Teška željeznička nesreća, koja se u petak u noći dogodila kod Novske, samo je još jedna u nizu katastrofa u dugoj povijesti legendarne pruge Zagreb-Beograd kojom su putovali i carevi i kraljevi, i predsjednici i premijeri, i najpoznatiji svjetski razbojnici i lopovi, i živi i izmišljeni likovi svevremenskih književnih djela.

A putovati vrhunski opremljenim i savršeno udobnim vlakom i pritom naravno stići živ, a uz to, ako je ikako moguće, još i na vrijeme, ideal je svakog putovanja željeznicom. Ali, kako to često biva, mnogo toga se može na kraju izroditi u veliku nevolju, i to ponajprije zbog neke krivo nasađene osobe koja se, recimo, više razumije u dno čaše, nego u skretnice i signale i tako nas survati niz željeznički nasip sa svim našim snovima o idealnom putovanju. Pa tako glasovitu misao engleskog pripovjedača i svjetskog putnika Josepha Conrada „putovati znači živjeti“ u trenu pretvoriti u potpunu suprotnost – „putovati znači umrijeti“!

U stoljetnoj povijesti pruge Zagreb – Beograd dogodilo se mnoštvo takvih nesreća, u koje se ubraja i ova najnovija, kod Novske. Kronike o tim nesrećama prepune su nevjerojatnih i malo poznatih detalja i svojevrsna su priča o jednom vremenu, o ljudima koji su u tom vremenu putovali vlakom, o njihovoj ludoj sreći i nesreći, i na koncu – o sjaju i bijedi tehničkih noviteta na ovoj pruzi koje, niti uz najbolju volju, nisu mogli pratiti katkad nepismeni ili polupismeni željeznički radnici. Ljudi su na toj pruzi ginuli jer su sjedili u pogrešnom vagonu, jer su putovali kad nisu trebali, spavali kad su možda trebali biti budni… Krivci za nesreće – strojovođe, kočničari, skretničari, pružni radnici ili rukovodeće željezničko osoblje – život su skončali također na različite načine: jedni kao žrtve vlastite neodgovornosti i grubog nemara, drugi pak iza rešetaka kao osuđenici na višegodišnje kazne zatvora. I, da, još jedan nevjerojatan podatak: mnogo, mnogo više se ginulo u vlakovima koji su išli od Beograda prema Zagrebu nego obratno!

U iskazima svjedoka, na novinskim stranicama ali i u sudskim spisima ostalo je zabilježeno da se najveći dio tih nesreća dogodilo greškom čovjeka, ponekad čak iz posve bizarnih razloga, kao što su pijanke, gozbe, puka znatiželja ili nedostatak elementarnog opreza. U nekima se čak spominju i nečastive sile, a jedna od njih je sve do današnjih dana ostala prekrivene najvećim velom misterije, jer nikad nije objavljen konačan podatak o broju poginulih. Zbila se u jesen, davne 1951. godine. Točnije, u jedan sat iza ponoći, 6. studenoga. A skrivio ju je – porok!

Tajna do današnjih dana

Ljudi su na toj pruzi ginuli jer su sjedili u pogrešnom vagonu, jer su putovali kad nisu trebali, spavali kad su možda trebali biti budni…

Trifun Savičić, otpravnik vlakova na željezničkoj stanici Mirkovci, htio je te ledene noći punom čašom nazdraviti iznenadnim gostima, pa je zaboravio zatvoriti prolazni signal prema Vinkovcima. Međunarodni vlak „Orijent-ekspres“, na liniji Istambul-Pariz, svom se snagom zaletio u „posebni vlak broj 4“ koji je čekao ulaz u stanicu Vinkovce. Tom je prilikom, prema službenom saopćenju, poginulo 17, a ozlijeđene 23 osobe. Po tadašnjem običaju, saopćenje je bilo vrlo kratko i – nepotpuno.

Faksimil pisanog sjećanja Pave Božičevića na željezničku katastrofu u Vinkovcima

U glavnoj direkciji Jugoslavenskih željeznica u Beogradu novinari su o nesreći opet dobili vrlo nemušte informacije, kao da se htjelo prikriti sve što se prikriti moglo. Uglavnom, novine su poslije objavile: „posebni“ vlak broj 4 stigao je u Vinkovce iz Beograda 40 minuta iza ponoći. Stajao je na trećem kolosijeku i imao je dva dijela. Prvi je dio otišao iz Vinkovaca prema Zagrebu, a drugi dio – koji je ostao kod ulaznog signala – manevarskom lokomotivom je premješten na susjedni kolosijek i tu stavljen na čekanje.

