Ruski državni investicijski fond (RDIF) i njemački Siemens potpisali su sporazum o izgradnji pruge između ruskih industrijskih gradova Čeljabinska i Jekaterinburga. Nova zajednička rusko-njemačka investicija, vrijedna oko 4,5 milijardi dolara, zapečaćena je na netom održanoj Minhenskoj konferenciji o sigurnosti. U kratkoj vijesti o izgradnji nove pruge nema ni retka o tome što se dogodilo s rusko-kineskim pismom namjere kojim je prije dvije godine najavljena izgradnja iste te pruge, ali uz pomoć kineskog kredita i u izvedbi kineskih kompanija, a sve u okviru Novog puta svile.
Nikoga na Minhenskoj konferenciji nije zanimalo zašto su i kako Kinezi ispali, a Nijemci upali u taj posao, ali se istovremeno žučno polemiziralo oko izgradnje rusko-njemačkog plinovoda Sjeverni tok 2, a u pozadini i o izgradnji Turskog toka kojim bi ruski plin nakon Turske trebao preko Bugarske i Srbije stići do Mađarske i ići dalje prema Europi. Američki i dobar dio predstavnika članica EU-a optužili su Njemačku da sudjelovanjem u izgradnji Sjevernog toka 2 dodatno povećava europsku energetsku ovisnost o Rusiji, zabija nož u leđa Ukrajini te istovremeno jača rusko gospodarstvo i popravlja krvnu sliku ruskom državnom proračunu. Njemačka već duže vrijeme odolijeva svim tim kritikama, a novost je da je uoči i na Minhenskoj konferenciji najavila da će zakonskim promjenama omogućiti izgradnju dva LNG terminala na svojim sjevernim obalama kako bi omogućila američkim i drugim proizvođačima tekućeg plina da ga dostavljaju i distribuiraju na njemačko i druga europska tržišta. Njemačka se obavezala i da će sukladno europskim energetskim pravilima kontrolirati i ulaznu točku na kojoj će ruski plin kroz Sjeverni tok 2 ulaziti na njezino i europsko tržište.
Moglo bi se zaključiti da Njemačka jamči da će po potrebi omogućiti i drugim distributerima plina da koriste Sjeverni tok 2, kao što Europska energetska zajednica traži od Bugarske, Srbije i Mađarske da dio kapaciteta Turskog toka osiguraju za distribuciju plina i drugih distributera, a ne samo Gazproma i njegovih partnera u pojedinim od tih država. Bugarska je i prije početka njegove izgradnje već rasprodala kapacitete svoje dionice Turskog toka trima distributerima, Mađarska kao veliko europsko plinsko čvorište nema problema s konkurentnošću plinovoda koji prelaze preko njezina teritorija i uvijek ih mogu učiniti dostupnim trećim stranama, pa tako i u njezinu dijelu Turskog toka. Srbija s time ima najviše problema, jer u dogledno vrijeme ne samo da nema šansi da smanji svoju ovisnost o ruskom plinu i zamijeni ga povoljnijim plinom iz drugih izvora, nego mora strepiti da ne ostane i bez dosadašnjih kubika ruskog plina koji joj stiže preko najrizičnije ukrajinske trase. Pritom je malo srpsko plinsko tržište manje-više nebitno ruskom Gazpromu, osim kao tranzitno područje preko kojega može svoj plin distribuirati u druge države regije i dalje prema Europi. Gazprom će Turski tok graditi kroz Srbiju samo ako će se on nastaviti prema Mađarskoj i dalje na zapad i jug Europe, ali i tada pod uvjetom da njime protječu dovoljne količine ruskog plina koje će osigurati povrat ulaganja u izgradnju samog plinovoda. To se pak neće dogoditi ako Europska energetska zajednica nametne Srbiji obavezu da nekom trećem distributeru osigura značajniji dio kapaciteta Turskog toka, iako se on možda nikada neće pojaviti (pravila EU-a propisuju od deset do 70 posto kapaciteta).
