Prošle subote održan je u Zagrebu protestni skup s podrškom inicijativi za reviziju Vatikanskih ugovora na kojem je sudjelovala i udruga Protagora čija ste predsjednica. No taj zahtjev ističete već godinama, pa bi zanimljivo bilo čuti je li se u međuvremenu nešto značajnije promijenilo, i u kojem smjeru?

Da, ovo je bio sedmi ‘Raskid’ kojim Protagora te neformalne udruge sekularista i ateista ili agnostika zahtijevaju raskid ugovora sklopljenih između Republike Hrvatske i Svete Stolice prije dvadesetak godina. Nema instrumenata kojim bismo mogli dokazati da je inicijativa ojačala, ali da, sve je veći broj građana prisutnih na skupu, sve je veći broj ljudi koji na skupu žele nešto reći, sve je više donacija i traženja naših ‘Sekularnih kalendara’ i naljepnica ‘Razum kući ovoj’. Također, lani su na skupu govorili i predstavnici stranke GLAS koji su organizirali i okrugli stol u Saboru na tu temu. Također, ne na samom skupu, ali u komunikaciji s građanima, sve nam se njih više javlja s prigovorima na ono što se dešava, posebno u sustavu odgoja i obrazovanja; traže savjete, upute kako pokrenuti postupak ispisa iz Crkve… Posebno valja naglasiti da nam se u sve većem broju pridružuju i sami vjernici koji smatraju da su ugovori štetni i po državu i građane, ali i za Crkvu.

Procjena je da država iz proračuna Crkvi daje između 600 milijuna i milijardu kuna godišnje. Plaćanje poreza je drugo pitanje – Crkva ga ne plaća ni za razne komercijalne usluge o kojima nema nikakvih formalnih izvještaja, a javnosti je poznato da postoje

Pokušaj nametanja ‘drugoumlja’

Dojam je da našoj javnosti još uvijek nisu dovoljno poznati problemi koje ovoj državi i društvu stvaraju ugovori između Vatikana i RH. O kojim je točno ugovornim aspektima riječ – ako biste mogli iznijeti kratki pregled materije koju propitujemo?

Sklopljena su četiri ugovora i svaki je na svoj način problematičan. U suštini, radi se o ogromnim materijalnim davanjima Crkvi, o enormnom utjecaju koji je Crkva dobila u sustavu javnog ili državnog odgoja i obrazovanja od vrtića do sveučilišta, utjecaju u kulturi – i u medijima, naravno – zatim pitanje dušebrižništva u oružanim i redarstvenim snagama te pitanje povrata imovine oduzete nakon Drugog svjetskog rata. Država odnosno građani Republike Hrvatske o sklapanju tih ugovora nisu bili prethodno obaviješteni, nisu imali utjecaj na njihovo sklapanje, a dakako ni na sadržaj. Građani, nekatolici, nisu dobili ništa, država ogromne obaveze čijem ispunjavanju moraju pridonositi svi građani bez obzira na to jesu li ili nisu katolici… Problem je što implementacija ugovora ne može biti realizirana bez podjela u društvu ili bez nasilnog uključivanja i nekatolika u aktivnosti Katoličke crkve.

S jedne strane govorimo o nedovoljno javno poznatim financijskim izdacima kojima je temeljem tih ugovora izložena Hrvatska, s druge o činjenici da financijsko poslovanje Crkve ovdje nije transparentno ni u mjeri u kojoj su to zakonski dužni ostali pravni subjekti, korisnici javnih sredstava?

Ono što se zna je da država daje iz proračuna značajna sredstva Crkvi – procjena je između 600 milijuna i milijardu kuna godišnje. No u tu svotu ne ulaze i ona sredstva koja Crkva dobiva na druge načine, na primjer donacijama različitim katoličkim udrugama koje se prijavljuju na natječaje namijenjene organizacijama civilnog društva te ono što dobivaju iz jedinica lokalne samouprave. O iznosima koje dobivaju putem milodara također se ne zna ništa, ali smatram da to i nisu dužni objavljivati. No ono što bi trebali učiniti transparentnim jest koliko novca dobivaju od države i što s njime čine. Plaćanje poreza je pak drugo pitanje – Crkva ga ne plaća ni za razne komercijalne usluge o kojima nema nikakvih formalnih izvještaja, a javnosti je poznato da postoje. Također, tu treba pribrojiti i iznose koji se troše na plaće vjeroučitelja i izradu nastavnih materijala za vjeronauk – to sve plaća država, a udžbenike kreira Hrvatska biskupska konferencija koja i postavlja vjeroučitelje koji ulaskom u školu stječu sva prava iz radnog odnosa pa ako nemaju dovoljno sati vjeronauka, predaju druge predmete, postaju razrednici, ravnatelji…

Pored financijskih dubioza, problematična je i pozicija moći koju Crkva ugovorno dobiva u kulturnom, informativnom, obrazovnom i drugim područjima. Ona uz tako stečena uporišta ima mogućnost nametati svoja svjetonazorska stajališta kudikamo intenzivnije i povoljnije negoli to može bez ekstrapovlastica?

