Godine 2017. na zagrebačkom Muzičkom bijenalu ansambl Oslo Sinfonietta izveo je kompoziciju "Fremdarbeit" – u službenom prijevodu, "Strana radna snaga". Zavirite li u program, vidjet ćete da je kao njen autor naveden njemački neokonceptualistički enfant terrible Johannes Kreidler. Taj naoko jednostavan i samorazumljiv podatak prikriva međutim ponešto kompleksniju istinu, koju nagovještava naslov djela. Riječ je, kako Kreidler pojašnjava na svojoj stranici, o kompoziciji koju je 2009. godine od njega naručio Klangwerkstatt Berlin za ansambl Mosaik. No umjesto da sam proizvede vlastito djelo, Kreidler je, tvrdi, naprosto za 150 eura (od 1500 eura ukupnog honorara) putem interneta angažirao nepoznatog kineskog kolegu X. Xianga da nauči imitirati stil njegove glazbe te platio programera iz Indije po imenu R. Murraybay da razvije softver koji će je "algoritamski oponašati". Xiang je potom pomoću Murraybayevog softvera generirao kompoziciju koju je na koncu Kreidler potpisao kao autor-vlasnik "patenta" i dao na izvođenje, ne krijući okolnosti njenog nastanka.
Što god mislili o etičnosti Kreidlerove geste, ona s krajnjim cinizmom adresira pitanje autorstva, rada i eksploatacije na globaliziranom tržištu (umjetničkog) rada. Ono što "Fremdarbeit" čini vidljivim su klasni odnosi između onih s pristupom kapitalu i institucionalnim resursima s jedne strane te mase radnica i radnika utopljenih u konkurenciji digitalnih platformi s druge. U tom smislu, slučaj "Fremdarbeita" nas podsjeća da su autorstvo i autorsko pravo neodvojivi od logike privatnog vlasništva, da predstavljaju polugu regulacije ekonomskih interesa u okviru kapitalističke proizvodnje te da su utoliko podređeni odnosima ekonomske i simboličke moći na kulturnom, umjetničkom, medijskom, akademskom itd. tržištu. Uživanje autorskog statusa i prava je, ukratko, privilegija onih koji okupiraju takve pozicije moći – ostali su u najvećoj mjeri osuđeni da budu najamni zanatlije u službi realizacije tuđih djela ili autonomni, de facto obespravljeni "proizvođači sadržaja" bez pregovaračke pozicije u odnosu na izdavače i platforme.
Tanka opna iznimnosti umjetničke proizvodnje počela je pucati kada su prošle godine u širu upotrebu pušteni generatori slika, poput DALL-E-a, Stable Diffusiona i Midjourneyja, te generatori teksta kao što je ChatGPT
Od nastanka "Fremdarbeita" do danas prošlo je svega 14 godina, a umjetnički je rad u tom kratkom razdoblju doživio niz dramatičnih promjena, redom vezanih za rast digitalnih platformi i razvoj novih tehnologija. Pritom je i preživio dvije krize – onu ekonomsku s kraja dvijehiljaditih, a zatim i još uvijek aktualnu pandemijsku. Ako je posljedica prve bila širenje stigme, ali i politike suvišnosti kulture, druga je u određenoj mjeri popularizirala suprotan stav. Pandemijska je izolacija, tvrdili su mnogi, pokazala da bez kulture i proizvodâ umjetničkog rada ne bismo izdržali – da su umjetnice i umjetnici, ukratko, nezamjenjivi stvaraoci djela koja nam ispunjavaju i obogaćuju svakodnevicu.
Ova je teza posebno interesantna iz perspektive širih rasprava o budućnosti ljudskog rada, osobito njegove zamjenjivosti u kontekstu intenzivne automatizacije različitih vrsta zadataka. Naime, još do prije pet-šest godina u brojnim smo komentarima mogli čitati kako nova tehnološka revolucija vodi automatizaciji poslova onkraj industrijske proizvodnje, poput uslužnih djelatnosti, prijevoza, pa i oblikovanja jednostavnijeg medijskog sadržaja. No usprkos činjenici da su zapanjujući dosezi razvoja onoga što ću ovdje laički nazivati umjetnom inteligencijom u tom trenu postali dijelom javne imaginacije, područje umjetničkog i šire shvaćenog kreativnog rada još je uvijek djelovalo relativno izdvojenim iz navedenih procesa.