U međuvremenu, iz smjera Mirkovaca dolazio je „Orijent-ekspres“. Otpravnik vlakova Trifun Savičić je, bez prethodnog dopuštenja iz Vinkovaca, ekspresni vlak uputio dalje. Tada je „Orijent-ekspres“ punom brzinom naletio na drugi dio „posebnog“ vlaka broj 4 koji je baš toga trenutka trebao krenuti s ulaznog signala. U istom trenutku usporednim kolosijekom se u smjeru Mirkovaca kretao teretni vlak broj 55. Sudar je bio strahovit U kršu željeza i drveta najviše mrtvih je bilo u smrvljenim vagonima „posebnog“ vlaka broj 4. Ali, to je prešućeno jer se radilo o – njemačkim zarobljenicima. Objavljena su samo imena poginulog - službenog osoblja. Tko je poginuo među njemačkim zarobljenicima ostala je tajna do današnjih dana.

I još dvije zanimljivosti: poslije nesreće otpravnik vlakova Trifun Savičić odmetnuo se u šumu, a pojedinosti o ovoj nesreći, posebno o prikrivanju broja poginulih, ispričao mi je željezničarski službenik Pavo Božičević koji je više od 30 godina – sve od 1961. do 1994. – radio u vinkovačkom željezničkom čvorištu.

Faksimil novinske vijesti u listu „Politika“ o sudaru vlakova u Vinkovcima

Ni bacanje kamenja nije pomoglo

I, da, još jedan nevjerojatan podatak: mnogo, mnogo više se ginulo u vlakovima koji su išli od Beograda prema Zagrebu nego obratno!

Na pruzi Beograd – Zagreb, u stanici Okučani, dogodila se i ova nevjerojatna nesreća. Ekspresni vlak Atena – Minhen, poznatiji kao „Jugoslavija-ekspres“, brzinom od oko 100 kilometara na sat, 25. listopada 1969. godine, zabio se u stražnji dio teretnog vlaka BN 82, koji je također išao u smjeru Zagreba. U nesreći je na licu mjesta život izgubilo osam osoba, jedna je umrla u bolnici u Novoj Gradiški još istoga dana, a druga dva dana kasnije u bolnici u Slavonskoj Požegi. Oba vlaka su u trenutku nesreće ulazila u željezničku stanicu. Sve se zbilo na 2. kolosijeku. Ekspresni vlak je formalno pomeo s pruge teretnu kompoziciju. Kakve je jačine bio udar najbolje svjedoče podaci da se dizel-lokomotiva putničkog vlaka „propela“ 15 metara, pokidala električne vodove i nosače, a zatim se uz strahoviti tresak survala niz željeznički nasip, povukavši za sobom pet vagona s putnicima… Kočničara teretnog vlaka pronašli su mrtvog ispod 20 tona kukuruza u zrnu koji se rasuo po pruzi. Svi kolosijeci bili su zakrčeni željeznim olupinama, ispod kojih su se, pod svjetlošću baklji, nazirali mrtvi i ranjeni.

Vagoni uništeni u nesreći u Okučanima   

Neposredno nakon nesreće slučajno sam se zatekao na željezničkoj stanici, jer sam putovao u Banja Luku kako bih izvijestio o onom blažem potresu, uoči katastrofalnog. I tu sam zabilježio i ovo: strojovođa ekspresnog vlaka prošao je i kroz zatvoreni signal na ulazu u stanicu Dragalić. Željezničko osoblje pokušalo ga je upozoriti na to, sa svih strana bacajući kamenje na lokomotivu. Strojovođa i njegov pomoćnik nisu to uopće primijetili ili su to upozorenje pak drugačije protumačili. Kasnije, na suđenju, utvrđeno je da su obojica doista previdjeli signalne uređaje ispred odjavnice Dragalić, kao predsignal i signal na ulazu u željezničku stanicu Okučani.

