Nakon tri i pol mjeseca ruske invazije na Ukrajinu, jasno je da se Vladimir Putin bio grubo preračunao kad je pomislio da će samo pokretanje razvikanog ratnog stroja i prodor u smjeru Kijeva dovesti do brzog pada ukrajinske vlasti predvođene predsjednikom Volodimirom Zelenskim te do sloma ukrajinske vojske, kao što je jasno i to da se Zapad prevario kad je bio pomislio da taj ruski neuspjeh znači i Putinov totalni ratni poraz, odnosno nepomućenu ratnu pobjedu Ukrajine. Danas Rusija kontrolira oko 20 posto ukrajinskog teritorija, što je za otprilike 13 posto više nego prije 24. veljače, i reducirala je ciljeve agresije na čvrsto zaposjedanje četiriju oblasti na istoku i jugu (Donjeck, Luhansk, Herson i Zaporožje). Ukrajina pak i dalje nepokolebljivo inzistira na oružanom protjerivanju ruske armije, u najmanju ruku, na položaje na kojima je bila prije početka agresije. To podrazumijeva pojačanu pomoć vodećih zapadnih zemalja u teškom naoružanju, to jest u dalekometnoj artiljeriji, raketnim sustavima i protuoklopnim sredstvima, te u novcu za svakodnevno funkcioniranje države; to podrazumijeva i dodatno zapadno pojačavanje ekonomskih i financijskih sankcija protiv Rusije i privatnih kompanija pod ovakvom ili onakvom kontrolom Kremlja.
Cijena popuštanja Orbanu za račun nategnutog konsenzusa u EU-u mogla bi biti plaćena i u vidu ugledanja nekih drugih država u mađarski primjer iliberalnog antieuropskog egoizma, pogotovo ako se njegovi potezi pokažu korisnima za mađarske građane
No što se tiče Zapada, a pod time uglavnom vodimo članice NATO-a i Europske unije, sve je vidljivija podjela na dvije škole mišljenja, škole koje se, ugrubo, mogu svesti na ovo: prva, Rusiju treba poraziti, odnosno učiniti sve da Ukrajina ostvari nedvojbenu ratnu pobjedu, ili – u blažoj varijanti – maksimalno ekonomski iscrpiti Rusiju i dugoročno je izolirati od što većeg komada svijeta; druga, treba što hitnije zaustaviti rat, pa makar to značilo i ukrajinske ustupke, uključujući i odricanje od dijela teritorija koji su dosad zauzeli Rusi, jer će nastavak rata ovim intenzitetom u dogledno vrijeme proizvesti još veće i ozbiljnije političke i ekonomske probleme u Europi, a možda i u nekim drugim dijelovima svijeta.
Najpoznatiji zapadni zagovornik potonje opcije jest devedeset devetogodišnji Henry Kissinger, doajen američke vanjske politike i nacionalne sigurnosti. "Pregovori moraju početi tijekom iduća dva mjeseca, jer će se inače stvoriti tenzije preko kojih se neće moći tako lako prijeći. Idealno, linija razdvajanja trebala bi biti povratak na prethodno stanje stvari. Inzistiranje na nastavku ratovanja nakon što prođu ta dva mjeseca ne bi dovelo do slobode Ukrajine, već do novog rata protiv same Rusije", rekao je Kissinger potkraj svibnja na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. "Europski lideri ne bi smjeli zaboraviti na dugoročne odnose i ne bi smjeli riskirati do te mjere da Rusija i Kina postanu trajni saveznici. Nadam se da će Ukrajinci svoje junaštvo uskladiti s mudrošću."