Ipak, tanka opna iznimnosti umjetničke proizvodnje počela je pucati kada su prošle godine u širu upotrebu pušteni generatori slika, poput DALL-E-a, Stable Diffusiona i Midjourneyja, te generatori teksta kao što je ChatGPT, temeljeni na umjetnoj inteligenciji. Krajnje pojednostavljeno, riječ je o alatima "treniranima" na analizi golemih količina vizualne i tekstualne građe, sposobnima na najjednostavniju jezičnu uputu proizvesti novu ilustraciju, pjesmu ili članak u svega nekoliko sekundi. Zazorna spektakularnost tako generiranih slika preplavila je društvene mreže i internetske portale, a marketinško posvećenje u globalnom medijskom mainstreamu došlo je korištenjem AI arta za ilustriranje naslovnica Economista i Cosmopolitana te popularnog tehnološkog newslettera "Galaxy Brain", koji autor Charlie Warzel piše za Atlantic.
Slučajevi poput ovih izazvali su snažne javne kritike i bojazan da će nova tehnologija ostaviti brojne dizajnerice i umjetnice bez posla, budući da omogućuje instantne rezultate bez potrebe za plaćanjem ljudskog rada. Specifičnu je pažnju pritom dobila činjenica da razvoj navedenih alata dijelom počiva upravo na "hranjenju" postojećim autorskim djelima – dakle, građom koju su prethodno proizvele iste one autorice i autori čija je zamjenjivost umjetnom inteligencijom odjednom počela postajati sve opipljivijom. Pritom ne samo da je, primjerice, Stable Diffusion asimilirao nebrojene vizualne radove u procesu strojnog učenja, nego je i sposoban – još uvijek na rudimentaran način – evocirati stil nekog od obrađenih umjetnika, što uključuje i živuće autorice.
Tehnologija je proizvod zajedništva, kao što je to i kultura. Što vrijedi za kulturu – da treba biti zajednička, isto vrijedi i za tehnologiju, tvrdi Tomislav Medak
Ukratko, pojava alata poput ovih nosi sa sobom niz društvenih, ekonomskih i pravnih implikacija za koje tek trebamo pronaći adekvatna rješenja. Uzevši u obzir dramatičnost njihovog utjecaja na postojeće odnose u području proizvodnje i distribucije umjetničkih radova, bilo je samo pitanje vremena kada će zatečeni akteri pokušati zaštititi svoje interese i osigurati neku vrstu kompenzacije i redistribucije prihoda. Prošlog je tjedna tako niz medija prenio vijest o dvjema tužbama, temeljenima na zaštiti autorskih prava, protiv tehnoloških kompanija koje razvijaju generatore AI arta. Kako prenosi portal Artnews, u prvom je slučaju riječ o tužbi koju su tri umjetnice – Karla Ortiz, Kelly Mckernan i Sarah Andersen – podigle protiv Stability AI-a, zaslužnog za Stable Diffusion, zatim Midjourneya te DeviantArta, popularne platforme za vizualnu umjetnost. U tužbi se, prema Artnewsu, tvrdi da postupak na kojem počiva "treniranje" umjetne inteligencije predstavlja kršenje autorskih prava tužiteljica te da su tako generirane slike neovlašteni derivati obrađenih originala. Pritom je interesantno da umjetnice zastupaju odvjetnik Matthew Butterick i odvjetničko društvo Joseph Saveri, koji su, kako prenosi portal The Verge, ranije podnijeli tzv. klasnu tužbu protiv Microsofta, GitHuba i OpenAI-a zbog GitHub Copilota, "programerskog asistenta", odnosno generatora programskog koda također temeljenog na umjetnoj inteligenciji. Kako se navodi u The Vergeovom članku, Copilot ne samo da je bez atribucije "treniran" na primjerima koda zaštićenog različitim tipovima open source licenci, nego je i navodno "uhvaćen" kako naprosto generira plagijate vlastite građe.
Drugi pravni slučaj od uže važnosti za proizvođače vizualnih radova je tužba platforme za stock fotografije Getty Images protiv Stability AI-a. Razlog je, kako prenose međunarodni mediji poput CNN-a, taj što je Stability AI bez pribavljanja licence koristio milijune radova postavljenih na Getty Images u svrhu razvoja Stable Diffusiona. Premda se primarno tiče zaštite tržišnih interesa jednog internetskog giganta u drastično izmijenjenom tržišnom kontekstu, i ovaj će slučaj imati šire konzekvence za pravno tumačenje modela na kojem se temelje AI generatori u okviru autorskog prava. Situacija je, međutim, daleko od jasne, osobito iz perspektive poznatih nam kategorija, poput kolaža ili derivata, koje funkcioniraju tamo gdje se može uspostaviti jasna veza između točno određenog originala i prisvajanja njegovih raspoznatljivih elemenata u novom djelu, što sa slikama poput Midjourneyjevih ili Stable Diffusionovih, koliko mi je poznato, nije slučaj.
