina začeto u Pakracu i rođeno u Zagrebu. Baš kao njeni roditelji nekada, Maya je sada angažirana u borbi za ljudska prava, a sudjeluje i u organizaciji različitih prosvjeda.

- Nešto što je počelo u Pakracu sada ima novu epizodu u Americi. Vjerojatno ne bih imala hrabrosti da zakoračim u svijet aktivizma i bavim se time čime se bavim bez ovakvog backgrounda, znanja i iskustava koje su mi prenijeli - kaže Maya.

Nekadašnji volonteri iskoristili su trodnevni susret za obilazak lokacija koje su ranije obnavljali i obitelji s kojima su surađivali. Boravili su i družili se u planinarskom domu Omanovac iznad sela Šeovica s kojeg za vedrog vremena pogled puca sve do Kutine. Wam Kat nam objašnjava da se radi o jednoj od lokacija koju je prvu posjetio kada je početkom 1993. došao u zapadnu Slavoniju. Čim su stigli u Lipik, kaže, prvo su morali nazvati pripadnike UN-a kako bi naredili pobunjenim Srbima koji su bili ovdje da ne pucaju.

Večer uoči "Bljeska", 30. aprila 1995., u Daruvaru sam sjedio i jeo pizzu s pripadnicima UN-a i čovjekom koji je u hrvatskim snagama bio zadužen za komunikaciju. Netko mu je rekao: "Vi ćete uskoro u akciju" – sjeća se Wam Kat

- Iz sadašnje perspektive sve mi se to čini dosta smiješno. Došao sam iz Antiratne kampanje Hrvatske i prvu stvar koju sam vidio u Pakracu bila je krajinska strana. Tada sam upoznao Veljka Džakulu, lidera srpske populacije ovdje. Prvo smo shvatili da smo vršnjaci, da sam stariji ravno jedan dan od njega, a onda mi je pričao o primirju, kako ga postići. Zapravo, to više nije bio pravi rat, radilo se o grupama pregrijanih mačo tipova u uniformama koji su se međusobno provocirali. Naravno, ljudi su i dalje stradavali, ali da budem iskren, više sam se bojao u Zagrebu za vrijeme zračnih uzbuna nego ovdje - govori Wam.

Dodaje da ga je ovamo pozvala Vesna Teršelič i kako bi pregovarao sa stranim volonterima, objasnio im da u Hrvatsku ne dolaze na odmor, mjesto s kojeg će doma slati fotografije i predstavljati se kao neka vrsta heroja. U početku su mislili da će se grupe volontera ovdje izmjenjivati svaka tri tjedna, a na kraju su neki ostali preko tri godine. Prvu grupu "regrutirali" su preko interneta.

- U Zagrebu sam počeo pisati online dnevnik, a isto sam radio i u Pakracu. Zapravo je to bio moj privatni dnevnik koji sam slao djeci kako bih im pokušao objasniti što njihov tata točno radi ovdje. Trebalo mi je oko pola godine da shvatim da to čitaju i neki drugi ljudi - kaže Wam.

U švicarskom CERN-u, gdje je pokrenut World Wide Web, bilo je puno ljudi porijeklom iz Jugoslavije i trebali su nešto što je dolazilo svaki dan kako bi provjerili da li im sistem funkcionira.

- Nekako su naišli na dnevnik stranca koji je na dnevnoj bazi objašnjavao što se dešava u njihovoj regiji i tako proširili moje zapise. To je išlo do neslućenih razmjera, sve je došlo do Bijele kuće, pa mi je u jednom momentu stiglo pismo Ala Gorea, američkog potpredsjednika, a kasnije nas je ovdje posjetio i David Byrne iz Talking Headsa. Jednostavno se desilo.

Zanima nas kako su na sve reagirali lokalni stanovnici.

- U početku su na nas gledali kao na idiote koji su došli u Pakrac i još platili za to. Kasnije su se polagano počeli interesirati za naše živote. Da bi pomogao drugima, ponekad prvo trebaš prihvatiti njihovu pomoć. Recimo, u pranju odjeće, pozivali su nas na večere, pokazivali grad... Čak i kada bi se ljutili na nas, barem u tom momentu nisu misli na rat i to što se događa s druge strane - odgovara Wam Kat.