„Ukleta stanica“

A sad i o duhovima na ovoj legendarnoj pruzi. Viđeni su, kažu, u željezničkoj stanici Deanovac, neposredno prije katastrofe, 15. travnja 1972. Naime, u svoju sam novinarsku bilježnicu tada zapisao neobične riječi bake Marije koja je živjela u kućerku u neposrednoj blizini pruge i koja je među prvima priskočila u pomoć unesrećenima. „Mladi gospon, ta vam je stanica kao ukleta. Od pruge često noću čujem neobične zvukove, nešto poput cviljenja i škripe, kao da pleše sama sotona. A i vlakovi kroz nju jure nekako drugačije nego drugdje…“

Nesreća se dogodila u rano jutro, kad je međunarodni ekspresni vlak koji saobraća na relaciji Pariz-Atena, poznatiji kao „Direct-Orijent“, pri brzini od oko 90 kilometara na sat ušao u željezničku stanicu Deanovac, iskočio iz tračnica na četvrtom kolosijeku i nakon toga se zapalio. Od 15 vagona pet ih je potpuno izgorjelo, a s njima i tri putnika, dok su 82 putnika teže i lakše ozlijeđena. Zbog močvarnog i nepodesnog prilaza vozila hitne pomoći nisu mogla prići unesrećenima, pa su ih spasioci prenosili na nosilima. Neka su se ambulantna kola i zaglavila u močvari, pa su ih mještani traktorima izvlačili iz mulja i vode.

Strojovođa ekspresnog vlaka prošao je i kroz zatvoreni signal na ulazu u stanicu Dragalić. Željezničko osoblje pokušalo ga je upozoriti na to, sa svih strana bacajući kamenje na lokomotivu

I u ovoj nesreći zbilo se nešto gotovo nevjerojatno. Ispod jednog od smrskanih vagona koji je bio sav u plamenu dozivala je u pomoć neka žena. Jara je bila neizdrživa, pa joj spasioci uopće nisu mogli prići. Ipak, ona je bila toliko prisebna da se sama polijevala vodom iz grabe pored sebe. Izvukli su je tek kad je oko nje bio razrezan lim. Zvala se Nada Mićović i bila je rodom iz Titova Užica. Puna dva dana bila je između života i smrti, ali su je liječnici bolnice u Vinogradskoj ulici u Zagrebu uspjeli spasiti. U mnogome si je i sama pomogla, polijevajući se močvarnom vodom ispod gorućeg vagona.

Tada je aktualizirana i stara ideja o uvođenju tzv. sanitetskog vlaka. Jedan stari vagon s petnaestak ležajeva i sanitetskom opremom mogao bi biti u pripravnosti u svakom većem centru, predloženo je. Međutim, sve je ostalo samo na prijedlogu, a vlak nikad nije uveden.

Inače, bio je to četvrti teški incident na željezničkoj stanici Deanovac u nešto manje od 60 godina. Prvi se zbio davne 1947. kad je u posljednji čas izbjegnut sudar vlakova 62 i 53. Zatim se 1950. specijalni brzi vlak 702 s više od 200 putnika, koji su putovali u Zagreb na Velesajam, u gustoj magli sudario s teretnim vlakom koji je stajao na ulaznom signalu. Bilo je više ozlijeđenih. Nova nesreća dogodila se 2005. kad su se u stanici prevrnule tri cisterne s ukupno 120 tona ukapljenog plina, prijeteći da u mogućoj eksploziji sve sprži i razori u krugu od nekoliko kilometara.

„Ekspres smrti“

Iz smjera Beograda na zagrebački Glavni kolodvor stigao je i glasoviti „ekspres smrti“, međunarodni vlak koji je vozio na relaciji Atena – Zagreb – Dortmund. Zbog brzine od 104 kilometra na sat, dvostruko većoj od dopuštene, 30. kolovoza 1974. godine, u 22 sata i 33 minute, iskočio je iz tračnica neposredno prije ulaska u stanicu, potpuno se raspao i za sobom odveo u smrt 153 osobe. Devedeset ih je teže i lakše ozlijeđeno. Bila je to nesreća koja je ušla u anale najvećih svjetskih željezničkih katastrofa.

„Mladi gospon, ta vam je stanica kao ukleta. Od pruge često noću čujem neobične zvukove, nešto poput cviljenja i škripe, kao da pleše sama sotona.

