Američko-srpski sveučilišni profesor Branko Milanović zloguko prognozira da će studentska pobuna i politička kriza koju je u protekla četiri mjeseca kreirala u Srbiji završiti u diktaturi ili kaosu, a kako kaos "ne može da potraje, on u svakom slučaju proizvodi diktaturu". Milanović dodaje: "Dugoročno gledano, neke od dobrih strana pokreta će verovatno ostati (na način na koji su studentski pokreti iz 1968. transformisali društvene moralne norme), ali kratkoročno ili srednjoročno njegovi politički rezultati biće upravo suprotni onome što se nada da će postići."
U tekstu "Slom predstavničkog sistema i put u diktaturu (na primeru Srbije)", objavljenom na RTS-ovom portalu Oko, Milanović tvrdi da, iako se po "masovnosti uključenih ljudi i rešenosti da se nastavi s borbom" radi o jednom od najznačajnijih događaja u političkoj historiji Srbije, u stvarnosti se ponavlja već viđeno u protekla dva stoljeća u Srbiji. Milanović piše: "Posmatrano sa stanovišta vladavine, to je ponavljanje problema koji muče srpsku politiku otkako se Srbija ponovo pojavila kao nezavisna kneževina, potom kraljevina, u prvoj polovini 19. veka.
Srbija je, kao i Argentina i Rusija, da upotrebimo izraz koji je skovao V. S. Najpol, zemlja s kružnom istorijom: isti događaji s različitim protagonistima stalno se ponavljaju, naizgled zauvek. Srbijom se i 1825. i 1925. godine upravljalo na potpuno isti način kao danas: autoritarni lider koji koristi kvazidemokratske ili konsultativne alate predsedava klijentelističkim sistemom koji promoviše korupciju na svim nivoima kao način da se obezbedi dovoljna politička podrška. Dva elementa su ključna: autoritarna vladavina i široko rasprostranjeno podmićivanje."
Početna studentska pobuna kojom se tražila sudska odgovornost za one "koji su krivi za masovnu korupciju i loše javne radove koji su doveli do smrti petnaest ljudi u novembru" bila je, piše Milanović, "potpuno na mestu". Slijedi famozno "ali": "Ali kada se protest omasovio, primajući u sebe velike segmente urbane srednje klase, pa čak i neke poljoprivrednike i sindikate, pojavili su se problemi." Milanović podsjeća da je "pokret rano shvatio da može biti uspešan samo ako je potpuno apolitičan, odnosno ako se ne veže ni uz jednu političku grupu ili partiju i ostane izvan predstavničkog sistema".
No premda je "delovanje izvan političke sfere razlog uspeha ovog pokreta, ono ima suštinski destabilizujući efekat kada se prevede u stvarnu politiku. Sa sadašnjom amorfnom masom, kojoj nedostaje i vidljivo rukovodstvo, pokret nema alate da obaveže vladu i samog Vučića. Pokret stoga više liči na Crvene Kmere nego na poljsku Solidarnost. Solidarnost je odmah stvorila strukture rukovodstva i uključila se u pregovore s vladom."
Milanović u nastavku konstatira da "kako ovaj pokret ulazi u svet politike, tako sve očiglednija postaje činjenica da on u sebi sadrži pristalice svih opcija – od ekstremne nacionalističke desnice do zelenih, socijaldemokrata i proevropskih liberala – a takva heterogena koalicija je neupravljiva i brzo bi se raspršila. Pokret stoga mora da nastavi da igra istu apolitičnu igru kojoj se ne nazire kraj". Međutim, "ova situacija će u jednom trenutku postati neodrživa i Vučićev režim će morati da postane represivniji i da krene ka otvorenoj diktaturi. Upravo to se dogodilo 1929. godine, kada je kralj Aleksandar I. zabranio svaku političku aktivnost i uveo ličnu diktaturu", zaključuje Milanović.