Srbiji će u dužem razdoblju biti važnije da osigura dovoljne količine plina za svoje energetsko tržište od toga da taj plin stiže iz konkurentskih izvora i da ga distribuira više različitih i međusobno konkurentnih distributera, jer u zemlji u kojoj skoro sve gradske toplane rade na ugljen i naftu, u kojoj se i velika većina stanovništva grije ložeći u svojim pećima drva, ugljen i lož ulje, u kojoj se i struja u većini proizvodi u termoelektranama na ugljen, plin se nameće kao ekonomski i ekološki najkonkurentniji energent, pa i onda kad ga nudi samo ruski Gazprom. Sve dok više od pola Srbije nije prekriveno plinovodima, licemjerno je od Srbije tražiti da osigura dobavu plina iz različitih izvora i pravaca te tržišnu utakmicu različitih distributera plina poput one koja vlada na plinskim tržištima najrazvijenijih, pa i manje razvijenih europskih zemalja.
Mogu se primjerice u Kruševcu protesti građana ‘1 od 5 miliona’ umjesto tjedno održavati i svakodnevno te na njima tražiti smjena gradskih vlasti i menadžera gradske toplane zbog stalnih kvarova i lošeg grijanja, ali stvari će se teško promijeniti sve dok toplana radi na ugljen i s muzejskom opremom koja se vjerojatno malo gdje više proizvodi, a kamoli da može konkurirati plinskim elektranama-toplanama koje griju moderne gradove i usto opskrbljuju strujom njihove građane i privredu. Ako je Bugarska, koja je kao članica EU-a i NATO-a natjerana da odustane od Južnog toka, čime je spriječila njegovu izgradnju kako ruski plin ne bi njime prodro u ovaj dio Europe, u međuvremenu zbrojila dva i dva i zaključila da je tada gadno pogriješila, pa se sada rukama i nogama bori da dobije ruski plin iz Turskog toka, onda Srbija pogotovo nema razloga dvojiti što joj je činiti. Čak i Grčka otvoreno nudi Rusiji da nastavi graditi Turski tok preko njezina teritorija prema Italiji, ali i preko Makedonije i Srbije do Mađarske, pa sva politička graja koja se podiže s ove i s one strane Atlantika zbog izgradnje ruskog plinovoda na Balkanu i nametanje nerazumnih uvjeta Bugarskoj, Srbiji i Mađarskoj svakim danom sve više postaju iracionalni i politički nasilni.
Kako sve veći broj energetskih stručnjaka tvrdi da su Sjeverni tok 2 i Turski tok vjerojatno posljednji veliki plinovodi koji će Rusi s partnerima graditi u Europi, jer se i ruske energetske kompanije ubrzano prebacuju na proizvodnju tekućeg plina, već sada se nameće pitanje kako će primjerice Njemačka spriječiti ruske kompanije da svoj plin isporučuju na LNG terminalima koji će se uskoro izgraditi na njemačkim obalama kao ustupak zbog izgradnje Sjevernog toka 2. Može li Siemens graditi pruge po Rusiji, a Njemačka spriječiti Gazprom da preko njezinih LNG terminala isporučuje tekući plin svojim europskim korisnicima? U Bugarskoj i Srbiji malo tko dvoji da je njihovim građanima i privredama nužna stabilna dobava dovoljnih količina plina, a sada im se kao najpovoljnija varijanta nudi Turski tok, a ako i on doživi sudbinu Južnoga toka, lako je moguće da im se kao moguće alternativno rješenje nametne izgradnja LNG terminala na bugarskoj crnomorskoj obali i to opet u suradnji s Gazpromom. Ako su Poljskoj, baltičkim zemljama, pa i Hrvatskoj računice pokazale da im se isplati od američkih kompanija kupovati tekući plin, prevoziti ga preko Atlantika i u svoje plinovode upumpavati preko LNG terminala, zašto se Bugarskoj i Srbiji ne bi isplatilo preko Crnoga mora prevoziti ruski tekući plin i pretakati ga u svoje plinovode?