- Htjeli smo lokalcima pružiti neku vrstu distrakcije i dati im nadu da će stići bolji dani, unatoč idiotima s puškama koji su to sprječavali. Ovdje je bilo i puno inozemnih snaga u bijelim vozilima, UN-ovaca. Ali oni se nisu zbližili s ljudima, nisu bili u kafićima s njima, slušali probleme, pokušali ih razumjeti i pružiti ikakvu vrstu utjehe - nastavlja dalje.

Ponekad je, kaže, bilo izazovno surađivati s UN-ovim snagama, među kojima je bilo veterana Falklandskog rata, Argentinaca i Britanaca koji su se znali međusobno podbadati. Tu je bio i jordanski bataljun kao i Kenijci kojima u početku nije bilo jasno zašto dojučerašnji susjedi ratuju ako svi imaju dovoljno vode, zemlje i ostalih prirodnih bogatstava. A onda su zaključili da se zapravo radi o dobro im poznatom ratovanju među plemenima.

- Mi smo bili u sredini svega toga, organizirali zajedničke nogometne utakmice, prenosili ljubavna pisma preko granice - veli Wam.

Goran Božičević s volonterima i volonterkama u srpnju 1993. (Foto: Volonterski projekt Pakrac)

Prva grupa volontera koja je 1994. godine prešla crtu razgraničenja i započela rad na teritoriju pod vlašću RS Krajine bila je mahom sastavljena od Poljaka, među kojima Artura Sawastiana zvanog Stefan i Rafała Bocieka poznatijeg kao Bocian. Bili su toliko mladi, kažu, na početku 20-ih, puni energije i nisu previše razmišljali u što se točno upuštaju.

- Zbog sličnog jezika i mentaliteta nadali su se da ćemo se mi Poljaci najlakše uklopiti s "druge" strane. Pristali smo, iako smo bili malo zabrinuti kako će ljudi tamo reagirati. Vrlo brzo se ispostavilo da nismo imali razloga za strah - prisjeća se Stefan.

- Realno, oni koji su ostali kod svojih kuća nisu bili nikakvi ratnici nego obični ljudi koji su zapravo željeli živjeti zajedno. Prilazili su nam ljudi čiji su članovi obitelji ostali preko udarene granice. Bilo je puno takvih. Molili su nas da im prenosimo stvari, novac i poruke, da se raspitamo kako su - govori Bocian.

- Pritom smo imali auto i UN-ove propusnice pa smo bez ikakvih problema preko linije razgraničenja mogli prenositi što god smo htjeli. I na kraju je zapravo pitanje tko je od svega ovoga dobio više, Pakrac ili mi kao volonteri. Jako smo puno naučili i upoznali super ljude s kojima smo i danas u kontaktu. Sve nas je to jako obogatilo - domeće Stefan na tečnom hrvatsko-srpskom i dodaje da ga žalosti što danas, 30 godina nakon rata, u Pakracu i dalje vidi fasade izrešetane mecima i granatama.

Uskoro su uslijedile i druge inicijative izrasle iz suradnje s beogradskim Centrom za antiratnu akciju, pandanom ARK-u koji je predvodila balerina i antiratna aktivistkinja Jelena Šantić. Preko nje im je ranije došla informacija da patrijarh SPC-a Pavle u sklopu svoje turneje po Krajini u aprilu 1994. želi održati liturgiju u pravoslavnom hramu u Pakracu koji se nalazio tik uz liniju razgraničenja, ali na hrvatskoj strani.

- Pomislio sam, ajme sranje, što ćemo sad. Htio se šetati po Šeovici i dalje, a okolo su bili hrvatski snajperi. Zamisli da su ga ubili... Naravno da su Hrvati bili nabrijani, izgubili su članove obitelji, kuće su im bile razrušene, sedam mjeseci su bili po skloništima. Ali to nije bio moj rat, nisam bio dio toga, nisam ništa izgubio... A nisam ni tek tako mogao otići do UN-a i reći im baš sve što znam. Nema s kim nismo pregovarali, katoličkim svećenikom, pa hrvatskom policijom, s Džakulom... Na kraju se, srećom, odustalo liturgije na toj lokaciji. Ali se uskoro pojavila još jedna suluda ideja - govori Wam Kat.