U srpskoj povijesti postoje i primjeri drugih masovnih prosvjeda sličnih ovome koji predvode studenti. Koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, na početku "antibirokratske revolucije", mnogima se u Srbiji i Jugoslaviji učinilo da se radi o spontanoj pobuni kosovskih Srba i radnika ugroženih višegodišnjom ekonomskom krizom. Ubrzo je, međutim, i onima koji su zdušno podržali populističku "antibirokratsku revoluciju" (čak je i Đorđe Balašević zapjevao "Ne lomite mi bagrenje") postalo očito da masovnim uličnim prosvjedima i rušenjem tadašnje vojvođanske i kosovske pokrajinske te crnogorske republičke vlasti iz pozadine upravlja Miloševićeva partijska frakcija koja je prethodno na plenumu Centralnog komiteta ovladala Savezom komunista Srbije, a onda i svim drugim republičkim državnim institucijama. Kad se val "antibirokratske revolucije" razbio o bedeme republičkih vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj, a potom i federalnih partijskih i državnih institucija. "Jogurt revolucija" prerasla je u ratni kaos i raspad Jugoslavije.
Nakon napada kamenjem i jogurtima na Pokrajinsku skupštinu Vojvodine u ljeto 1988. i rušenja vojvođanskog rukovodstva, i najnaivnijim simpatizerima "antibirokratske revolucije" postalo je jasno da je rezultirala uspostavljanjem Miloševićeve "birokratske vlasti". Nakon višemjesečnih studentskih blokada i uličnih prosvjeda u Srbiji, Milanović pak tvrdi da se "višepartijski sistem u Srbiji raspada" i da je "pokret predvođen studentima odlučio stoga da igra igru antipolitike. Zabranjivao je zastave ili obeležja političkih stranaka, korišćenje stranih zastava (ciljano zastavu EU-a, koja je u Srbiji veoma nepopularna) i izbegavao je bilo kakvu formalnu organizaciju. Pokret je u protekla tri meseca zaustavio školski sistem, studenti su okupirali univerzitete i išli u duge marševe širom zemlje da pronose svoju poruku, a odluke o daljim koracima donose se, tvrdi se, na studentskim plenumima i direktnim glasanjem (iako se čini da niko ne zna kako se ovo glasanje tačno odvija i da li se odluke donose jednoglasno)".
O blokadama fakulteta, međutim, nisu odlučivali samo studentski plenumi, već i fakultetska znanstveno-nastavna vijeća i prošireni rektorski kolegiji, odnosno u većini sveučilišni profesori. I njihovo je izjašnjavanje uglavnom ostalo javnosti nedokučivo, osim tvrdnji da se radi o pukoj podršci odlukama studentskih plenuma. Nakon što je Prošireni rektorski kolegij Univerziteta u Beogradu formirao dvije radne grupe, a studentski plenumi objavili da će na osnovu njihovih analiza realizacije četiriju studenskih zahtjeva odlučiti hoće li nastaviti blokirati fakultete i prosvjedovati na ulicama, jasno je da se odluke donose u dvosmjernoj komunikaciji i da barem dio profesora sudjeluje i utječe na odluke studentskih plenuma, pa i da su njihovi neformalni lideri. Dio njih u medijima sve glasnije zagovara formiranje prijelazne vlade kao najbolje rješenje srpske političke krize, a ne kriju da bi rado sudjelovali u kreiranju takvog prijelaznog procesa.
Svojom porukom da će prosvjedi predvođeni studentima, ako se nastave održavati kao do sada, završiti u diktaturi ili kaosu, Branko Milanović je i pobunjenim studentima, ali i profesorima koji su srasli s njihovom pobunom zapravo poručio da će se morati odlučiti hoće li odvesti Srbiju u diktaturu ili će morati formulirati "svoje zahteve razumljivim političkim jezikom kako bi poboljšali ili promenili politički sistem".
Ako se odluče za ovo drugo, Milanović kaže da će im biti potrebno da se "spuste sa svojih olimpskih visina, da se transformišu u hijerarhijsku organizaciju s poznatim vođstvom (nijedan lider se nije pojavio za skoro četiri meseca protesta!), da pretvore svoj sadašnji jezik u politički idiom i očekuju, ili se nadaju, da će politički predstavljati velike segmente nezadovoljnog stanovništva". Problem će im biti, zaključuje Milanović, što će se tada spustiti "na nivo političkih partija u koje se, kao što je već rečeno, ne veruje". Na studentsko-profesorska vrata, međutim, osim političkih stranaka već kucaju i Crveni Kmeri.
