Dan antifašističke borbe obilježen je i na dinarskoj zaravni Vrdovo, iznad Bitelića pokraj Sinja, i to u nedjelju uoči samog praznika. U organizaciji Udruge antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine i uz sudjelovanje Vijeća srpske nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije, pred razrušenom partizanskom bolnicom na Vrdovu i na tamošnjem partizanskom groblju položeni su vijenci i zapaljene svijeće u spomen na sve poginule borce, a zaslužnima za promicanje antifašizma dodijeljene su plakete.

- Zbog svog strateškog položaja, ali i zaklona, vegetacije i vode koje posjeduje, Dinara je odigrala značajnu ulogu tijekom antifašističke borbe. Vještica Gora i Vrdovo bili su među važnijim partizanskim punktovima prema kojima su vodile sigurne veze i na kojima se neprijateljske formacije nisu zadržavale. Od 115 tisuća dalmatinskih boraca veliki ih je dio prošao upravo preko tih dvaju lokaliteta gdje su djelovala najviša vojna i politička vodstva antifašističkih snaga Dalmacije. Od ljeta 1942. godine tu su organizirane prve partizanske radionice te skladišta hrane i materijala, kao i prve ambulante i bolnice - podsjetio je okupljene potpredsjednik sinjske Udruge antifašista Ante Veselica.

- Ovdje su se borci snabdijevali, liječili, bili upućivani za popunu brigada, ali i lokalno stanovništvo radilo je svoje. Borio se tko je mogao. Sjećam se, bilo mi je 13 godina, kad su mi dva brata otišla u partizane. Sestra je pomagala na Vrdovu, a ja sam prenosio partizanske poruke. Nije bilo lako, ali izradili su mi opanke. Kad bi došla akcija, bižalo se u šumu. Ali, brzo bi se mi opet vratili, jer neprijatelj se ovdje nikada nije dugo zadržavao - prisjeća se tog vremena 83-godišnji Stjepan Čurković, pamteći i doktora koji ga je liječio u partizanskoj bolnici.

- Zvao se Kraljević. Bio je puno dobar čovik i dobar doktor, a nije bilo lako. Svega je falilo. Nije bilo zavoja. Sve sama improvizacija. Teška su to vrimena bila – kaže Čurković.

Kao teška, ta vremena pamti i nositeljica partizanske spomenice, 92-godišnja Palmina Poljak. U bolnici na Vrdovu našla se zbog upale potrbušnice koju je zaradila tijekom povlačenja iz Splita 1943. godine.

- Bježeći pred njemačkim snagama upali smo u strašnu oluju. Vjetar je čupao stabla iz zemlje, a bujice su nas nosile niz padine Dinare. Sve je nestajalo nošeno vodom, i ljudi i životinje natovarene oružjem i hranom. Ostala sam bez šinjela i bez ičeg. Jedan suborac, ne mogu se sjetiti koji, uhvatio me za vrat i izvukao iz bujice. Spasio mi je život. Ne sjećam se ni kad sam ni kako sam završila u ovoj bolnici na 950 metara nadmorske vidine. Znam samo da nije bilo pokrivača i da su mi, onako sitnoj, spojili i zašili ovčja krzna u koja su me uvukli. Ležali smo na slami rasutoj po podu, stisnuti jedni do drugih, bolesni i ranjeni. Znam da nisam bila u stanju jesti, a da su mi donosili janjeću juhu da se oporavim. Da, za bolesne je uvijek bilo hrane - pripovijeda gospođa Palmina, koja živo pamti i odlazak s Vrdova.

- Pokrajinski komitet za Dalmaciju organizirao je da budem prebačena na liječenje na slobodni teritorij, u Livno. Prvi put sam se tada popela na konja. Bila sam, naravno, prestravljena. Ali, i taj je put prošao i onda je uslijedio doček na rubu Livanjskog polja. I sad mi je slika dobrodošlice tamošnjih žena pred očima. Svega su stavile pred nas, i sira i vrhnja. Prvi put sam tada vidjela krumpir velik kao kad pružite oba dlana. I one velike glave kupusa, bijele i okrugle. Dan danas volim kupus, a sve zbog tog dočeka. Iako, tada još nisam imala apetita i jedva sam jela. Ali, natjerale su me, nagovarale i nutkale… I zbog svih tih slika, svega onog proživljenog, još mi je teže slušati i gledati ovo što se danas događa. Kako netko može ‘pljuvati’ po borbi protiv fašizma? Oprostite zbog ovog izraza. Nisam ga do sada još izgovorila, ali kako drugačije reagirati. Mislim da je ono što danas neki govore o našoj borbi rezultat prevelike mržnje i nepriznavanja argumenata - zaključuje Palmina Poljak.

Na Vrdovo se i ove godine popela i Gorenka Sinovčić iz Splita.

- Mama je uvijek spominjala Vještica Goru s koje je krenula za Livno. Prije deset godina doveli smo je da ponovno vidi ovo mjesto s kojeg je krenula u partizane, a nedugo potom je preminula. A ja svake godine imam potrebu doći ovdje na ovaj dan i zbog nje i zbog tete koja je ovdje bila priučena bolničarka, ali i iz poštovanja prema svima ostalim koji su kreirali našu antifašističku povijest - poručuje Gorenka.