Međunarodni online naučni skup "Jugoslavenski komunizam u međuratnom periodu", organiziran povodom 130. godišnjice rođenja Vladimira Ćopića, istaknutog predratnog komuniste stradalog u staljinističkim čistkama, održan zadnjeg dana aprila i prvog dana maja, predstavio je okolnosti u kojima su prije Drugog svjetskog rata i u kasnijim vremenima djelovali jugoslavenski komunisti, kao i njihov odnos sa SSSR-om koji je tokom vremena varirao. Skup je organiziralo Riječko sveučilište uz sponzorstvo i podršku Srpskog narodnog vijeća.
Na skupu je bilo riječi i o samom Ćopiću, koji je rođen u Senju u mješovitoj hrvatsko-srpskoj porodici, studirao je u Zagrebu odakle je otišao na rusko bojište gdje se kasnije priključio boljševicima, te se u Kraljevinu SHS vratio kao komunist. Bio je prvi organizacioni sekretar Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i jedan od njenih najistaknutijih članova. Od 1932. do 1936. godine bio je član najvišeg partijskog rukovodstva, da bi potom otišao u Španjolsku, gdje je bio komandant XV Internacionalne brigade i po riječima jednog od organizatora, Stefana Gužvice, bio najviše pozicionirani Jugoslaven među republikancima. U jesen 1938. godine vratio se u Moskvu, gdje je zajedno s Titom trebao preuzeti vodstvo nad partijom, ali ga je na temelju lažnih optužbi uhapsio NKVD , pa je strijeljan 19. aprila 1939. godine. Uz Ćopićevu sudbinu, konferencija se bavila i drugim temama, kao i novim pogledima na historiju ljevice koja ponovo postaje zanimljiva i javnosti i naučnicima, kako je to rekao Gužvica.
Ćopić je svoj politički život počeo kao pravaš, naglasio je Stjepan Matković sa Sveučilišta u Zagrebu u radu "Mladohrvatski korijeni Vladimira Ćopića i put prema komunizmu", ističući da se to vidi u 24 epistolarna pisma iz ostavštine Isidora Kršnjavog. Spomenuo je Ćopićev studij prava i vezu s časopisom Mladohrvatski pokret koji je počeo izlaziti 1908. Studentski klubovi su bili vezani uz političke stranke i svjetonazore, pa su se mladohrvati žestoko sukobljavali s katoličkom grupom, rekao je Matković koji je ukazao i na Ćopićevo tadašnje prijateljstvo s Milom Budakom, kasnijim ustaškim ministrom i zločincem.
Ćopić se nije priključio jugoslavenskim dobrovoljcima u sastavu srpske vojske, ali se uključio u Oktobarsku revoluciju. Zanimljivo je da ga ja kao komunistu na jednom suđenju branio i Budak. Ćopić je bio dosljedan čovjek koji se borio protiv struja, a odbacio je nacionalizam u korist intenacionalizma komunističke ideje, zaključio je Matković.
Vladimir Ćopić bio je nesuđena Titova desna ruka, naglasio je Stefan Gužvica s Univerziteta u Regensburgu. Govorio je o Ćopićevom sukobu s Milanom Gorkićem koji je neko vrijeme bio na čelu jugoslavenskih komunista, kao i o odnosima s Titom i Blagojem Parovićem.
Naglasio je da je Ćopić nakon unutarpartijskih sukoba otišao u Španjolsku da se dokaže, te da nema argumenata i dokaza da je između Tita i Ćopića postojalo neko rivalstvo, zaključio je Gužvica.
Ana Rajković s Hrvatskog instituta za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, pozabavila se aktivizmom komunistkinja u međuratnoj Jugoslaviji. Naglasila je da su žene masovno sudjelovale u radu KPJ od samog početka uz zalaganje za ravnopravnost, bez obzira na spol, kao i stav da se u socijalizmu žena ne udaje samo da bi je muž trebao uzdržavati. Ali progresivne mlade žene prije su mogle dobiti policijski dosje nego pravo glasa, rekla je i dodala da su se žene bile kurirke, agitatorke, aktivne učesnice štrajkova, da su distribuirale ilegalne materijale, bile aktivne u SKOJ-u, uključene u rasprave o prostituciji, abortusu i radničkim pravima i sve to u svojevrsnoj evoluciji prava "od drugotne do subjekta". Žene su imale aktivnu političku ulogu i zalagale se za promjenu političkog sistema, a KPJ je ohrabrivala žensko učešće potrebom ulaska u mase, zaključila je Rajković.
