Na svega nekoliko kilometara od grada Knina, u krševitoj Dalmatinskoj Bukovici, uz magistralni put koji vodi ka Kistanjama, ugnijezdilo se selo Oćestovo. Ovdje danas živi svega 150 stanovnika, uglavnom poodmakle životne dobi.
Mladih je nekad bilo mnogo, postojala je škola u kojoj se odvijala nastava do petog razreda, a djeca su školovanje nastavljala u obližnjem Kninu. Stariji su živjeli od mirovina, a oni mlađi bili su zaposleni u velikim kninskim preduzećima, tako da se u Oćestovu moglo pristojno živjeti. Ratne i poratne neprilike stanje su u potpunosti promijenile. Selo je opustjelo, a mnogi porodični domovi bili su u potpunosti uništeni. Povratak je tekao sporo i teško: mladi ljudi, rođeni prije, tokom i poslije rata, nisu vidjeli svoju budućnost u ovom bukovačkom selu. Vratili su se uglavnom stariji ljudi, koji se u izbjegličkim sredinama nisu mogli uklopiti, te su željeli da ostatak života provedu tamo gdje jedino i pripadaju - rodnoj Dalmaciji.
Jedna od njih je i Darinka Perić, sada već u osmoj deceniji života. Izmorena starošću, bolešću i izbjeglištvom, sa sjetom se prisjeća nekadašnjih vremena kada je ovo selo bilo puno čeljadi.
Iako je selo bilo porušeno i opljačkano, bila sama zadovoljna što sam se vratila u svoju kuću, da nastavim tamo gdje me je prekinuo rat. Sve je lakše u svom selu, sa svojim narodom - Darinka Perić
- Imam 75 godina. Rođena sam u susjednom selu Pađenima, a udala sam se u Oćestovo. Pamtim ja mnogo bolja vremena, kada je ovo selo bilo puno života, kada su kuće bile pune ljudi i kada su ljudi bili mnogo zadovoljniji, iako se i tada živjelo dosta teško. Radilo se mnogo, od zore do sumraka, ali je svako bio veseo. Niko se nije žalio što mnogo radi, a što je najvažnije, niko te u ona vremena nije pitao ‘ni ko si, ni šta si’. Danas je daleko teže. Mladost odlazi u druge države zbog posla, a ovdje ostaju samo starci. Naroda je malo, a oni koji danas ovdje žive uglavnom su i stari i bolesni. Težak je život, jer gdje god nema naroda i mladosti tu nema ni sreće - priča nam Darinka, koja je i sama iskusila gorke izbjegličke dane, ali se nijednog trena nije pokajala zbog odluke da se vrati i nastavi život tamo gdje je provela najljepše dane života, gdje se udala, rodila i othranila svoju djecu.
- Izbjegla sam u Srbiju, ali vratila sam se odmah čim se se moglo vratiti. Nisam željela ostati tamo gdje ne pripadam. Razmišljala sam da mi je ljepše u svom svinjčiću u Oćestovu, nego li u bilo kojem srbijanskom neboderu. Nisam se pokajala nijednog trenutka. Uprkos svemu što nas je snašlo u proteklih dvadeset i više godina, ovdje sam najsretnija. U ovom sam kraju rođena, ovdje želim i umrijeti. Iako je selo bilo porušeno i opljačkano, bila sam zadovoljna što sam se vratila u svoju kuću, da nastavim tamo gdje me je prekinuo rat. Sve je lakše u svom selu, sa svojim narodom. Knin i sva ova okolna sela, sve je to moje i to je jedino mjesto na svijetu gdje se osjećam kao svoja na svome - kaže Darinka, u čijim očima zasija po koja suza kad se podsjeti na dane, koji su nasreću prošli, kada je plakala od tuge i čežnje za rodnim krajem.
Veljko Tanjga danas je u sedmoj deceniji života, a kako sam kaže, najbolje godine prošle su mu u ratu i izbjeglištvu. Kada je trebao najviše raditi i stvarati, on je spašavao goli život, a danas, nakon svega, kaže da je srećan što je sa svojom porodicom izvukao živu glavu. Izbjegličku odiseju i danas dobro pamti.
