Brojne su države potpisale bilateralne sporazume s Vatikanom, ali je malo koja pristala na financijske beneficije za Katoličku crkvu i razmjere penetracije klerikalnog utjecaja u sekularni prostor kao Hrvatska. Sadržajno iznad Ustava, slobode izražavanja ili jednakosti svih pred zakonima, četiri sporazuma potpisana su voljom administracije Franje Tuđmana. Prva tri ovoga tjedna imaju obljetnicu. Prije 25 godina, 18. prosinca 1996. godine, Hrvatska i Vatikan potpisali su Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH te Ugovor o pravnim pitanjima. Dvije godine poslije uslijedio je i četvrti Ugovor o gospodarskim pitanjima, koji regulira siguran godišnji dotok financija iz državnog proračuna te novčane obaveze tijela lokalne samouprave prema crkvi. Ukupni iznosi variraju zato što javno nije poznata precizna brojka, ali je riječ o otprilike milijardu kuna godišnje samo za Katoličku crkvu.
Ugovor o pravnim pitanjima kazuje da će istražna tijela obavijestiti crkvene vlasti prije nego što pokrenu sudske istrage o bilo kojem svećeniku. Time su djelatnici jedne religije stavljeni u povoljan položaj naspram svih ostalih građana, nauštrb i onkraj Kaznenog zakona
Navedeni sporazumi bili su nova verzija dotadašnjih ugovora Vatikana s drugim zemljama: nakon pomnog proučavanja Sveta Stolica je ispravila sve propuste i manjkavosti prethodnih bilateralnih dogovora u dijelovima koji nisu išli u njihovu korist, posebno s postkomunističkim zemljama.
U zadnjih dvadesetak godina razni su društveni dionici zazivali nužnost izmjena ugovora u Hrvatskoj, koje su moguće ako "jedna od strana procijeni da je došlo do promjene okolnosti" u kojima su oni ratificirani u Saboru. Zadnji pokušaj bio je na toj zakonodavnoj adresi: tamo je Klub zastupnika GLAS-a i HSU-a prije dvije godine neuspješno uputio zahtjev zbog radikalno izmijenjenih okolnosti i načelne protuustavnosti mnogih redaka ugovora.
Saborska većina koju je činio HDZ odbila je zahtjev, što se od njih moglo i očekivati. Ipak oni baštine jedini istinski interes "hrvatske strane" u ovom dealu, u vidu predizbornih misnih agitacija i niza nevidljivih dogovora koji se ispod oltara odvijaju između izbornih ciklusa. Ustavni sud odbio je u više navrata uplitati se u svoj posao, tvrdeći da međunarodni sporazumi nisu u njihovoj domeni već u nadležnosti Sabora koji ih je izglasao. U nizu spornih i sramotnih tumačenja toga "suda" koji bi trebao čuvati Ustav i od problematičnih međunarodnih ugovora, to je jedno od vjerojatno najciničnijih i moralno najodbojnijih.
Evo i nekoliko priloga za tu tezu: članak 8. Ugovora o pravnim pitanjima između Vatikana i Hrvatske kazuje da će istražna tijela obavijestiti crkvene vlasti prije nego što pokrenu sudske istrage o bilo kojem svećeniku. Time su djelatnici jedne religije stavljeni u povoljan položaj naspram svih ostalih građana, nauštrb i onkraj Kaznenog zakona. Najmanje jednom crkvene su vlasti prijekorno i javno optužile Vladu za kršenje ove odredbe, pozivajući se na Vatikanski ugovor. Zamjerili su svojevremeno preko novina policiji što im nisu javili da istražuju svećenika Ivana Čučeka zbog optužbi za pedofiliju. To znamo. Pitanje je, međutim, koliko su puta u posljednje dvije dekade tijela kaznenog progona udovoljila Crkvi pa im prenosila tražene informacije o teškim kaznenim djelima svećenika, pa tako i o seksualnom zlostavljanju maloljetnika, prije pokretanja istrage. Čineći to, dakle, samo bi se rukovodili sadržajem međunarodnog ugovora koji Ustavni sud i Sabor odbijaju dovesti u pitanje. Svojevremeno smo postavili ovo pitanje MUP-u, ali odgovor nikad nije pristigao.
Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture zaziva opasne intervencije u medije, koje su podložne arbitrarnom hiru bilo koje vlasti. Hrvatska bi, naime, trebala "dosljedno paziti da u sredstvima društvenog priopćavanja budu poštivani osjećaji katolika"
Potencijalno je duboko protuustavan i drugi ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, kojim je "zajamčen" katolički vjeronauk u svim javnim osnovnim i srednjim školama. U ugovoru potom stoji da se u cijelom odgojno-obrazovnom sustavu javnih škola "moraju uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike". Time je doveden u pitanje članak 14. Ustava prema kojem su svi jednaki pred zakonom i svi imaju jednaka prava i slobode, neovisno o vjeri. Citirani nalog, naime, izvršna vlast može tumačiti posve arbitrarno. U slučaju da većinu jednom bude držala fašistoidna desnica poljskoga ili mađarskog tipa, nije teško zamisliti kakve bi "vrijednosti kršćanske etike" bile implementirane u svim predmetima koji građansko društvo educiraju o reprodukciji ili historiji. Odredba se, kao što vidimo, ne odnosi samo na vjeronauk, čiji je sadržaj ionako od samog početka smjerokaz žudnji Katoličke crkve za cijeli kurikulum.
Vjeronauk u javnim školama, koji je zajamčen spomenutim Vatikanskim ugovorom za sve uzraste, godinama je kroz sadržaj katekizama, koji se po ugovoru izrađuju i tiskaju također na račun Republike Hrvatske, širio homofobne, protuateističke i općenito antiprosvjetiteljske ideje među školarcima. Zahvaljujući pritisku medija, u međuvremenu je iz vjeronaučnih priručnika odstranjen naramak najodurnijih prljavština na račun nekatolika. Primjer koji je ostao dugo u udžbenicima odnosio se na sugestiju da su ateisti odgovorni za Auschwitz. Kad je prije koju godinu iskrsnuo problem sadržaja spomenutih udžbenika, jedan stručnjak za Vatikanske sporazume konstatirao je da odgovornost ne snose autori i nositelji ideje, nego nadležna državna tijela zato što se po ugovoru predmet ima održavati "u skladu s propisima državnog zakonodavstva". Tako se ispostavlja da sukladno Vatikanskim ugovorima Republika Hrvatska ne mora samo financirati knjige pune mržnje, nad kojima pritom nema uređivački i sadržajni monopol, u iznosu između 10 i 20 milijuna kuna godišnje, nego je na njoj i cenzorska dužnost ako se javnost pobuni. Zanimljivo je to: u svim drugim predmetima svjetovna vlast ima paziti na njegovanje "vrijednosti kršćanske etike", dok je u slučaju vjeronauka ugovorno obvezana da ih cenzurira.
Uz cenzorsku stražu nad istinskom vizijom "kršćanske etike" Kaptola, država financira i posredne širitelje opisanog evanđelja iz katekizma, vjeroučitelje. Ni nad njima pritom nema kontrolu jer ih odabiru biskupi. Na temelju ovog ugovora, godišnje se odvaja oko 300 milijuna kuna godišnje za vjeroučitelje u osnovnim i srednjim školama. Ako se kojim slučajem neki vjeroučitelj razvede, biskup ga ima pravo razriješiti dužnosti, mimo Zakona o radu i uplitanja Vlade. Osim vjeroučitelja u javnim školama, Republika Hrvatska financira i plaće za katoličke osnovne i srednje škole kao i katoličke visoke škole, učilišta i fakultete. Za tu namjenu iz proračuna godišnje odlazi više od 120 milijuna kuna, uz obavezu da će jednakim intenzitetom financirati "i buduća visoka učilišta" Katoličke crkve, bez uglavljenog broja njihovih edukacijskih centara. Isti ugovor podrazumijeva oko 50 milijuna kuna godišnje od Ministarstva kulture za zaštitu sakralnih objekata u vlasništvu Katoličke crkve.