Mario Draghi i Emmanuel Macron (Foto: Bestimage/PIXSELL)
Kissingerovo razmišljanje smjesta je naišlo na ljutite reakcije Kijeva: Zelenski je odbio svaku pomisao o primirju i o teritorijalnim i političkim kompromisima. Ukrajinska vlast slično je reagirala i na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je ovih dana izjavio da se Rusiju, unatoč Putinovoj povijesnoj pogrešci, ne bi smjelo ponižavati kako se ne bi trajno spalili mostovi za postizanje diplomatskog rješenja. U Kijevu nisu naročito zadovoljni ni ambivalentnim odnosom njemačkog kancelara Olafa Scholza prema ratu koji je Rusija povela protiv Ukrajine: em su nezadovoljni količinom, vrstom i kvalitetom vojne opreme koja im stiže iz Njemačke, em shvaćaju da je Njemačka ključna prepreka u proglašavanju europskog embarga na uvoz ruskog plina, a bez plinskih sankcija, usprkos djelomičnom naftnom embargu koji tek treba profunkcionirati, nema efikasne prijetnje ruskim državnim financijama. Osim toga, Ukrajinci se ne mogu ne sjećati da je Njemačka u prošlih dvadesetak godina – naročito u posljednjih desetak – i ekonomski i politički dala najveći doprinos europskom vezivanju za Rusiju. Zelenski ne može biti sretan ni kad je riječ o politici talijanskog premijera Marija Draghija koji je još prije mjesec dana, prilikom sastanka s Joeom Bidenom u Washingtonu, pozvao Ameriku i Rusiju da započnu izravne pregovore o okončanju rata u Ukrajini. Doduše, Draghijeve riječi prošle su bez jačeg odjeka.
Zelenski se treba pripremiti na to da će se uskoro suočiti s još većom ozbiljnošću pritiska da smanji očekivanja. Za ohrabrenje, bilo bi dobro da shvati da je Ukrajina u ovome ratu izvojevala pobjedu kad je obranila svoju nezavisnost i suverenitet
Istovremeno, Ukrajina zahtijeva da joj se meteorski brzo omogući članstvo u Europskoj uniji. Kako pored sve očitije suzdržanosti Francuske, Njemačke i Italije? A suzdržanost nije ni zbog Macronovog, Scholzovog i Draghijevog rusofilstva ili putinoljupstva, ni zbog toga što ne žele dobro Ukrajini, već zato što vide da bi Europska unija, uz ratom pogođenu Ukrajinu, mogla biti centralna žrtva vojnog pohoda koji je poveo Vladimir Putin. Vide da se Uniji – nekim članicama više, nekim nešto manje – približava udar višeslojne ekonomske krize, jednim dijelom kao zakašnjeli refleks globalnih nevolja prouzročenih Covidom-19 – što će, usput, biti s pandemijom na jesen? – a drugim dijelom kao posljedica rasta cijena energenata i hrane zbog rata u Ukrajini, uz prateće – veće ili manje – strukturne slabosti u gospodarstvima članica EU-a. Vide da bi nadolazeće ekonomske tegobe mogle produbiti destruktivne procese unutar EU-a i ojačati antizapadne i protudemokratske političke opcije u većem broju zemalja, jer kriza, rekosmo, u znatnoj mjeri proizlazi iz neizbježnog samoranjavanja Unije uvođenjem sankcija Rusiji. Pritom je jasno da sankcije zasad ne nanose težu štetu Rusiji i ruskim ratnim operacijama u Ukrajini, i sigurno je neće nanositi još neko vrijeme: ruski prihodi od prodaje plina, nafte, ruda i metala trenutno su blizu rekordnim razinama, rublja je relativno stabilna i Moskva nema većih poteškoća u ispunjavanju financijskih obaveza.
Je li realno očekivati da Ukrajina do jeseni protjera rusku vojsku sa svog teritorija? – Volodimir Zelenski (Foto: Ukrainian Presidential Office/Xinhua/PIXSELL)
O razmjerima problema i poremećaja koje je unutar Europske unije, na političkoj razini, izazvao rat u Ukrajini ponajbolje svjedoče postupci mađarskog premijera Viktora Orbana prilikom prošlotjednog izglasavanja šestog paketa EU-sankcija protiv Rusije. U ime vanjske slike o slozi i zajedništvu članica EU-a u pogledu Rusije, to jest u ime održanja na životu europskog projekta kao relevantnog faktora u međunarodnim odnosima, Orbanu je dozvoljeno da ponizi svoje kolege u Europskom vijeću. Nakon što je izborio da se Mađarsku do 2024. godine izuzme iz naftnog embarga protiv Rusije, a iza Mađarske su se po istom poslu "sakrile" Češka i Slovačka, pa donekle i Hrvatska i Bugarska, mađarski autokrat zatražio je da se s EU-liste Rusa pod sankcijama ukloni ime patrijarha Kirila, poglavara Ruske pravoslavne crkve, Putinovog propagandista i ustrajnog širitelja mržnje prema Ukrajincima. I udovoljeno mu je. Cijena popuštanja Orbanu za račun nategnutog konsenzusa u važnim pitanjima mogla bi biti plaćena i u vidu ugledanja nekih drugih država u mađarski primjer iliberalnog antieuropskog egoizma i radikalnog suverenizma, pogotovo ako se Orbanovi potezi pokažu korisnima za mađarske građane i mađarsku ekonomiju, ako Mađari lakše prebrode tekuće i predstojeće ekonomske nedaće od stanovnika u drugim državama Unije. I naravno, ako se sve to odigra bez ikakve EU-kazne za Mađarsku, a zasad nema ni naznaka u tom smjeru, niti Viktor Orban pokazuje i najmanju zabrinutost zbog ispraznog mrgođenja svojih kolega iz Europskog vijeća. "Sankcije počinju štetiti Europi. U početku je samo Rusiji bilo teško zbog sankcija, ali sada dolazimo do točke kada sankcije štete europskim državama. Pitanje je koliko smo štete spremni podnijeti", rekla je estonska premijerka Kaja Kallas prije nekoliko dana.