Morao sam da se vratim, jer me je čežnja za Dalmacijom neprestano vukla rodnom kraju. Ovdje se osjećam mnogo slobodniji, jer jedino ovdje nisam stranac - Veljko Tanjga
- Izbjegao sam u Srbiju, u Knjaževac, kod svojih rođaka koji su takođe porijeklom iz ovog sela. Oni su mi tamo dali kuću gdje sam živio. Ipak, bilo je u izbjeglištvu teško bez Dalmacije. U Srbiji sam, realno govoreći, imao sve. Ništa mi nije nedostajalo. Vratio sam se u Oćestovo, 12. februara 1999. godine, zajedno sa ženom i sinom koji je tada bio u četvrtom razredu osnovne škole. Zatekao sam paljevinu, jer su mi u ratnim strahotama stradale obje kuće. No tada sam još bio dosta mlađi, pa sam imao više snage, i psihičke i fizičke. Uspio sam koliko-toliko prebroditi ovo zlo što nas je snašlo. Nije mi bilo teško raditi - priča Tanjga.
Malo po malo, uz pomoć dobrih ljudi i sopstveni trud, obnovio je kuću u rodnom Oćestovu u kojoj je nastavio život. Sve je, kaže, u početku bilo teško, ali se nekako uspjelo. Veljko danas žali što je selo poluprazno, a u mnogim kućama, čijoj se obnovi radovao, danas niko ne živi. Tek po koji dan, isključivo tokom ljeta, u tim obnovljenim kućama može se vidjeti svjetlo, ali tokom ostalih godišnjih doba selo izgleda mirno, tiho i gotovo napušteno, bez dječije graje, bez igre i pjesme, koje je, u vremenu Veljkovog odrastanja, bilo na pretek. Tako je, priča nam Veljko, na cjelokupnom području Dalmatinske Bukovice, a ne samo u njegovom selu. Preživljava se uglavnom zahvaljujući skromnim mirovinama.
- Živim isključivo od mirovine. I žena i ja imamo po 1.500 kuna, pa zahvaljujući tome ne oskudijevamo u osnovnom. Nije to novac od kojeg se može dobro živjeti, ali nas mirovina neće ostaviti gladnima. Nije samo nama tako, već gotovo svima. Imam još deset kokošiju i to je sve - kaže Veljko, ističući da u Oćestovu nema života za mlade ljude, jer nema posla, pa je tako i njegov sin, kao i mnogi drugi, napustio roditeljski dom, u potrazi za životom dostojnim čovjeka.
U Oćestovu je nekada bilo i trgovina i zanatskih radnji. Bilo je mnogo automobila i poljoprivrednih mašina. Danas ima svega toga, ali u daleko manjoj mjeri. Kroz mehaničarsku radnju Ilije Bjedova prošli su mnogi. Vrijedne i vješte ruke ovog domaćina znale su otkloniti svaki kvar, tako da mještani nisu morali odlaziti u obližnji Knin kako bi popravili svoj automobil ili traktor.
- Nemoguće je uporediti život u Oćestovu u vrijeme kada sam ja bio dječak i onaj nekoliko decenija poslije. Da bi vam bilo jasnije reći ću vam da je u našoj školi mojih vršnjaka bilo trideset. I svaka od generacija imala je najmanje toliko učenika. To vam sve govori: da se u ovom selu i živjelo i rađalo. Danas se niko ne rađa, a stariji ljudi polako umiru. Selo djelimično oživi tokom par ljetnih mjeseci, kada iz inostranstva dođu nekadašnji stanovnici i njihovi potomci, a čim dođe jesen selo ponovo utone u tišinu i tako sve do narednog ljeta. Već smo navikli na sve to, a boljem se i ne nadamo. Živimo kako znamo i umijemo - kaže Ilija Bjedov, čiji nas grubi dlanovi podsjećaju da razgovaramo sa vrijednim čovjekom.
Naučio je Ilija sticati i gubiti, padati i uspravljati se, i opet ispočetka kućiti. Kao i ostali mještani ovog sela, avgusta 1995. godine, u želji da spasi goli život, napustio je rodni kraj.
