Novosti

Društvo

U potrazi za novim manifestom

Dva aktualna manifesta doprinos su strateškim raspravama unutar evropske ljevice. Ti dokumenti zagovaraju radikalne promjene i pokušavaju domisliti izazove s kojima će se suočiti neka buduća narodna vlada

Large manifest1

Dva kolektivna teksta nastala u okviru projekta ReCommons Europe

U sklopu ovogodišnjeg zagrebačkog Subversive Festivala, koji osim filmskog uključuje i teorijski dio, održano je više predavanja i jedan forum. Potonji je održan u obliku dva panela na Zoomu, a na njemu su sudjelovala i neka nama već poznata lica, koja su već gostovala na festivalu ili se bave i našim krajevima. To su, među ostalima, Costas Lapavitsas, Catherine Samary, Tijana Okić, a trebao je govoriti i Éric Toussaint, no on je otkazao sudjelovanje. Sve to događalo se unutar Alter-ekonomskog foruma, koji je moderirao Dimitrije Birač.

Kao povod za razgovor služila su dva manifesta, odnosno prijelazna programa evropske ljevice, koje sad imamo objavljene u obliku dviju knjižica i na našem jeziku (što je četvrti prijevod u svijetu). U okviru projekta ReCommons Europe, uz suradnju brojnih organizacija i pojedinaca nastala su ta dva kolektivna teksta. Prvi se zove "Manifest za novi narodni internacionalizam u Europi" (2019.), a drugi "Manifest internacionalne ljevice: Utjecaj europskih politika na globalni Jug i potencijalne alternative" (2020.). U razgovorima na Zoomu sudionici nisu prepričavali te tekstove, već su se fokusirali na neke nove i stare izazove koji stoje pred internacionalnom ljevicom. Mi ćemo ovdje pokušati dočarati osnovne smjernice tekstova, koji uslijed pandemije koronavirusa "zastarijevaju" brže no što su napisani. Događaji nas, naime, pretječu, a međunarodne institucije kapitala brzo se u hodu prestrojavaju i teško je i pratiti i znati što se sve događa. To je u svom nastupu naglasio Lapavitsas, tvrdeći kako su ti tekstovi već dijelom zastarjeli.

Ipak, mi ćemo reći što oni sadrže, a unatoč tome što se radi o knjižicama (od 70, to jest 90 stranica, što su zapravo skraćene verzije), nije ih jednostavno prepričati. Razlog tome je njihov osebujan stil, kojim se obraćaju zamišljenoj "narodnoj vladi", odnosno svim postojećim političarima, aktivistima i građanima ne samo Evropske unije, nego i šire. Taj stil je kondenziran u poglavlja koja opisuju sadašnje stanje, ali i preporučuju kratkoročne, srednjoročne i (rjeđe) dugoročne mjere, kako da se ono prevlada. U tekstovima nema važnijih i manje važnih dijelova, oni su konzistentni na razini gustoće i zato je teško nešto izdvojiti, iako se toliko toga u formatu novinskog članka mora preskočiti.

Riječ je, kako piše u predgovoru "Manifesta za novi narodni internacionalizam u Europi", o pokušaju da se doprinese strateškim raspravama koje se odvijaju unutar evropske narodne ljevice. Stručnjaci koji su ga pisali pokrivaju područja ekonomije, politologije, filozofije, antropologije, prava, ekologije, sindikalizma, feminizma, solidarnosti sjevera i juga itd. Zastupljene su barem tri generacije istraživača, a prijedlozi usmjereni na "glavna pitanja s kojima će se narodna vlada morati suočiti čim dođe na vlast". Oni zagovaraju radikalne promjene, te ih se kao i svaki prijelazni program može kritizirati s dvije strane. Jedna je ona tzv. realne politike, za koju su, npr. onako kako je mi "konzumiramo" preko mainstream političara i medija, takvi nacrti potpuno nerealni, utopistički i pretjerani. Sjetimo se samo kako je politička klasa posvuda iskoristila žargon borbe "protiv svih radikalizama", zloupotrijebila pojam "populizam" za sve pojave koje se obraćaju narodu direktno i bez njihova blagoslova. Drugi mogući prigovor takvim nacrtima mogao bi doći od ortodoksnije ljevice, jer u njima nema puno marksističkog žargona te bi oni kojima je Komunistički manifest dovoljan tekst za poziv na akciju, mogli biti razočarani ili bi im se pisanje takvih novih programatskih tekstova moglo učiniti uzaludnim.