Je li realno očekivati da Ukrajina do jeseni protjera rusku vojsku sa svog teritorija, odnosno je li realno očekivati da će Sjedinjene Države, Velika Britanija i EU-države dostaviti Ukrajini dovoljne količine odgovarajućeg oružja za takav pothvat, a to bi zaista bio golemi pothvat jer će Rusima za obranu osvojenog trebati manje pješadije nego što im je trebalo za osvajanje – najveća ruska slabost u ovom ratu jest pješadija – dok bi ukrajinska vojska u toj vrsti operacija sigurno pretrpjela enormne ljudske gubitke? Osim toga, zauzeti teritorij na istoku i na jugu spojen je s Rusijom, što olakšava svaku vrstu opskrbe, dok Ukrajinci trebaju prevaliti stotine kilometara da prebace zapadno oružje do istočnog bojišta, uz stalni strah od ruske avijacije i dalekometnih projektila visoke preciznosti. Ako Zapad, ili dio Zapada, odluči da šalje Ukrajini još veće količine još moćnijih borbenih sustava i topničko-raketne municije, i ukoliko te pošiljke počnu davati rezultate na ratištu, hoće li Rusija nastaviti da na to odgovara verbalnom agresijom ili će, prema najnovijoj Putinovoj prijetnji, odabrati nove mete svojih napada? Treba li sumnjati da će, ako do toga dođe, mete biti odabrane tako da podignu rat na još višu razinu, a to znači višu razinu ekonomske krize u EU-u, pa onda i još veću razjedinjenost Zapada kad je riječ o sve prisutnijoj "ukrajinskoj dilemi" koja, sama po sebi, možda jest oblik izdaje morala i pravednosti, ali jest i realnost koja neće nestati ako je diskvalificiramo s pozicija moralne uzvišenosti?
"Već smo izgubili previše ljudi da bismo jednostavno ustupili svoj teritorij", kazao je predsjednik Zelenski u ponedjeljak i dodao: "Moramo postići potpunu deokupaciju cijelog svog teritorija." Tragedija Zelenskog i Ukrajine leži, međutim, u tome što ne mogu ni sanjati o ostvarenju svojih ispravnih i logičnih ciljeva bez svakovrsne kontinuirane podrške Zapada, koliko god u dosadašnjem toku rata bila razotkrivena ranjivost ruske armije. Kako vrijeme bude više protjecalo, javnosti zapadnih zemalja bit će sve umornije od rata u Ukrajini, naročito ako ljudi budu još oštrije osjećali posljedice na svom životnom standardu, a političke elite neće moći ostati ravnodušne spram takvog raspoloženja. Zelenski se treba pripremiti na to da će uskoro doći čas kad će se suočiti s još većom ozbiljnošću pritiska da smanji očekivanja. Za početak i za ohrabrenje, bilo bi dobro da shvati da je Ukrajina u ovome ratu izvojevala pobjedu kad je obranila svoju nezavisnost i suverenitet, dok su (privremeni?) teritorijalni gubici, premda nesumnjivo bolni za Ukrajince, relativno zanemarivi u usporedbi s veličinom ukupne dosadašnje pobjede.