Tomislav Medak (Foto: Centre for Digital Cultures, Leuphana University)
Teoretičar i aktivist Tomislav Medak smatra da su procedure koje umjetna inteligencija koristi za generiranje teksta ili slika nalik onima na koje se ljudi oslanjaju navigirajući kulturom te stavlja naglasak na pitanje zaštite zajedničkih dobara.
- Iz mog rakursa, to što radi strojno učenje i veliki jezični modeli izgleda samo kao statistička analiza velikih korpusa djelâ i značenjskih kolokacija, a ne djela ponaosob i izvornih doprinosa. Može se to vidjeti kao lukavstvo (umjetnog) uma, jer je vlasništvo – pa i intelektualno – privatno pa je stoga ograničeno na jedno djelo i jednog ili jednog kolektivnog autora - govori Medak za Novosti.
- Međutim, svaki taj jedan ili jedan kolektivni autor se isto tako oslanja na korpus koji je upio ranije. Utoliko, strojno učenje s autorskim djelima kao setovima podataka na kojima se uči ne čini ništa što već nije raširena kulturna praksa: akulturacije u već postojeću kulturu, apropriranja segmenata značenja i remiksiranja. Nas kao ljudska bića s usađenim smislom za dostojanstvo može vrijeđati to da "brute force" analiza proizvodi konzistentniji i jasniji tekst no većina nas ostalih "mokrih robota". Ali nije to problem strojeva nego nas "mokrih robota" koji imamo ograničene kapacitete i oslanjamo se na kontekstualna značenja, značenja koja prihvaćamo kao utvrđena i kratice u komunikaciji. No problem je političke ekonomije tehnologija, u kojemu neki prisvajaju ekonomske učinke tehnologija, pri čemu ih čine široko dostupnima. Najzanimljivije od toga što sam pratio jest da istinski problem nastaje kada je dobro zajedničko, a netko iz njega uzme i prisvoji ga. Najbolji primjer za to je spor između zajednice za slobodni softver i servisa Microsoftovog GitHuba Copilot koji je koristio slobodni softver, odnosno zajedničkog dobro, da stvori softver koji bi morao učiniti, a nije učinio slobodnim - pojašnjava on.
Upravo u ovom proširenju uvida u slučaj Copilota kao borbe protiv iskorištavanja zajedničkog dobra za privatni profit treba tražiti pravi rakurs za promišljanje promjena koje u sferu umjetničkog i drugog autorskog rada unosi prodor umjetne inteligencije. Kao što nam je Kreidlerov primjer s početka teksta pokazao, perspektiva autorskog prava i individualnog vlasništva, s druge strane, partikularna je i prikriva značajne nejednakosti u globalnom polju umjetničke proizvodnje, namjenjujući većini proizvođača i dalje mrvice sa stola korporativnih profita. Medakov je zaključak sljedeći:
- Autori bi trebali imati pravo na pravičnu naknadu za svoj rad, a privatno vlasništvo ih čini malim poduzetnicima koji su prisiljeni tvrditi da je nešto njihovo individualno vlasništvo kako bi ušićarili najčešće neku bijedu, pri čemu većina njih ne ostvaruje egzistenciju, barem ne kroz to vlasništvo. Istodobno, tehnologija je proizvod zajedništva, kao što je to i kultura. Što vrijedi za kulturu – da treba biti zajednička, isto vrijedi i za tehnologiju - smatra Medak.
Sjetimo li se, primjerice, kako izgledaju prihodi glazbenih autorica nakon što su više-manje definirane licence s velikim streaming servisima, postaje sasvim jasno da uvažavanje autorskog prava nije nikakav jamac adekvatne kompenzacije. Uz radikalnije zahvate u profite korporacija, samo kroz politiku koja će kulturu i tehnologiju tretirati kao zajedničko dobro moguće je ublažiti posljedice tehnološkog razvoja prepuštenog tržištu, koji prijeti daljnjim pogoršavanjem ekonomske nejednakosti i širenjem nesigurnosti u najrazličitija područja rada.