Ugovori su skrojeni u skladu s vizijom Franje Tuđmana (Foto: Davorin Višnjić/HistoryI/C/PIXSELL)
Dilema obaveznog vjeronauka u javnim školama u međuvremenu je inficirala i druge razine sudbene vlasti koje su se, za razliku od Ustavnog suda, morale umiješati. Na jednu tužbu o diskriminaciji djece u osnovnim školama koja nemaju izbora mimo vjeronauka sudovi su se pozvali na Vatikanski sporazum. Iako se tužbom nije tražilo uklanjanje vjeronauka nego dopuna programa alternativnim predmetom, potonje uopće nisu uzeli u razmatranje, pod obrazloženjem da je na školama kako će provoditi nastavni plan i program. Sve je po njima podložno dogovoru. Izuzev vjeronauka, dakako, koji je nužan zbog međunarodnog dogovora. I ovaj slučaj je potom završio na Ustavnom sudu. Nije teško pogoditi kakav će biti epilog. Zanemarena je pritom i presuda Evropskog suda za ljudska prava koji je u jednom slučaju utvrdio da nijedan javni dokument – pa tako ni svjedodžba – ne smije sadržavati podatak koji bi mogao otkriti vjersko uvjerenje ili nepostojanje istog.
Dogovor je bez presedana u Evropi. Ne samo zbog količine izdataka koje jedna bijedna periferna ekonomija izdvaja za jednu crkvu, već i zbog toga što je taj novac doznačen uz pristanak na opasne i duboko protuustavne ideje
Isti ugovor o suradnji na području odgoja i kulture pritom zaziva i opasne intervencije u medije, koje su također podložne arbitrarnom hiru bilo koje vlasti. Hrvatska bi, naime, trebala “dosljedno paziti da u sredstvima društvenog priopćavanja budu poštivani osjećaji katolika i temeljne ljudske vrijednosti etičke i vjerske naravi”. Zahvaljujući knjizi svećenika Nikole Eterovića, koji je sudjelovao u izradi svih ugovora između Vatikana i Hrvatske, znamo i da je Katolička crkva doista priželjkivala inkvizitorski upliv države u medijski sadržaj koji im vrijeđa osjećaje. “Ako država doista jamči vjersku slobodu, ne može dopustiti da se u sredstvima društvenog priopćavanja vrijeđaju osjećaji vjernika ili izruguju temeljna načela ćudoređa. Naglasak je dakle na poštivanju vjerskih i ćudorednih osjećaja građana vjernika u pluralističkom društvu, kao temeljnom načelu poštivanja ljudskih prava jer vjerski i ćudoredni osjećaji ulaze u ta temeljna ljudska prava, koje demokratsko društvo zakonski promiče i štiti, dok ih totalitarni režimi ignoriraju ili čak izvrguju ruglu”, napisao je Eterović nedugo nakon potpisivanja zadnjeg ugovora.
Na djelu je, dakle, totalitarni krik za cenzurom u medijima koji krši osnove Ustava o slobodi izražavanja i zakone koji reguliraju medije. Kao u slučaju obrazovnog sustava, u kojem bi država trebala brinuti o provedbi “vrijednosti kršćanske etike”, i ovdje je obaveza na necrkvenim vlastima da cenzuriraju medije za koje procijene da nisu “poštivali osjećaje katolika”. U tim točkama dolazi do pretakanja crkvenih doktrina u državnu batinu: policija, državno odvjetništvo i sudovi podređuju se vizijama Katoličke crkve o demokraciji tako što su se međunarodnim sporazumom obavezali provoditi antidemokratske metode. Načelni problem najspornijih dijelova ovih ugovora nalazi se, dakle, u metastaziranju protuustavne i pravne nesigurnosti. Crkva tu postaje nebitan faktor: spor se prelijeva na sekularnu državu, njene represivne organe i građane koje bi, na primjer, neki budući nacionalist u vladi mogao procesuirati na temelju ugovora s drugom državom. U tom scenariju, nesigurnost je i u reakciji poslovično servilnog Ustavnog suda: hoće li i tada zazivati nenadležnost kao u svim dosadašnjim slučajevima?
S prosvjeda održanog u Zagrebu 2019. (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Priželjkivanu viziju uređivačke politike Crkva je odavno manifestirala u vlastitim tiskovinama. Pored činjenice da je biskup selektor djelatnika vjerskog programa na HRT-u, crkva izdaje stotine listova koje opet posredno plaća Republika Hrvatska. Glas koncila, poznato je, godinama širi proustašku propaganda. Listovi Hrvatske biskupske konferencije poput periodične tiskotine Hrvatska vjernost, o kojoj smo nedavno pisali, objavljuje tekstove u kojima je Jasenovac “velikosrpski mit”, a NDH direktni predak Republike Hrvatske. Na račun Vatikanskih ugovora, vjeronauk tako uči da su ateisti odgovorni za Auschwitz, a vjerska štampa da za Jasenovac nije odgovoran nitko.