- Izbjegao sam u Novi Sad. Sve što sam godinama sticao ostalo je ovdje. Zajedno sa ostalima, u koloni, krenuo sam na put za nigdje, u nepoznato, ne znajući da li ću više ikada ugledati prag svoje kuće. U izbjeglištvu sam proveo jedanaest dugih godina. Tamo mi je žena umrla, a ja sam odlučio da se vratim, da provedem starost u onoj istoj kući gdje sam proveo svoje djetinjstvo i svoje najbolje godine. Morao sam da se vratim, jer me je čežnja za Dalmacijom neprestano vukla rodnom kraju. Ovdje se osjećam mnogo slobodniji, jer jedino ovdje nisam stranac. Ovdje pripadam i srcem i dušom. Kada sam se vratio nisam zatekao ništa. Sve je bilo devastirano i opljačkano. Sve sam morao ispočetka praviti i popravljati, kućiti se po drugi put. Krenuo sam od nule. Zahvaljujući programu obnove uspio sam na kuću ponovo staviti krov i obnoviti potkrovlje, a ostalo je sve onda išlo samo po sebi. Uložio sam mnogo truda, bio sam strpljiv i ništa mi nije bilo teško raditi. Znao sam da ću uspjeti i ta me vjera i održala. Nisam posustajao, već sam se trudio da svaki dan nešto popravim, obnovim, da mi domaćinstvo izgleda kao što je izgledalo i prije rata. Pokajao se nisam, jer ovdje sam proveo najbolje godine svog života, a prije rata sam u Oćestovu držao trgovinu i mehaničarski servis. Sve smo imali ovdje, a u Kninu i stan. Danas živim kao i svi ostali. U mirovini sam, a zdravlje me još dosta dobro služi, pa uvijek nekome nešto pomognem. Osjećam se korisnim, a brže mi i vrijeme prođe - pripovijeda nam Veljko, koji je u radnom odijelu po cijeli dan, jer kaže da na selu uvijek ima posla za one koji hoće da rade.
- Sve se uspije stići. Malo se još uvijek bavim mehanikom. To je nešto što poznajem i što me ispunjava. Imam, kao i gotovo svaki Dalmatinac, svoj vinograd, pa mnogo ljubavi i truda tokom godine posvetim upravo njemu. Volim sebe i druge počastiti svojim vinom, a u posljednje vrijeme uzgajam i masline. Dosadno mi nije nikada. Uvijek neko dođe, uvijek nekome nešto treba napraviti i popraviti. Vrijednim ljudima dan brzo prođe - reče nam Ilija na kraju, odlazeći do maslenika kako bi od bure zaštitio još uvijek nejaka stabla. Nismo mu više oduzimali vrijeme, znajući da do sumraka ovaj vrijedni domaćin još mnogo toga mora uraditi.
U selu Oćestovu, davne 1806. godine, rođen je jedan od najpoznatijih episkopa dalmatinskih, Stefan Knežević, zbog čega je upravo ovdje sagrađen hram Svete Nedelje, koji danas, kao manastir, okuplja preostale pravoslavne vjernike. Iako najmlađi u Eparhiji dalmatinskoj, manastir u Oćestovu na svojevrstan način oživljava ovo zamrlo selo, jer ga svakodnevno posjećuju vjernici iz Dalmacije, ali i ostalih krajeva. U njemu danas žive dvojica monaha, jedan rodom iz Slavonije, a drugi iz Bosne, tako da ovo selo, u kojem nema ni škole ni ambulante, i dalje ima mjesto u kojem se ljudi okupljaju, kako bi sa nekim podijeli svoje muke i radosti.
Manastir im, kažu mještani, znači mnogo, jer da nije njega, u selo Oćestovo gotovo da niko ne bi ni dolazio. Na slavnog mještanina, episkopa Stefana Kneževića, s pravom su ponosni, tako da radoznalim posjetiocima s radošću pokazuju rodnu kuću ovog velikog Dalmatinca, koja i danas svjedoči da se i iz siromaštva može uspjeti samo ako postoji jaka volja i želja da se postigne ono što srce želi. Ovi ljudi i te kako imaju srca i volje, jer da nije tako ne bi uspjeli nadvladati sve ratne i poratne nedaće i opet, nakon svega, ostati svoji na svome. Oćestovljani to sigurno jesu, jer su im, kažu, takvi bili i preci. Zbog toga ovo selo, vjerujemo, neće opustjeti, jer života u njemu će biti sve dok je onih koji pamte svoja pradjedovska ognjišta.