Aktivisti Centra za antiratnu akciju htjeli su na katolički Uskrs s Gavrinice spustiti veliko uskršnje jaje, ispunjeno čestitkama osnovnoškolaca sa srpske strane podijeljenoga grada, pravo na kontrolni punkt.

- Problem je bio što su UN-ovci bili na uskršnjim praznicima, ali sam ipak uspio doći do šefa argentinskog bataljuna. "Jebeno jaje koje se kotrlja niz brijeg?" upitao me prestravljeno nakon što sam mu objasnio plan. Tada smo Jeleni javili da zaboravi na ideju jer bi im se jaje moglo vratiti nazad, izrešetano kalašnjikovima. Jednostavno nismo željeli riskirati - prisjeća se aktivist.

Stefan, Melita i Bocian (Foto: Privatna arhiva)

U narednim tjednima situacija se počela relaksirati, govorkalo se i o mogućnosti mirovnih pregovora. Aktivistima, kao uostalom i dijelu lokalnog stanovništva, nije bilo ni u primisli da će se uskoro morati skloniti s tog područja.

- Večer uoči "Bljeska", 30. aprila 1995., u Daruvaru sam sjedio i jeo pizzu s pripadnicima UN-a i čovjekom koji je u hrvatskim snagama bio zadužen za komunikaciju. Netko mu je rekao: "Vi ćete uskoro u akciju." Prvo je negirao, a onda su mu predložili da se oklade u 50 maraka da će Hrvati napasti unutar pet dana. Tip se nakratko udaljio, vratio se, na stol bacio 50 maraka i nestao. U tom momentu je postalo jasno da moramo skloniti naše volontere odavde - veli Wam.

- Istodobno smo vidjeli da svi naši prijatelji sa srpske strane počinju bježati. Trebali smo pomoći UN-u da skloni, odnosno usmjeri te ljude prvo prema Gradiški i Novskoj, a kasnije prema istočnoj Slavoniji. Tada smo shvatili da postoje i oni koji žele ostati, a istodobno nismo znali što bi im se moglo desiti zbog moguće želje za osvetom - objašnjava dalje.

Nakon kratkotrajnog boravka u Zagrebu, gdje su se pak morali sklanjati od granata ispaljenih iz RSK-a, volonteri su se vratili u Pakrac. Melita Jureša-McDonald kaže da se prva vidljiva razlika odnosila na uklanjanje nekadašnje linije razgraničenja.

- Ljudi su bili radoznali, zanimalo ih je što se nalazi s druge strane, a sada su tamo mogli i otići. Ali zanimljivo je da su tokom svih tih godina na hrvatskoj strani točno znali gdje je proizvedena šljivovica koju su pili. "Aha, ova je sigurnu iz Šeovice", rekli bi odmah nakon prvog gutljaja. Bilo je nepoznato kako je točno ta boca došla do njih, ali se porijeklo uvijek prepoznavalo - govori ona kroz smijeh.

Wam Kat dodaje da se situacija na području zapadne Slavonije počela smirivati, a mržnja lagano nestajati u momentu kada su ljudi shvatili da su s takozvane druge strane oni koje poznaju od ranije, a ne nekakvi nepoznati neprijatelji. Pogotovo, kaže, kada su zaslugom Franje Tuđmana na imanja njihovih dojučerašnjih susjeda doseljeni Hrvati iz BiH s kojima su teško mogli pronaći zajednički jezik.

- Tada im je postalo jasno da im fale njihovi domaći Slavonci s kojima su živjeli cijeli život. Mnogi u tom momentu nisu shvaćali koliko je nevjerojatno da su dvije godine nakon "Bljeska" srpska i hrvatska djeca ovdje ponovno išla zajedno u školu i da više nije pitanje tko dolazi s koje strane grada. A to se u nekim drugim sredinama baš i nije događalo - govori on.

- Ne znam je li do nas, UN-a, koga li već, i stvarno nemam namjeru pripisivati nam ikakve zasluge, ali desilo se i trebamo biti ponosni na to. I mnogim mladim ljudima, tadašnjim volonterima sa zapada koji su ovdje došli, sve je to promijenilo živote. Naučili su stvari koje na fakultetima nikada ne bi. Uostalom, svijet se mijenja kada puno malih ljudi radi puno malih stvari - poručuje Wam Kat.