Ivan Simić s Karlovog univerzitetu u Prag govorio je o sovjetskom mentorstvu nad jugoslavenskim komunistkinjama.
– Mnogi komunisti/ce bili su na školovanju u SSSR, gdje su učili kako da organiziraju društvo i bili disciplinirani da budu pravi boljševici. Dvadesetih godina su bili boljševizirani, a 30-ih staljinizirani, rekao je i podsjetio na značenje Drezdenskog kongresa 1928. gdje je osuđeno frakcionaštvo, Kongres Kominterne 1935. ili Pete konferencija 1940. u Zagrebu na kojoj je bilo riječi i o pripremama za rat, rekao je i ukazao na Spaseniju Canu Babović i Vidu Tomšič kao na prve žene koje su ušle u CK KPJ.
Nakon emancipacije pod sovjetskim tutorstvom, slijedilo je razočarenje prilikama u SSSR u 50-im godinama, nalaženje svog puta nakon decenija sovjetskog tutorstva i nove vidove feminizma u 70-im, rekao je Simić dok je Minja Bujaković iz Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti i Beču više pažnje obratila na aktivizam komunistkinja u međuratnom periodu u Jugoslaviji.
Da su se, shodno karakteru stranke, članovi KPJ intenzivno bavili ekonomskom problematikom naglasio je u svom radu Petar Markuš sa Sveučilišta u Zagrebu. Autori su ukazali na nedosljednost agrarne reforme nakon koje je na usitnjene male posjede od 0,1 do pet hektara otpadalo 68 posto poljoprivredne površine u zemlji, ali i na prevelike cijene zemlje u Dalmaciji, glad i tuberkulozu u Zagorju, kršenje radničkog zakonodavstva, pritiske i gušenje radničkih sindikata i organizacija. Pisali su i o odnosima s Gospodarskom slogom pri HSS-u, ili o ekonomskim krizama koje su pratile Jugoslaviju od njenog osnivanja, rekao je Markuš, nabrajajući imena Moše Pijade, Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, Milana Gorkića, Filipa Filipovića, Veselina Masleše, Rodoljuba Čolakovića…
Aleksej Timofejev s Instituta za noviju istoriju Srbije govorio je o vojno-političkoj nastavi u Kominterni, ističući da se tamo zalagalo za partizanska djelovanja, odnosno napade malih snaga u pozadini neprijatelja. Taj tip ratovanja, koji se u Rusiji naziva partizanski, a u mnogim zemljama gerilski, pojavio se u Sedmogodišnjem ratu u 18. vijeku, a Rusi su ga objeručke prihvatili, pa su ga štoviše i izvozili - prvo u Srbiju za vrijeme Prvog i Drugog srpskog ustanka, a onda i šire - rekao je Timofejev, ističući da je partizane podržavao i Lenjin, kao i da su mnogi generalštabni oficiri, koji su bili protiv nastavka rata s Centralnim silama, podržavali boljševike i borili se na njihovoj strani. Vojna škola Kominterne predavala je o partizanskom ratu i pripremi, a od 1929, je bila pod Staljinovom kontrolom. Postojala je do 1937. kad su brojni kadrovi otišli da svoja znanja pokažu u Španjolskom građanskom ratu.
Antonio Grgić s Tehničkog sveučilišta u Grazu govorio je o nacionalnom pitanju u međuratnoj KPJ i izgradnji spomenika u socijalističkoj Jugoslaviji, ističući značenje Ustava iz 1974. za narode Jugoslavije. Naveo je primjere spomeničke baštine u Kruševu, Petrovoj gori, Lovćenu i drugim lokacijama, ističući da je broj spomenika posebno rastao nakon 1974. godine.
