Prošlog ponedjeljka, gostujući u centralnom dnevniku HRT-a, ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić izjavio je da novi migracijski val nije izgledan i da ‘nema neuobičajenih deportacija’ u Hrvatsku. Istovremeno, s terena iz Austrije od različitih organizacija, inicijativa i pojedinaca stižu informacije o sve češćim i nasilnim deportacijama iz Austrije u Hrvatsku. Radi se o migrantima koji su prošle godine ‘Balkanskom rutom’ stigli u Austriju i tamo zatražili međunarodnu pravnu zaštitu, u želji da se nastane u toj državi. Doskora su živjeli u Štajerskoj, Burgenlandu, Gornjoj Austriji, Salzburgu ili Beču. Među njima su i pripadnici ranjivih skupina, poput 19-godišnje djevojke koja je put iz Iraka prešla sama, ili teško bolesne majke i kćeri iz Sirije, koje su prošlog petka deportirane u Hrvatsku. O tome da se deportiraju ljudi čija su djeca već krenula u školu ili koji su sami upisali univerzitete, ispred zagrebačkog Prihvatilišta za tražitelje azila Porin priča nam diplomirana pravnica i pravna savjetnica Petra Leschanz iz inicijative Border Crossing Spielfeld.
Deportacije prema Dablinskom sporazumu rutinski se provode na regularnim osnovama. Specifični podaci još uvijek nisu dostupni, kratko su nam odgovorili iz austrijskog MUP-a
- Unazad dva mjeseca primijetili smo da je sve više deportacija iz Austrije u Hrvatsku, iako sam prvi dokument o deportacijama prema važećem Dablinskom sporazumu vidjela još u siječnju ove godine. Tada se radilo o Sloveniji. Za vrijeme trajanja tog velikog vala bilo je sasvim jasno da Hrvatska i Slovenija ne bi pustile toliko velik broj ljudi da prođu ukoliko bi se sumnjalo da će se kasnije početi primjenjivati uredbe nastale po Dablinskom sporazumu. U Sloveniju do danas nitko nije deportiran na ovaj način, ali smo svjesni da su još u srpnju ove godine otpočele deportacije u Hrvatsku - objašnjava Leschanz.
Da se nešto mijenja govore i pobacani ležajevi oko nekadašnjeg željezničarskog hotela Porin, koji bi nakon uvođenja kreveta na kat svoje kapacitete trebao proširiti sa 300 na 600 osoba. Tražitelji azila koje susrećemo govore nam da neki od njih spavaju po hodnicima i da u nekadašnjoj sobi za stolni tenis boravi čak 20 do 30 ljudi. U šturom odgovoru koji smo dobili od MUP-a kaže se da u našoj državi trenutno boravi 628 tražitelja međunarodne zaštite, u Porinu njih 562, a u prihvatilištu u Kutini 66, te da novi zahtjevi svakodnevno pristižu.
‘Od početka godine do 26. rujna Republika Hrvatska zaprimila je ukupno 3493 zahtjeva za ponovno preuzimanje i zahtjeva za preuzimanje odgovornosti (zahtjeva za deportaciju, op.a.). Od ukupnog broja zaprimljenih zahtjeva, ukupno je 1782 zahtjeva zaprimljeno iz Republike Austrije. U Republiku Hrvatsku iz drugih zemalja članica u navedenom razdoblju transferirane su ukupno 232 osobe, od čega 119 iz Republike Austrije. U navedenom razdoblju, Republika Hrvatska je prema drugim državama članicama uputila ukupno 37 zahtjeva za preuzimanje i zahtjeva za ponovnim preuzimanjem’, navodi se, između ostalog, u odgovoru Službe za odnose s javnošću MUP-a.
Iako duboko problematična, Dablinska uredba jasno propisuje procedure, kako za postupke vraćanja tako i kriterije po kojima je država odgovorna za postupke. Također ostavlja prostor da države same odluče žele li preuzeti odgovornost za određenu osobu. U dokumentima koje smo dobili na uvid vidljivo je da je za barem jednu osobu za koju je Slovenija odbila preuzeti odgovornost nadležnost ‘prešutnim prihvaćanjem’ preuzela Hrvatska. U pokušaju da objasnimo konkretnu situaciju kontaktirali smo i MUP Republike Austrije, ali smo dobili objašnjenje da tamo ne mogu komentirati ‘ovakve glasine’.
