"Mislim da na temelju rezultata i uspjeha ove godine, ali i svih proteklih, imamo sve dokaze da Ultru ima smisla zadržati", rekao je organizator Ultra Europe Festivala Joe Bašić 9. srpnja, nakon završetka ovogodišnjeg izdanja festivala.
"Dokazi" koji bi tu kategoričnu tvrdnju trebali potkrijepiti, a svekoliko pučanstvo impresionirati, navodno su brojni. Ultra, kaže Bašić, "svake godine ima zaradu od 150 milijuna eura, što doprinosi hrvatskom BDP-u za gotovo jedan posto". Uoči ovogodišnjeg festivala, Bašić je procijenio da će "gosti ostaviti u Hrvatskoj čak 200 milijuna eura na godišnjoj razini", iz čega se dade zaključiti da udio Ultre u državnom BDP-u neumoljivo hrli prema dva posto. Početkom srpnja rekao je i da će zahvaljujući ovom događaju biti ostvareno "350 tisuća noćenja", te da će festival pohoditi i "pet milijardera", od kojih će jedan "potrošiti 800 tisuća eura minimalno na različite sadržaje".
Mediji koji su prenijeli ova Bašićeva bajanja – jer ne radi se ni o kakvim dokazima nego o PR-u osobe koja ima najveći financijski interes od ovog događaja – rutinski svake godine navode i podatke iz studije koja se zove "Ekonomski i fiskalni učinci Ultra Europe festivala elektronske glazbe". Studiju je 2017. godine proizveo Institut za javne financije (IFJ) po narudžbi Hrvatske Turističke Zajednice (HTZ).
Iz godine u godinu tako uoči festivala novine, portali i televizije papagajski citiraju jedne te iste podatke koji bi trebali dokazati nevjerojatno pozitivne učinke Ultre na ekonomiju. U međuvremenu je prošlo šest godina pa su podaci ako ništa ono zastarjeli, no naši se mediji na njih uporno pozivaju, demonstrirajući time da se na ništa solidnije ni ne mogu pozvati i da je cijela fama o ekonomskim dobrobitima Ultre osovljena na jednoj zastarjeloj studiji koju je HTZ pritom proglasio – poslovnom tajnom.
A gdje bismo tek završili kada bismo u jednadžbu uvrstili negativne utjecaje festivala na grad Split i njegovo stanovništvo – egzistencijalne, ekološke, infrastrukturne, urbanističke, sociološke i zdravstvene
Istraživači IFJ-a, među kojima je bio i sadašnji ministar financija Marko Primorac, tako su navodno ustanovili da su posjetitelji Ultre 2017. godine potrošili 525,3 milijuna kuna, da su za 85 posto potrošnje zaslužni strani gosti, da Ultru svake godine posjeti 150 tisuća posjetitelja, te da – slijedi "najnevjerojatniji podatak!" – Ultraši u tri dana festivala potroše koliko i 7300 prosječnih hrvatskih radnika tijekom cijele godine.
Podatak o 150 tisuća posjetitelja, primjerice, već je na prvi pogled lažan budući da je poznato da na stadion u Parku mladeži, gdje se festival održava, stane višestruko manje od 150 tisuća ljudi, te da se u pravilu svaki dan tamo pojavljuju jedni te isti ljudi koji su kupili festivalske ulaznice za sve dane. Zanimljiv je i podatak kojim se "marketinška vrijednost" festivala procjenjuje – s ne zna se kojom metodologijom – na 25 milijuna eura, a ništa manje interesantna nije ni tvrdnja da je onaj famozni jedan posto ukupnog hrvatskog BDP-a jednak doprinosu "dva ili tri značajnija investicijska projekta u turizmu".
U pojedinim medijima, međutim, mogu se pročitati i nešto manje atraktivni podaci iz kojih bi pomniji čitatelj mogao zaključiti da velika većina silnih milijuna eura završi u džepovima organizatora, stranih avioprijevoznika, trgovačkih lanaca i privatnih iznajmljivača koji ni ne plaćaju porez, zaradu koja se pritom ionako slijeva u državnu, a ne lokalnu blagajnu. Drugim riječima, nepoznato je koliki udio silnih milijuna ostaje lokalnoj zajednici, koja je prisiljena podnositi i apsorbirati troškove negativnih učinaka festivala.