Uz evidentne protuustavne odredbe koje se država potpisom obvezala provoditi, a koje Ustavni sud odbija preispitivati, tu je i novac. Mnogo novca. Iako su financijske obaveze jedne strane prožete u svim navedenim ugovorima, najveći fiksni i varijabilni izdaci regulirani su četvrtim ugovorom o gospodarskim pitanjima. Uz povrat imovine iz komunističkog razdoblja, čije detalje iznosimo u drugom tekstu ovoga temata, tu je i fiksni mjesečni iznos za svaku župu, o čijem broju opet samostalno odlučuje crkva. A broj se povećava. Krajnji zbroj iz proračuna je oko 350 milijuna kuna godišnje. Razlog za navedene izdatke je adekvatno svetogrdan za sve porezne obveznike koji ne gaje simpatije prema ekspanziji kleronacionalističke zadrtosti: dajemo im novce za “opće društveno vrijedan rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju”.
Vatikan je uspio isposlovati i jamčena mjesta za crkve te pastoralne objekte u prostornim planovima. Tijela lokalne samouprave dužna su ih rezervirati na prijedlog nadležnog biskupa. Uz rezervaciju takvih lokacija, općine i gradovi obvezani su iz svoji proračuna davati financije za njihovu izgradnju i obnovu. Potonji podatak, koji se odnosi na proračunske izdatke 428 općina i 128 gradova, nikad nije akumuliran. Našom odokativnom procjenom, ispostave Katoličke crkve od lokalne samouprave godišnje dobivaju između 70 i 100 milijuna kuna.
Puna materijalna korist Crkve ostaje nepoznata (Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL)
Temeljem Ugovora o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama koji je potpisan 2005. godine kao jedan od derivata originalnih ugovora, kojim su svećenici postali zaposlenici bolnica, iz proračuna ide oko milijun i šesto tisuća kuna godišnje.
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH Vojnom ordinarijatu osigurava oko 12 milijuna kuna godišnje. Uz isplatu plaća, država se, k tome, obvezala na izgradnju i održavanja vojnih ordinarijata.
Kad se sve zbroji, dakle, suma je oko milijardu kuna godišnje, čija se potrošnja najvećim dijelom ne treba pravdati državi u detalje. “U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima”, stoji na početku sva četiri originalna ugovora. Primijetimo kako se nigdje ne spominje mogućnost potpunog raskida, već samo “prilagodbe” okolnostima. U zadnja dva desetljeća došlo je do “bitno promijenjenih prilika”, ali je “prilagodba” izostala. Udio javnog duga u BDP-u je, za početak, krajem devedesetih bio manji od 30 posto. Danas je veći od 90 posto. Tada smo imali 300 tisuća vojnika, danas ih je oko 40 tisuća, ali vojni ordinarijat dobiva iste pare. Za razliku od nekih drugih konkordata, k tome, hrvatske su verzije napisane tako da beneficije traju unedogled. Suprotno javnoj percepciji, korelacija između količine vraćene imovine i proračunskih izdataka ne postoji. Ako se i vrati sve što Crkva traži u nekretninama ili novcima, milijarda kuna će i dalje biti kontinuitet. Takav dogovor je bez presedana u Evropi. Ne samo zbog količine izdataka koje jedna bijedna periferna ekonomija izdvaja za jednu crkvu, već i zbog toga što je taj novac doznačen uz pristanak na opasne i duboko protuustavne ideje. Dobronamjerni politički reprezenti zdravog demokratskog društva nikada ne bi prihvatili ili potpisali njihov sadržaj u ovakvom obliku. No ugovore je potpisao HDZ, čiji je prvi predsjednik zapravo snatrio viziju hrvatskog društva usklađenu s najgorim dijelovima ugovora s Vatikanom: cenzuriranu i svetom vodicom poškropljenu tvorevinu, koja će u obrazovnom i medijskom programu uzgajati vjerski i nacionalno ostrašćene buduće glasače HDZ-a. U zamjenu za novce, Crkva im postojano osigurava ovce. Temeljito rasturanje i poništenje Vatikanskih ugovora trebala bi biti obaveza svake buduće iole normalne političke opcije na vlasti.
Ovo je prvi od dva teksta posvećena Vatikanskim ugovorima.