Strojovođe Nikola Knežević i Stjepan Varga vlak su preuzeli u Vinkovcima. Na putu su se zaustavili samo u Slavonskom Brodu, u 21.31 sati. Samo tri dana prije nesreće radili su neprekidno 45 sati, pa su bili i premoreni. Knežević će to kasnije objasniti riječima: „Varga i ja smo zbog umora zadrijemali u kritičnom trenutku. Počeli smo kasno kočiti, tako da se tragedija nije mogla izbjeći…Čovjeku koji to, to drijemanje, nije doživio teško je objasniti. Imao sam osjećaj kao da sam jednostavno bio odsutan…“ Zanimljiv je isto tako podatak da se ova nesreća mogla dogoditi nešto ranije, i to na jednom zavoju između željezničkih stanica Ludina i Novoselec, na šezdesetak kilometara od Zagreba, gdje je vlak u jednom trenutku vozio brzinom od čak 106 kilometara na sat, iako je na tom dijelu pruge brzina bila ograničena na 85 kilometara na sat! To je, čini se, bio uvod u katastrofu.

Preorane tračnice i uništeni vagoni na Glavom kolodvoru u Zagrebu

Lokomotiva je bez vagona, doslovno „na dva kotača“, vrtoglavo ušla na peron Glavnog kolodvora i za taj trenutak je vezana i ona legendarna rečenica koju je navodno izgovorio strojovođa Knežević: „Pa, ljudi, gdje mi je vlak?“ Na sve to Varga je samo kazao: „Nikola, čeka nas velika robija.“ Kompozicija se te noći na zagrebačkom kolodvoru trebala zadržati samo dvije minute i 52 sekunde, da bi iskrcala stare i primila nove putnike. Ali, tu je ostala zauvijek, kao grobnica za više od 150 putnika. Te noći sam u svoj novinarski blok uz ostalo zabilježio i izjavu Savke Gruić iz Srbije: „Kroz razbijeni prozor izvukli su me neki ljudi. Ne znam ni kada, ni kako, jer sam bila sva u nekom neopisivom stanju. Svuda oko mene ležali su mrtvi i ozlijeđeni. Djeca su plakala, žene su vrištale, ljudi zapomagali. Ti mi glasovi i sada ne izlaze iz glave. Smirila sam se tek kad mi je prišao jedan željezničar i zagrlio, tješeći me…“

Kratko vrijeme iza nesreće na Glavni kolodvor je pohrlilo i mnoštvo znatiželjnika među kojima je međutim bilo i onih koji su došli isključivo zbog pljačke. Na stotine ženskih torbica i muških lisnica s novcem i dragocjenostima bilo je razbacano po željezničkim kolosijecima i u smrvljenim vagonima. Policija je već prvih sati uhapsila mnoštvo lešinara s punim džepovima zlatnog nakita i deviza. Kod dvojice su čak nađene i dvije proteze sa zlatnim zubima, a jedan je uhvaćen s punim džepovima američkih dolara koje je ukrao iz diplomatske torbe kurira jedne strane zemlje.

Najmučniji dio bila je identifikacija poginulih. Obavljena na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu. Trajala je danima, a od 153 žrtve identitet je utvrđen za 111, dok je 42 ostalo neidentificirano. Tada, naime, još nije bila poznata identifikacija uz pomoć DNK-metode, pa su poginuli prepoznavani po otiscima prstiju iz policijskih identifikacijskih kartona. Obavljeno je i tzv. komparativno daktiloskopiranje svih žrtava kod kojih je to bilo moguće, a tek onda su mrtva tijela predavana rodbini. Sve neidentificirane žrtve – 14 muškaraca, 20 žena i osmero djece – pokopano je u zajedničku grobnicu na zagrebačkom Mirogoju.

Preorane tračnice i uništeni vagoni na Glavom kolodvoru u Zagrebu

Presuda Kneževiću i Vargi izrečena je 14. travnja 1975. godine, sedamnaestog dana suđenja, gotovo osam mjeseci poslije katastrofe. Osuđeni su na 15, odnosno na 8 godina strogog zatvora. Bilo je to jedno od najskupljih suđenja u dotadašnjoj povijesti zagrebačkog Okružnog suda čijim raspravnim vijećem je predsjedavao sudac Ilija Ivanić.