Iz druge ruke saznali smo i da su ministar Primorac i kolege u fantomskoj studiji naveli da struktura potrošnje pokazuje da se te 2017. godine najviše novca potrošilo na ulaznice – 31 posto, na smještaj 24 posto, na hranu i piće 19 posto, a na prijevoz 11 posto.
Nakon ovogodišnjeg festivala analiza Hrvatske gospodarske komore i Porezne uprave izašla je pak s nimalo impresivnim statistikama, onima da je povećanje vrijednosti fiskaliziranih računa u danima Ultre, u odnosu na tjedan ranije, u djelatnosti trgovine iznosilo 9,9 posto, u djelatnosti prijevoza i skladištenja 37,6 posto, a u djelatnosti pružanja smještaja i pripreme i usluživanja hrane i pića 9,4 posto. Stvar izgleda još bjednije kada se usporedi s porastom vrijednosti fiskaliziranih računa u vrijeme dok se, neposredno prije Ultre, pred Splitom kočio američki nosač aviona; vojnici koji su u ta tri dana silazili s broda prouzročili su u djelatnosti trgovine povećanje vrijednosti fiskaliziranih računa od 7,8 posto, 2,1 postotni poen manje nego famozna Ultra bez koje bi, smatra HTZ, hrvatski turizam načisto propao.
A gdje bismo tek završili kada bismo u jednadžbu uvrstili negativne utjecaje festivala na grad Split i njegovo stanovništvo – egzistencijalne, ekološke, infrastrukturne, urbanističke, sociološke i zdravstvene – to samo palme znaju jer, kako rekosmo, famoznu je studiju HTZ proglasio poslovnom tajnom. Novosti su, naime, to doznale kada su od HTZ-a zatražile uvid u integralni tekst studije, kako bismo se upoznali s metodologijom istraživanja, saznali manipuliraju li organizatori festivala, HTZ i mediji pojedinim podacima i je li u studiji izvršena analiza negativnih učinaka Ultre na lokalnu sredinu.
Iz HTZ-a su nam, međutim, odgovorili tri stranice dugim dopisom kojim se naš zahtjev odbija nakon što je službenik HTZ-a za informiranje Davorin Purgarić proveo test razmjernosti i javnog interesa. U odgovoru se tako navodi da "dokument sadrži povjerljive informacije od utjecaja na poslovanje Hrvatske turističke zajednice i organizatora festivala Ultra Europe", pa bi uslijed "priopćavanja neovlaštenim osobama mogle nastupiti štetne posljedice za gospodarske interese hrvatskog turizma".
"Omogućavanjem dostupnosti javnosti svih podataka iz navedene analize", vele dalje u HTZ-u, "konkurentskim se destinacijama daje alat koji osnažuje njihovu poziciju u svojim marketinškim i tržišnim aktivnostima", a eventualnom objavom studije "u potpunosti se u odnosu na konkurentske destinacije narušava strateška i tržišna pozicija" HTZ-a. Radi svega navedenog, zaključuje se u dopisu koji potpisuje direktor HTZ-a Kristijan Staničić, "ne postoji javni interes za dostavu navedenih podataka, odnosno prevladava zaštita interesa temeljenog na propisima o zaštiti poslovne tajne".
Hrvatska turistička zajednica, podsjetimo, prema Zakonu o pravu na pristup informacijama spada u tijela javne vlasti jer se financira iz državnog proračuna i iz nameta, u ovom slučaju turističke pristojbe. Kao takva, obveznica je Zakona o pravu na pristup informacijama i dužna je javnosti podastrijeti informacije od javnog interesa.
Osim što se oglušuje o zakon, HTZ evidentno sebi pripisuje zasluge za nešto što s njenim "operativnim dokumentima", "strateškim i tržišnim pozicioniranjem" i poslovnim tajnama nema ama baš nikakve veze, počevši od toga da je prvi Ultra Europe festival održan četiri godine prije izrade studije, što znači da se dogodio bez ikakvog njezinog planiranja. Takorekuć stihijski, kao i sve ostalo u vezi hrvatskog turizma.
Osim toga, za dolazak Ultre u Split zaslužni su njegovi klimatski i prirodni uvjeti, kulturno-povijesni spomenici, postojeća infrastruktura, geografski položaj, prometna povezanost, te na koncu činjenica Bašićevog porijekla, pa ne vidimo što je HTZ tu uopće imao smišljati, pa još i tako genijalno da bi to trebalo biti proglašeno poslovnom tajnom.