Vratimo li se onima koje još uvijek zovemo političarima, jasno je da oni žive od toga da ne prave razliku između lijevog i desnog radikalizma, lijevog i desnog populizma, jer za njih je činjenica da se takve pojave mogu pripisati i ljevici i desnici krucijalni dokaz da su svi "ekstremizmi" jednaki, a da je samo "centar", tj. oni, garancija stabilnosti poretka i normalnog društvenog života. No taj centar ili bolje "radikalni centar" odavno opstaje samo na aparatima. Ne samo zbog krize izazvane koronom, ali i zbog nje, nego zato što u sve većoj mjeri odustaje od demokratskih procedura, ljudskih prava te na kraju prava na život tolikih ljudi. Ono što smo nekada zvali demokratskim deficitom u EU u međuvremenu je metastaziralo u nadnacionalnu nedemokratsku i autoritarnu tvorevinu, pa je za radikalnu ljevicu pitanje je li ju još moguće u bilo kakvom obliku reformirati ili je naprosto treba napustiti. A već tu počinju problemi jer razlika između reforme i revolucije samo je uvjetna i jedno je uvijek pratilo drugo. Da li je zahtjev da se ukinu glavna tijela EU-a kakva su sada, poput Evropske komisije i Evropske centralne banke (ECB) još uvijek reformistički? I je li revolucionarno tražiti lijeve izlaske ne samo iz Eurozone, kakvih prijedloga je bilo u doba grčke krize, nego i iz same Unije? Brexit je s desne strane pretekao mogućnost tog pitanja kao Lexita, lijevog izlaska pojedinih članica iz zajednice.

Tekstovi u ta dva manifesta uvijek paralelno slijede logiku na barem tri, ako ne i četiri nivoa. Jedan je lokalni, drugi nacionalni, a treći evropski. Onaj četvrti je naravno globalni, ali ne u smislu nužnosti neoliberalne globalizacije, nego problematiziranja odnosa Sjevera i Juga, bogatih i siromašnih, raznih potencijalnih i stvarnih geopolitičkih preslagivanja među državama, koja su stalno u toku. Kako bilo: "Reforma putem izbora na europskoj razini nije realna opcija. (Vrlo) hipotetička većina za radikalnu lijevu koaliciju u Europskom parlamentu ne bi omogućila uvođenje izmjena u najvažnije ugovore ni demokratsku kontrolu Europske komisije i ECB-a, a to su dva glavna ratna stroja neoliberalizma u Europi." Evropski parlament je nemoćan, a ECB, Evropska komisija, pa i Evropski sud pravde i razne evropske agencije, u potpunosti su neovisni. Ali od narodne suverenosti. Istodobni izbori u većini država članica jednako tako izgledaju iluzorno. Na jednom mjestu stoji i konstatacija: "EU danas predstavlja ne samo avangardu neoliberalizma u svijetu, već i skup institucija koje nije moguće reformirati. To je razlog zbog kojeg ona ljevica usmjerena prema društvenoj transformaciji više ne može biti vjerodostojna i realistična, ako u središtu svoje strategije nema potpuni raskid s ugovorima i institucijama EU."

Pisci manifesta tvrde da je nužno i moguće suprotstaviti se silama nejednakosti i reakcije oslanjajući se na inicijativu građana, organizirane društvene pokrete i "djelovanje narodne vlade posvećene obrani prava za sve"

Pregovori s institucijama, postizanje konsenzusa ako se ne drži dominantna pozicija, više ne pale. Pokazalo je to iskustvo Syrizine vlade iz 2015. Što je rješenje? Pisci manifesta tvrde da je nužno i moguće suprotstaviti se silama nejednakosti i reakcije i to na sva tri spomenuta nivoa, oslanjajući se na inicijativu građana i na organizirane društvene pokrete te "na djelovanje narodne vlade posvećene obrani prava za sve". Za to je potrebno da se "narodna ljevica" uzdigne do potrebne razine, da bi se mogla suočiti sa današnjim izazovima. Nedostatak radikalnosti i hrabrosti proizlazi uglavnom iz nedostatka narodne baze društvenih pokreta koji su, ma kako masovni, ipak često izolirani od te baze, a trebali bi odozdo izazivati postojeći poredak. Taj dokument zagovara početak procesa prevladavanja kapitalizma i istovremene ekološke tranzicije. Autori misle da u osnovnim crtama odgovaraju i na strateško pitanje kako to učiniti, koje ne ostaje na nivou apstraktnog trebanja. Zato su poglavlja manifesta zamišljena kao prijedlozi koji proizlaze iz razmišljanja o aktualnom i dugoročnom djelovanju.