Iz smjera Beograda na zagrebački Glavni kolodvor stigao je i glasoviti „ekspres smrti“, međunarodni vlak koji je vozio na relaciji Atena – Zagreb – Dortmund

„Misle li svojom glavom“

Poslije ove mega-katastrofe pruga Beograd – Zagreb i dalje je nesmiljeno uzimala svoje žrtve. Iz godine u godinu redale su se, što veće, što manje tragedije, koje su odnosile ljudske živote, ali i pričale nevjerojatne priče o ljudskim sudbinama. Jedna od njih je i ona o nesretnom bračnom paru iz Vinkovaca čija su mrtva tijela nađena tek pošto je, nakon željezničke nesreće kod Starog Petrova Sela, u srpnju 1983. temeljito raščišćena pruga i nasip u dužini od oko 200 metara. Tu je, naime, zbog velike brzine iz tračnica iskočio ekspresni vlak za Beograd, u kojem je bilo više desetaka putnika.

Ili nesreća u blizini stanice Staro Topolje, nedaleko od Slavonskog Broda, gdje je brzi vlak broj 601, na pružnom prijelazu 103, u svibnju 1985. godine, naletio na kamion, natovaren fasadnom opekom. Epilog: lokomotiva i pet od šest vagona, iskočili su iz tračnica i tom prilikom je pet osoba stradalo. Jedna smrtno i to strojovođa lokomotive Drago Kondić, dok je vozač kamiona, što je gotovo nevjerojatno, prošao samo s ozljedama.

Na željezničkoj stanici Lipovljani iz tračnica je u srpnju iste godine pak iskliznuo ekspresni vlak 263 koji saobraća između Istambula i Venecije. Uzrok nesreće opet je bila prevelika brzina. Ozlijeđeno je 12 od 350 putnika, koliko ih je bilo u vagonima. Uništena je lokomotiva i još šest od jedanaest vagona, te pruga i sva infrastruktura u dužini od oko 100 metara. I na kraju, da čovjek ne povjeruje: vlak na istoj liniji (Istambul-Venecija) doživio je katastrofu i u srpnju 1989. na ulazu u željezničku stanicu Donji Andrijevci. I ponovno je uzrok bila prevelika brzina – 120 km na sat umjesto propisanih 50! Vlak je ponovno iskliznuo iz tračnica i zaletio se u teretni vlak koji je stajao na trećem kolosijeku.

Tahografski dijagram vlaka broj 10410 s Glavnog kolodvora

I ponovno je to životom platio strojovođa i jedan željezničar koji se vozio u lokomotivi zajedno sa strojovođom Dragišom Ilićem, što je inače prometnim propisima bilo izričito zabranjeno. Osim njih dvojice poginula je i jedna učenica (Slađana Rakić) koja je toga jutra u 6 sati i 17 minuta išla uz prugu na – putu za školu! I još nešto, s granice nevjerojatnog: da je „Venecija ekspres“ pri toj brzini iskliznuo samo dvjestotinjak metara bliže staničnih perona – a to se vrlo lako moglo dogoditi jer je brzina bila vrtoglava – stradalo bi mnoštvo osoba, najviše đaka koji su na stanici čekali jutarnji vlak za Slavonski Brod. Ovako, teretni vlak je prije perona „zaustavio“ jureći ekspres i spasio mnoge živote na samoj stanici.

Faksimil novinskih naslova o željezničkim katastrofama

Očito da niti jedna od ovih nesreća nije poslužila kao pouka. Jer, i dalje se umire u vlakovima na pruzi Beograd – Zagreb. Tragedija kod Novske prošlog petka, gdje su u naletu putničkog vlaka Vinkovci – Novska na teretni, poginule tri osobe, a 11 ih teže i lakše ozlijeđeno to najbjelodanije dokazuje. Ali, umjesto bilo kakvog autorova laičkog zaključka možda je za kraj ove mučne kronologije najbolje citirati riječi već spomenutog suca Ilije Ivanića, onog istoga koji je sudio krivcima za željezničku katastrofu na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. On je, naime, u jednom trenutku, na samom kraju suđenja, rekao: „Mnoge strojovođe nisu ni svjesne koliku odgovornost preuzimaju, sjedajući za komande lokomotive… Misle li oni svojom glavom!“