Na lokalnom groblju u Vagancu, malom ličkom mjestu koje prema podacima iz 2011. broji 30 stanovnika, prošlog petka su, uz prisustvo najviših državnih dužnosnika, ‘pokopani posmrtni ostatci 55 osoba, žrtava partizanskih zločina protiv čovječnosti tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, koji su pronađeni i ekshumirani na devet mjesta u općinama Plitvičkim Jezerima i Rakovici’, navodi se u Hininom izvještaju. Na agencijskim fotografijama je vidljivo da su pored ljesova, prekrivenih hrvatskim zastavama, uspravno stajali vojnici. U prvim redovima se nalazio niz bijelih, svećeničkih halja, u drugom vojne i policijske uniforme te svečano odjeveni ljudi s prekriženim rukama.
Usprkos načelnom interesu za sva stradanja i uključivanju predstavnika svih žrtava u vladino Povjerenstvo, jasno je da dominira hdz-ova politika povijesti – kaže povjesničar Branimir Janković
‘Bili su to sustavno planirani, iznimno brutalni zločini nad djecom, ženama, starcima iako im je krivnja bila samo to što su bili domoljubi, Hrvati i što su voljeli svoj narod i Katoličku crkvu, a počinitelji i nalogodavci ostali su nekažnjeni… Danas s ovoga tužnog mjesta ne širimo mržnju prema krivcima i ne pozivamo na osvetu, samo vapimo za istinom’, kazala je okupljenima Silvana Oruč Ivoš, izaslanica hrvatske predsjednice. ‘Sve žrtve, kao danas pokopane, tek s dostojanstvenim pokopom dobivaju svoj spokoj… Nastavit ćemo provoditi istraživanja i ekshumacije ustrajno, ozbiljno i odgovorno u okviru zakonskih procedura i ništa nas u tome neće umoriti’, poručio je ministar branitelja Tomo Medved u svoje ime i ime premijera Andreja Plenkovića te je svim članovima obitelji izrazio sućut, a pokojnicima ‘pokoj vječni i smiraj u ovoj napaćenoj hrvatskoj grudi’.
Mediji nisu zabilježili kako izaslanica predsjednice ili ministar Medved prisutnima objašnjavaju da je riječ o posmrtnim ostacima civila i vojnika domobranske i ustaške vojske. Izražavanje sućuti i proglašavanje pripadnika zločinačke vojske ‘domoljubima’, čija je krivnja bila samo to ‘što su voljeli svoj narod i Katoličku crkvu’, dio je ustrajnog pokušaja prekrajanja povijesti. U tom narativu ustaše se lišava onog po čemu bi trebali ostati zapamćeni – gnjusne ideologije koja ih je vodila i krvavih zločina. Njihove pripadnike uporno se prikazuje kao patriote, koji su, valjda, malo zabludjeli.
Slučaj iz Vaganca nije izoliran, već je dio sustavnog napora koji traje još od vremena SDP-ove vlade 2013. godine, kad je oformljeno Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Prekapanja i istraživanja u kojima sudjeluje nekoliko državnih institucija intenzivirala su se u posljednje vrijeme, a posebno zabrinjava, no ne iznenađuje, da se to tijelo uglavnom bavi poslijeratnim razdobljem, ispuštajući iz vida Drugi svjetski rat. Pokapanje posmrtnih ostataka osoba ubijenih nakon Drugog svjetskog rata u spomenutom ličkom mjestu drugo je takve vrste ovog mjeseca. Naime, početkom rujna na mjesnom groblju u Višnjici kod Lepoglave pokopani su ostaci deset žrtava ubijenih nakon Drugog svjetskog rata u tamošnjoj šumi Belaš. ‘Iznimno je važno to poglavlje naše povijesti raščistiti, žrtve ekshumirati i dostojno pokopati, a sve kako bi bili spremni koračati dalje u budućnost s jasnim odnosima i s pravom istinom’, kazao je tom prilikom ministar Medved, dodajući da su ukupno prijavljene 963 lokacije mogućih masovnih i pojedinačnih grobnica iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.
U siječnju ove godine, prema pisanju medija, Ministarstvo hrvatskih branitelja obuhvatilo je 686 mogućih mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica na području Hrvatske, dok su 2014., godinu dana nakon što je vlada Zorana Milanovića pokrenula prva istraživanja, bile obuhvaćene 82 lokacije, a 41 je u bila procesu istraživanja. Od 2016. Uprava za zatočene i nestale organizirala je, koordinirala i provela 269 terenskih izvida te 25 probnih iskapanja na području šest županija i u Gradu Zagrebu. U istom razdoblju provedene su 52 ekshumacije na području 11 županija i Grada Zagreba te je ukupno ekshumirano 776 osoba od kojih je sahranjena 331. Ministarstvo hrvatskih branitelja prošlog je ponedjeljka na zagrebačkom Tuškancu na konferenciji za novinare predstavilo rezultate istraživanja na zagrebačkom području: na osam lokacija ekshumirani su ostaci najmanje 344 osobe. Na upit upućen Ministarstvu branitelja koliko pronađenih i istraženih grobnica se odnosi na period Drugog svjetskog rata, a koliko na poslijeratno razdoblje, odgovor nismo dobili.
- Slično kao što se kod nas osobito popularna osuda svih totalitarizama u praksi koristi uglavnom protiv komunističkog totalitarizma, socijalističke Jugoslavije i antifašističke borbe, tako je i ovdje, prema onome što se može saznati iz medija, naglasak na točno određenoj politici povijesti - kazao je u razgovoru za Novosti povjesničar Branimir Janković sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, dodajući da s obzirom na to da gotovo nema obitelji ili mjesta u Hrvatskoj koji nisu bili pogođeni stradanjima tijekom Drugog svjetskog rata, na ovoj ili onoj strani, svakako treba činiti sve što je moguće da one saznaju za sudbinu i posmrtne ostatke svojih članova.