Prvo poglavlje "Manifesta za novi međunarodni internacionalizam u Europi" nudi načela, strategije i alate za realizaciju prijedloga i ciljeva. Cilj je odgovoriti na pitanje što bi narodna vlast trebala poduzeti u svojim prvim danima i mjesecima. Drugo poglavlje tematizira javni dug, u kojemu razlikuje nelegitimni, odiozni i neodrživi dio, od kojih se treba odustati. Treće poglavlje govori o bankama, koje treba podruštveniti, kako bi služile osnovnim potrebama ljudi, a ne akumulaciji kapitala. To se odnosi na sve nivoe bankarstva, uključujući i centralne banke pojedinih država članica EU-a. Kao četvrto poglavlje na red dolaze zaposlenost i socijalna prava, koja bi poboljšala uvjete života većine, osigurala demokratsku vlast nad sredstvima i svrhom rada. Zatim se, u petom poglavlju, govori o energetskoj i ekološkoj tranziciji, koje treba razlikovati od projekata "zelenog kapitalizma". Tu su i feminističke borbe, kao transverzala prema svim ostalim socijalnim i političkim borbama. Postoje osnovna ljudska prava na obrazovanje i zdravlje, razvijanje svih javnih usluga, kao suprotnost njihovoj trenutnoj komodifikaciji i degradaciji. Osmo poglavlje tiče se međunarodne politike, mira i solidarnosti među narodima. Zadnje, deveto poglavlje, vraća se na početak i na fenomenološki pristup kojim se sada, nakon opisanoga puta, ponovo izlažu polazne pretpostavke, ali na jednom višem nivou. Zaključno poglavlje pokušava odgovoriti na pitanje što učiniti u situaciji neprijateljstva i ograničenja koje će evropske institucije nametnuti. Govori se o strategiji neposluha, sukoba (uključujući mjere obrane, ali i napada), raskida itd. Tu negativnu dijalektiku treba pratiti nužnost obnove saveza i procesa s ciljem uspostavljanja međunarodne suradnje, kao alternative onima u EU. Nema povlačenja u nacionalne države. Riječima iz uvoda: "Narodni suverenitet može se izgraditi jedino suprotstavljanjem sadašnjim oblicima političkih institucija na nacionalnoj, europskoj i međunarodnoj razini te stvaranjem novih demokratskih institucija kroz organizaciju odozdo." Oko tog pitanja možda nema suglasja ni među piscima manifesta: "Moramo usvojiti internacionalnu strategiju i zagovarati europsku federaciju naroda, kao suprotstavljanje aktualnom tijeku integracije kojim u potpunosti dominiraju interesi krupnog kapitala."

Drugi manifest, onaj koji govori o evropskim politikama na globalnom Jugu i potencijalnim alternativama, tiče nas se još i više. No ovdje imamo prostora navesti samo njegov sadržaj. On se sastoji od šest poglavlja i to redom: 1) Odnosi između globalnog Sjevera – posebice europskih zemalja – i globalnog Juga: opći okvir; 2) Ukidanje nelegitimnog i odioznog duga koji europske države potražuju od trećih zemalja, dajući apsolutni prioritet ljudskim pravima; 3) Ukidanje neokolonijalne politike EU-a u sferi trgovine i ulaganja; 4) Ukidanje nehumanih migracijskih politika tvrđave Europe; 5) Projekt protiv militarističke Europe; 6) Reparacije za zločine europskih kolonijalnih sila i europskog neokolonijalizma. Svaka od tih točaka zaslužila bi posebnu obradu, no to nije sadržaj kojim se u Novostima ne bavimo.

Ovdje smo ga, međutim, morali ponoviti i sažeti na jednom mjestu da predstavimo dva manifesta, koja treba ne samo čitati, nego shvatiti i kao vodič u javnom radu i životu. Kriza izazvana koronavirusom uglavnom je samo dodatno zaoštrila ovdje izložene i već prenapregnute probleme u našim društvenim zajednicama. Postalo je frazom reći kako je kriza izvorno neko vaganje, pa utoliko uvijek i šansa za sve strane u sporu. Ono što je bitno jest da se ne svedemo na monotematiku medicinskih mjera protiv zaraze i kratkoročne taktike raznih vlada oko izlaska iz ove društvene, ekonomske i zdravstvene krize. A ona je, po svemu sudeći, već sada veća od one koju smo imali 2008. i usporediva je samo s krizom iz 1930-ih, uz neugodan prizvuk opet mogućih svjetskih sukoba. No i u takvim metežima ljevica je u prošlosti znala iskoristiti priliku. A što se našeg konteksta tiče, možda ovdašnje nacionalne ljevice nisu navikle ili nemaju snage iznijeti tako ambiciozne i radikalne dokumente. Možda su one suviše obuzete vatrogastvom, a da bi se pozabavile svim nivoima konteksta, ne na kraju i onim međunarodnim, u kojem djeluju. U vremenima tolikih poraza teško je ne preplašiti se veličine vlastitih ciljeva. Ta mi želimo drugačiji svijet, onaj koji će nadići proizvodnju profita, a za to nam je potrebna i kritika u okvirima realno egzistirajućih kapitalizama, kakav je i onaj EU-a, i uviđanje granica takve kritike. Jer, tko vidi granicu, možda već vidi i preko nje.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više