U raspravi je Dejan Jović sa zagrebačkog Sveučilišta ocijenio da razlog bujanja spomenika u zadnjim godinama Jugoslavije nije bio Ustav iz 1974., nego nove generacije koje su bile inspirirane novom spomeničkom kulturom. Socijalizam je bio oprezan i nije slavio sovjetske modele i revoluciju, tako da nije bilo spomenika Titu dok je bio živ, dok je spomenik Lenjinu postojao samo u radničkom naselju u Sisku, rečeno je u raspravi u kojoj je ukazano i na simboličku vezu spomenika na Sutjesci i sjećanja na rezoluciju Informbiroa. Oba puta Tito je bio meta napada, oba puta smo bili u potpunom okruženju i oba puta smo se izvukli i bez Rusa ili njima usprkos, rečeno je u raspravi.
Hrvoje Volner sa Sveučilišta u Osijeku govorio je izuzetno aktivnom radu Milana Vinkovića, odnosno političkoj i sindikalnoj djelatnosti u međuratnom razdoblju, dok je Veljko Stanić, nezavisni istraživač iz Beograda istaknuo Mitru Mitrović, koja je uz Canu Babović spadala u krug utjecajnih žena, ali da je maknuta zbog podrške Milovanu Đilasu.
Rastko Lompar s Balkanološkog instituta SANU u Beogradu govorio je o utjecaju jugoslavenskih interbrigadista na politiku Kraljevine Jugoslavije prema Španjolskom građanskom ratu.
– Španski borci su pripremali teren za buduću boljševičku revoluciju u Jugoslaviji, čega su bile svjesne i jugoslovenske vlasti koje su vodile beleške da li bi povratnik iz tog rata mogao vršiti komunističku propagandu i aktivni rad na širenju komunističkih ideja. Princip pomoći svojim građanima bio je u kontradikciji s ubeđenjem da su oni neprijatelji, zbog čega je mnogim "špancima" suspendovano državljanstvo, a problem se rešavao individualno, zavisno o tome ko se založio za nekog od njih, od rešenosti organa u Jugoslavija, pa do potpisivanja pokajničke izjave. Repatrijacija je odugovlačena, pa je deo "španaca" vraćen zahvaljujući marsejskom konzulatu, a deo nakon napada na Jugoslaviju i to iz Nemačke, bilo da su beželi ili su, ako su bili Hrvati, dobili dozvolu od vlasti NDH da se vrate ali da neće biti u komunističkim jedinicama. Vlada Milana Nedića u Srbiji nudila je tu mogućnost, ali se, za razliku od nekoliko slučajeva u NDH, niko nije odazvao - rekao je Lompar.
Ioannis Lainas s University College London govorio je o međuratnim krizama i socijalističkom odgovoru, John Kraljic, nezavisni istraživač iz New Yorka o važnosti brojnih jugoslavenskih komunista u SAD-u za KPJ u međuratnom periodu, Ivana Hadjievska, nezavisna istraživačica iz Bitole o formama klasne solidarnosti i ljevičarskog političkog organiziranja u Vardarskoj Makedoniji od 1918. do 1941., a Marta Harasimowicz s Karlovog univerziteta u Pragu o nasljeđu međuratne historije komunističkih partija u suvremenim muzejima.
- Ovo je bila značajna konferencija, kako zbog toga što se danas o Vladimiru Ćopiću malo zna iako ima vrlo zanimljiv politički put, tako i zbog iskazanog interesa istraživača za Komunističku partiju i ljevicu na ovim prostorima, što je ohrabrujuće jer su mnogi od njih mladi ljudi, neki čak rođeni nakon pada socijalizma - rekao je za Novosti nakon skupa Dejan Jović.
Kazao je da je to bio akademski skup čiji su učesnici poštovali stručne kriterije, naglasivši da će SNV i časopis Tragovi, čiji je urednik, uvijek podržavati naučne skupove. Najavio je da će u narednom broju Tragova, koji će izići iz štampe do polovine maja, biti objavljen tekst Stefana Gužvice, ali i da će Tragovi nastojati objaviti i druge radove kako bi se održao intenzitet diskusije.