- Austrijske vlasti dobro surađuju s hrvatskim vlastima. Deportacije prema Dablinskom sporazumu rutinski se provode na regularnim osnovama. Specifični podaci još uvijek nisu dostupni - kratak je odgovor Karl-Heinza Grundböcka, glasnogovornika MUP-a Austrije.
S obzirom na to da aktivisti s kojima smo razgovarali sumnjaju u brojku od 119 vraćenih ljudi iz Austrije u Hrvatsku, na upite o deportacijama javnost bi ipak morala dobiti adekvatne odgovore, jer je sasvim izvjesno da će se ovakvi zahtjevi prema Hrvatskoj sve češće upućivati. Izuzetno je važno da se postave jasni kriteriji na koga se Dablinske uredbe odnose. Iako je prošle godine upravo ‘Balkanska ruta’ suspendirala provođenje Dablinskog sporazuma, danas se pokušava početi iznova s njegovom primjenom. Slično misli i Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije, koja smatra da je nevjerojatno da se počinju otvarati slučajevi ljudi koji su prošle godine u Austriju stigli ‘Balkanskom rutom’.
- Smatram da je osnovni problem netransparentnost procedura prisilnog vraćanja, kako prema javnosti tako i prema samim osobama kojima prijeti deportacija. Od kolega iz drugih država EU-a stižu informacije da su ljudi često zatečeni činjenicom da će ih vratiti u Hrvatsku, da to ne očekuju, niti su na to pripremljeni. Pravna nesigurnost je bila i ostala kontinuirano obilježje ove humanitarne krize, pa možemo govoriti i o krizi vladavine prava. Od rujna prošle godine pravila na tzv. Balkanskoj ruti mijenjala su se iz dana u dan, pa je tako od njemačke suspenzije Dablinske uredbe došlo do propuštanja samo određenih nacionalnosti, a zatim i potpunog zatvaranja granica za izbjeglice. Osobe koje su prolazile tom rutom u nijednom trenutku nisu mogle dobiti konzistentan pravni savjet, a takva praksa ih nastavlja pratiti i sada. Nakon više mjeseci u određenoj, za njih preferiranoj zemlji destinacije, bivaju vraćene u državu kroz koju su samo prošle. Kršenja njihovih prava zaista su brojna, ozbiljna i prisutna u svim zemljama EU-a - objašnjava Kranjec.
Prema važećoj Dablinskoj uredbi, rok na zaprimljene zahtjeve iznosi dva mjeseca od dana njihovog zaprimanja, a rok za odgovor na zaprimljene zahtjeve za ponovno preuzimanje je mjesec dana, odnosno dva tjedna ako se zahtjev temelji na EURODAC-ovoj bazi u kojoj su pohranjeni otisci papilarnih linija podnositelja zahtjeva. Ako država članica u navedenim rokovima uopće ne odgovori na postavljen upit, smatrat će se da je prešutno prihvatila odgovornost za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu osobe koja je bila predmet zahtjeva.
U svom odgovoru Novostima Ministarstvo unutarnjih poslova tvrdi da ima vrlo dobru suradnju s ostalim državama koje primjenjuju Dablinsku uredbu, što uključuje i pravovremeno odgovaranje na upite. Istovremeno u MUP-u tvrde da prošle godine ‘kada su svi naši kapaciteti bili pod iznimnim pritiskom, u pojedinim slučajevima, ali samo u onim u kojima je Republika Hrvatska prema dublinskim pravilima bila odgovorna za preuzimanje tražitelja međunarodne zaštite, takva odgovornost nije iskazana pisanim odgovorom nego prešutnim prihvaćanjem’.
Nakon više mjeseci u preferiranoj zemlji, migranti bivaju vraćeni u državu kroz koju su samo prošli. Kršenja njihovih prava zaista su brojna i ozbiljna – ističe Julija Kranjec
Međutim, Petra Leschanz tvrdi da je vidjela i drugačije dokumente, u kojima je vidljivo da se hrvatska strana nije očitovala na upite iz Austrije i da prešutno prihvaća deportacije.
