Pjesnik Aleksa Šantić rodio se u Mostaru 1868., a umro je u istom gradu 1924., u 56. godini života. Povodom 150. godišnjice njegovog rođenja, razgovarali smo s Dušanom Marinkovićem, redovnim profesorom u penziji i bivšim šefom katedre za srpsku i crnogorsku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Koje mjesto zauzima Šantića u srpskoj, ali i južnoslavenskim književnostima?
Kada pogledamo antologije srpske poezije, onda otkrivamo da se Šantićevo mjesto ne mijenja – kontinuirano je zastupljen sa nekoliko reprezentativnih pjesama. Takav je njegov položaj i u historiji srpske književnosti, osobito u razdoblju srpske moderne gdje predstavlja autora koji stoji na strogom razmeđu knjiženih epoha: tradicije narodne lirske pjesme, Branka Radičevića, posebno Jovana Jovanovića Zmaja te Vojislava Ilića i bosanske sevdalinke sa jedne i orijentacije na integriranje evropske pjesničke tradicije, pogotovo poezije francuskog simbolizma i Heineova pjesničkoga govora sa druge strane. Bitno se nije promijenilo ni njegovo mjesto u kontekstu južnoslavenskih književnosti, neovisno o tome što se posljednja dva desetljeća otvorila rasprava o njegovu statusu u kontekstu bosansko-hercegovačke književnosti.
Kako danas misliti njegov rad?
U periodima smjena ideoloških obrazaca u društvenom životu ponajprije dolaze na ‘udar’ propitivanja u kulturi konstituiranih vrijednosti kojima se sama ta kultura oblikovala. Budući da svaka kulturna zajednica pomno i dugotrajno bira i proizvodi svoj simbolički repertoar, a posljednjih 30-ak godina to se intenzivno ostrašćeno događa na cjelokupnom prostoru novonastalih državnih zajednica, novih struktura koje počivaju na izgradnji mononacionalnih kulturnih paradigmi, onda je više nego razumljivo da je Šantićev kulturni potencijal neminovno stajao kao građa koju valja opservirati u novom kontekstu. I nadalje kao takva stoji. U tom se horizontu može govoriti kako je Šantićevo djelo posljednjih 20-ak godina doživljava i kritičko-osporavateljsku recepciju, kritički se, ali i simplificirano-anagažirano propituje njegova ugrađenost u svekoliki bosanskohercegovački kulturni prostor, a ne samo u srpski. Želi se problematizirati sraslost Šantićevih tekstova s tim prostorom, jer je ipak shvaćan i prihvaćan kao autentičan i nenadomjestiv stvaralački glas tog neponovljivog interkulturnog, dijelom i multikulturnog kulturnog modela, koji je prolazio turbulentne procese transformacije, danas bismo rekli tranzicije, u vremenu globalnih političkih i kulturnih promjena u BiH od 80-ih godina 19. vijeka nadalje.
Šantićev opus o tome nedvojbeno govori – kako, na koji način jednu tradiciju kolektivnog multikonfesionalnog i multietničkog ‘mi’ u javnom prostoru ‘pripitomljavati’ za pravo javnoga govora koji bi da svjedoči o svom individualnom građanskom ‘ja’ – kako sa pozicije slušanja preći na poziciju čitanja. Naravno, bavio se aktuelnim temama svoga vremena i prostora: rodoljubnom tematikom, socijalnom motivikom, ljubavnim arsenalom. Taj dominantno melankolični ‘ja’ nije mogao a da ne pronađe odziva kod brojnih koji zbunjeni i nepripremljeni zastaju pred ekstremno otvorenim današnjim svijetom.
Što reći o rodoljubnoj pjesmi ‘Ostajte ovdje’ ili o ljubavnoj pjesmi ‘Emina’?
Šantić je imao takvu sudbinu s nekoliko svojih pjesničkih proizvoda – da je učas ušao u kolektivno pamćenje. A kontekst je, naravno, multietični. Sevdalinka ‘Emina’ je najpoznatija. Ušla je u kolektivno pamćenje i prolazila svekoliko iskustvo kolektiva. Utoliko fenomen ‘Emine’, neovisno o brojnim pokušajima tumačenja, egzemplaran je, jer kao rijetko koja sevdalinka svjedoči o smjeni kulturne paradigme u Bosni kraja 19. vijeka gdje se tradicijski oblik obrade motiva ‘ljubavni zanos’, oprezno stilizira u pravcu emancipacije potrebe lirskog ja za slobodnom ljudskom komunikacijom, dakle afirmacije one svijesti koja je svjesna dramatike razbijanja kulturnih stereotipa jednog snažno tradicionalno oblikovanog društva – nedostižno se ne sagledava kao fatalna opredijeljenost, nego kao otpor prema takvoj stilizaciji. Ali ostajući dijelom u zagrljaju sevdalijske aure: kako objasniti aktuelnu eksploziju prisutnosti nekolikih Šantićevih pjesama u internertskoj komunikaciji pa se odjednom njegovi tekstovi, oblikovani u sasvim drugom komunikacijskom modelu, vraćaju i upisuju u moderno kulturno traženje aktuelnih anonimnih subjekata danas.
Odjednom u savremenom interkulturnom sistemu ilitiga intertekstualnom ilitiga multimedijalnom jedan oblik ‘ljubavne’ pjesme, poznate kao sevdalinka, mislim na pjesmu ‘Što te nema’, pretvara za savremene recipijente u pjesmu u potrazi za identitetom, ili bogom, ili u oblikovan tekst o tragičnom osjećaju svijesti da sebe ne može doseći/imati/naći. Pjesma ‘Ostajte ovdje’ oblik je angažirane poezije: ona nije samo socijalno angažirana, nego dotiče motiv nas napuštenih, onih koje se ostavlja rad nekih prečih razloga: napuštanje ‘rodne grude’, prostora svoga svekolikog bivanja ne može biti aktuelniji od današnjeg trenutka. Šantićev lirski ja strepi od gubitka sebe, jer odlaze sunarodnjaci nezadovoljni sa vlastitom egzistencijom u prostoru u kojem su rođeni. Nije to samo ili dominantno eksploatiran motiv ekonomske emigracije nego upravo postavljanje centralnog motiva identiteta sa prostorom u drugi plan: žal/plač subjekta lirskog govora ostvaruje se kao obrazovanje dubinskih egzistencijalno-spoznajnih i ideološko-kulturoloških učvršćenja jednog pjesničkog društvenog angažmana. Moje ja nije tu gdje jesam, nego negdje drugdje. Razvija se opća simbolistička projekcija o napuštanju i praznini. Preziru? Egzistencijalnom strahu? Šantić, čini mi se, još uvijek nudi svoje stihove nepotrošenim tumačenjima.