- Problem je što se, jednostavno rečeno, stradanja ustaša i domobrana ubraja u ‘stradanja hrvatskog naroda u prošlosti’, ali ne i stradanja hrvatskih partizana. Usprkos načelnom interesu za sva stradanja i uključivanju predstavnika svih žrtava u Povjerenstvo, jasno je da dominira HDZ-ova politika povijesti. Politika koja riječ antifašizam izgovara samo kad mora, koja pod žrtvama misli samo na hrvatske, ne i srpske, neovisno o kojem se ratu radi itd. Zbog toga se i Povjerenstvo, kad je riječ o održavanju vojnih groblja i groblja žrtava, ne osvrće, koliko mi je poznato, na uvijek iznova devastirana partizanska groblja i spomenike - istaknuo je Janković.
Rad spomenutog Povjerenstva definiran je Zakonom o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Na pitanja tko trenutno sjedi u njemu i kad se to tijelo posljednji put sastalo, iz Ministarstva nismo dobili odgovore. U godišnjem planu rada Ministarstva branitelja za 2018. navodi se kako je za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja potrebno osigurati 1.130.00 kuna. Na pitanje koja je svrha danas iskapati te žrtve, Janković odgovara kako se to tek naizgled čini kasnim i neuobičajenim.
- S obzirom na to da je Drugi svjetski rat kod nas bio i okupacija i građanski rat s mnogo još uvijek nezaliječenih trauma, to i nije tako čudno za društvo u kojem je povijest prvorazredna politička tema. Tome je tako i u drugim zemljama u kojima jednom započeti građanski rat simbolički zapravo nikako da završi. Mislim prije svega na Španjolsku u kojoj, osim aktualnog prijepora oko premještanja Francovih posmrtnih ostataka, pitanje grobnica i žrtava Španjolskog građanskog rata ne prestaje silaziti s dnevnog reda. Zbog toga Španjolska i Hrvatska imaju mnogo sličnosti u svojim problemima s poviješću, ne samo u vidu Tuđmanovih simpatija prema Francovoj ideji nacionalne pomirbe - smatra Janković.
Za Jankovića sam dolazak državnih dužnosnika na odavanje počasti stradalim civilima, domobranima i ustašama ne mora načelno biti problem. Podsjeća da su Račan, Josipović i Milanović bili na Bleiburgu. Ipak, smatra kako državnici trebaju pritom održati i državnički govor, poput francuskog predsjednika Macrona koji je na prošlogodišnjem komemoriranju racije Vel d’Hiv preuzeo odgovornost Francuske za deportaciju Židova 1942. godine.
- Tom prilikom trebaju reći da se crvene što je NDH u Drugom svjetskom ratu bila tako zdušan suradnik nacističke Njemačke i tako revno ubijala Židove, Rome, Srbe i Hrvate. Zatim trebaju reći da se crvene i zbog poslijeratnih ubojstava te zaključiti da je zločin zločin, ali da je usprkos svemu antifašizam ono na čemu temeljimo Hrvatsku. A ne da državni dužnosnici u svojim govorima uopće ne spominju NDH ili da grubo falsificiraju povijest govoreći da su civili, domobrani i ustaše stradavali samo zato jer su bili Hrvati i domoljubi. Naime, Hrvati nisu bili samo u ustašama i domobranima, nego i u partizanima ili su se na druge načine opirali upravo takvom ‘domoljublju’ - dodaje Janković.
Nažalost, hrvatsko iskustvo nije izolirani slučaj. Suočavanje s prošlošću totalitarnih režima u Europi kroz deklaracije i rezolucije, posebno način na koji su one korištene u Istočnoj Europi za izjednačavanje dvaju totalitarizma ili čak držanje komunističkog kao mnogo goreg od fašističkog, ima, smatra Janković, brojne neugodne posljedice.
- Stručnjaci upozoravaju kako se time ruši ‘europski antifašistički konsenzus’ i otvara dodatni prostor radikalnoj desnici. Stoga je očito potreban zaokret u europskoj politici pamćenja. Naravno da treba govoriti o potrebi suočavanja s mračnim stranama ne samo fašističke nego i komunističke prošlosti. No Poljska i Mađarska, a s njima onda i Hrvatska, govorit će sa žarom o suočavanju s komunističkom prošlošću, dok će u suočavanju s fašizmom i nacionalizmom biti poslovično hladni - kazao je za Novosti povjesničar s Filozofskog fakulteta i zatim upozorio da je o partizanskim zločinima moguće govoriti iz pravne i historiografske perspektive te kulture sjećanja i kolektivnog pamćenja.
Pravo govori o zapovjednoj i individualnoj odgovornosti, a historiografija pokušava dati objašnjenja zločina s obzirom na tadašnje okolnosti. Za kulturu sjećanja neminovno je da svaka obitelj ima sjećanje na svoje stradale, na ovoj ili onoj strani, dok bi kolektivno pamćenje, koje bi trebale graditi državne institucije, trebalo biti ono koje uključuje sve zločine i stradanja, ali i koje Hrvatsku prvenstveno predstavlja kao sudionicu međunarodne antifašističke koalicije.
- Tko ima nelagodu od komunistički vođenog antifašističkog pokreta, ima dovoljno primjera građanskog antifašizma, samo neka ne gura Hrvatsku prema simboličkoj sljednici NDH - zaključio je Janković.