- Znamo za slučaj osobe iz Sirije koja niti jednom nije prošla preko hrvatskog teritorija, ali je svejedno deportirana u Hrvatsku. Čini se da je izuzetno jednostavno poslati zahtjev za deportaciju hrvatskim vlastima i potom poslati određene osobe. Na taj način se austrijske vlasti rješavaju ljudi koje ne žele. Došli smo u Zagreb kako bismo i sami saznali provodi li Hrvatska i dalje politiku nezamjeranja. Također, čini se da je za trenutno deportirane ljude Hrvatska zahtjev zaprimila u travnju ili svibnju, a ne prošle godine. Austrijska država ne želi ljude od kojih su mnogi započeli svoje normalne živote i stvorili socijalne mreže s nadom da će se uspješno integrirati u svojoj novoj sredini. Bez jasnog razloga i bez ikakve najave, takvi se ljudi često deportiraju na izuzetno nasilan način - kaže Leschanz.
- U Kutini smo upoznali obitelj iz Beča, mamu i kćer. Majka ima jako narušeno zdravlje, probleme sa srcem, dijabetes i jedva hoda. Kada sam vidjela razvaljena vrata stana u kojem su živjele u Beču, ostala sam šokirana. Nije mi jasno zašto se koriste tako nasilne metode i zašto je više od 15 policajaca, u punoj opremi za razbijanje demonstracija, 22. rujna moralo doći po njih dvije i nasilno razvaliti vrata. Sve to se čini izuzetno apsurdno. Razgovarali smo s obitelji iz Afganistana čiji članovi su deportirani iz Štajerske pred dva tjedna i njihov 11-godišnji sin nam je rekao da su policajci došli rano ujutro, kratko pokucali na vrata i potom ih odmah nasilno razvalili. Objasnio nam je kako se uplašio toliko jako da je odmah pokušao pobjeći. Upravo zbog svega toga jasno je da postoji potreba da se provjere načini na koje se provode deportacije - prepričava Leschanz i dodaje kako je odluka o tome koliko je stvari sa sobom ponijela svaka od ovih obitelji ovisila jedino o procjeni i volji policajaca. Pritom je sudbina osoba deportiranih u Hrvatsku neizvjesna i potencijalno tragična.
- S obzirom na brojke o mogućim prisilnim vraćanjima u Hrvatsku, o kojima aktivisti iz različitih zemalja izvještavaju, i s obzirom na činjenicu da se ljude ne može vraćati u Siriju, Afganistan i Irak, postavlja se pitanje njihovog daljnjeg statusa i prava - kaže Julija Kranjec.
Velik broj njih ne želi kod nas ostati i zatražiti međunarodnu zaštitu, ali su zbog cjelokupne situacije ipak prisiljeni na taj korak. Svi oni koji nakon određenog vremena ipak ne zatraže azil, bit će smješteni u Prihvatni centar za strance Ježevo, gdje će dobiti rješenje o roku u kojem moraju napustiti Hrvatsku. Oni koji ne žele čekati završetak sporog postupka i Hrvatsku napuste prije njegovog završetka, iz svih drugih država članica EU-a bit će iznova vraćani upravo ovdje. Mnogi od njih postali bi ljudi bez adekvatnih papira koje nije moguće vratiti u njihove matične države. Dodatno zabrinjava i činjenica da je u Hrvatskoj i dalje izuzetno mali broj pozitivno riješenih slučajeva kojima se tražiteljima azila garantira međunarodna zaštita. Istovremeno, ako im pravo na zaštitu bude odbijeno u Hrvatskoj, ponovni proces ne mogu zatražiti ni u jednoj od država EU-a, odnosno mogu, ukoliko bi uz pomoć odvjetnika uspjeli dokazati da u Hrvatskoj nisu imali pravo na pravedan proces.
U ocjeni da nijedna država sama ne može riješiti položaj i situaciju velikog broja migranata slažu se nevladine udruge, aktivisti, ali i same članice EU-a. No šefovi država EU-a i dalje se zalažu za militarizaciju granica, pogubni sporazum između EU-a i Turske i hot spotove u Africi i Aziji. Predstavnici inicijativa i organizacije koje se zalažu za prava migranata traže prenamjenu sredstava i njihovo investiranje u ono što je jedino moguće – u sigurnost i integraciju ljudi, a ne granica. Dok završavamo ovaj tekst, mnogi od onih koji su deportirani u Hrvatsku na sve načine pokušavaju nastaviti svoje putovanje, ostavljeni na milost i nemilost onima koji zarađuju na njihovoj nesreći. Cijena jednog takvog prelaska granice prema Mađarskoj trenutno iznosi čak tisuću eura.