Da, to je jednostavno pokušaj nametanja ‘drugoumlja’! Naime, u odgojno-obrazovnim zadiranjima Crkve u javno obrazovanje nije samo problem vjeronauka koji u osnovnim školama nema alternativnog svjetonazorskog predmeta kao što je to Etika u srednjoj školi, pa se tu dešavaju razne manje do uistinu zabrinjavajućih pojava. Katolička indoktrinacija provlači se posvuda: kroz školske udžbenike i sadržaje namijenjene svoj djeci, kroz televizijske programe i ostale medije namijenjene svim građanima… U vrtićkim i školskim pa i javnim kuhinjama već je uobičajeno da petkom nema mesa, katolički simboli prisutni su u raznim institucijama, omjer svjetovnih i katoličkih blagdana je naprosto čudesan za 21. stoljeće…

U domaćoj zadaći iz hrvatskog jezika učenici su morali opisati kako se oni i njihova obitelj ‘druže s Isusom’. Poznat nam je i slučaj gdje nastavnik odbija obraditi temu evolucije jer je to ‘glupost’, iako se nalazi u udžbeniku, znači u službenom nastavnom programu

Vjeronauk je čest predmet javnih rasprava o neprincipijelnom utjecaju Crkve na društvo. Točnije, pitanje bismo li ga smjeli puštati u škole ili odvajanje države i Crkve treba započeti već njegovim micanjem iz državnih obrazovnih institucija. Čini li vam se da je ta rasprava imalo napredovala posljednjih godina?

Ova rasprava širi se i postaje sve žešća, kao što se i povećava broj vjernika koji ovakvo ponašanje Crkve ne smatraju primjerenim i sve se više iz nje ispisuju ili samo deaktiviraju. Vjeronauk ima zadatak ‘privesti dijete Bogu’, a ne kao predmet Religijska kultura poučiti djecu o genezi i vrstama religije. Takvom nauku u javnom obrazovanju nije mjesto – tko ga želi, dobiva ga u svojoj župi. Tu je i pitanje diskriminacije učenika koji vjeronauk u osnovnim školama ne upisuju – za njih država ne osigurava i ne financira nikakav alternativni predmet, a vjeronauk plaća i donacijama Crkvi i financiranjem u javnim školama.

Pored žešćeg proboja u medije, naročito javni HRT, nametnuta svjetonazorska stajališta Crkve sve izrazitije se očituju i u školskim programima. Jer baš nedavno smo imali priliku vidjeti jedan udžbenik iz povijesti koji apsolutno neumjereni značaj pridaje kreacionističkoj bajci o postanku svijeta?

Ovaj primjer je samo jedan i, nažalost, ne najgori. Primjera ima mnogo, a spomenut ću samo domaću zadaću iz predmeta hrvatskog jezika u kojoj učenici moraju opisati kako se oni i njihova obitelj ‘druže s Isusom’. Kako da tu zadaću izradi učenik koji nije vjernik ili pak pripada nekoj drugoj vjeri? No postoji još i drugi element, a to je ono što sami nastavnici čine na nastavi. Naime, poznat nam je i slučaj gdje nastavnik odbija obraditi temu evolucije jer je to ‘glupost’, iako se nalazi u udžbeniku, znači u službenom nastavnom programu. A ono što još pojedinci ubacuju svakako ukazuje na to da i mimo nevolja koje čini, odnosno ne čini samo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, postoje raznorazne aktivnosti u praksi koje nitko ne sankcionira ili barem suspreže.

Generator mizoginijskih stavova

Koliko razvoj odnosa javnosti prema relaciji Crkva – država ima veze s težim ekonomskim prilikama posljednjih deset godina, nakon posrtaja globalnog kapitalizma? Crkva je tu navodno i zato da ispomaže siromašne i slabije, naime, a njih je sve više, dok je njoj sve bolje. I umjesto da opada, njezin utjecaj dodatno jača?

Tu, nažalost, nemamo relevantnih i dokazivih saznanja. No fama volat o tome kako se preprodaje odjeća sakupljena u Caritasu… Sama sam se imala priliku uvjeriti u kvalitetu kuhinja otvorenih za nevoljnike. Usporedbom stanja nekih bolnica i škola u Hrvatskoj sa sjajem i elegancijom kaptolskih kurija, zorno se pokazuje što se dešava. No ne bih se, kako sam već navela, složila sa stavom da Crkva sve više jača, ni u Hrvatskoj ni globalno. Međutim, smatram da Crkvu treba pustiti da se sama sa sobom i svojim moralom suočava, a ono čime se mi građani trebamo baviti jest država i zato je naš zahtjev za raskidom ugovora adresiran na državne institucije.

Vaš protestni skup održan je neposredno nakon onoga s pozivom ‘Pravda za djevojčice’. Može se činiti da između njih nema poveznica, ali zar Crkva ne utječe – direktno te posredno – i na održanje društvene i ekonomske superiornosti muškarca nad ženom?

Apsolutno! Prosvjed ‘Pravda za djevojčice’ je bio ad hoc prosvjed kao reakcija na tragičan događaj, a mi smo ‘Raskid’ prije najavili u terminu u kojem ga svake godine održavamo. Naravno da je Crkva generator konzervativnih, patrijarhalnih i mizoginijskih stavova, do onih najgorih koje neke udruge i neki svećenici izgovaraju, a Crkva se nikada nije službeno od njih ogradila. I na to je civilno društvo reagiralo – čak i onim duhovitim majicama s natpisima ‘Drugotna’, ‘Štraca’… Nismo promijenili istupe svećenika, ali smo izmijenili svijest kod mnogih građana, a naročito građanki, i to nam je važno. Naročito razvijanje svijesti kod mladih, a to će nužno, iako mnogo sporije nego što bismo mi to voljeli, dovesti do promjena u smjeru ojačavanja sekularizma i humanosti.