Mjesec srpanj, dan dvadeset i sedmi. Da, i? Pitanje je na mjestu. Za one rođene nakon godine 1985., golemu većinu njih, to i nije ništa drugo nego naprosto dvadeset i sedmi dan sedmoga mjeseca u godini. Kod starijih je, međutim, stvar ‘malo’ kompliciranija. Neki će odmah znati, pa će to s ponosom i naglasiti, da je to Dan ustanka naroda Hrvatske (a i BiH). Drugi će se ‘jedva’ prisjetiti kako je to jedan od onih državnih blagdana što ih je mrski komunistički režim nametnuo ljudima koji su pod njime stenjali. Neki se pak ni uz najbolju volju ‘neće moći sjetiti’ što bi taj dan trebao biti, osim običnog datuma u mjesecu; to su oni koji su zaboravili sve prije pojave neovisne hrvatske države, a ako ih se na nešto i podsjeti, odmah znaju da je to bilo ‘loše i protuhrvatsko’. Prije nekoliko dana imali smo priliku (još jednom, ali kroz odsutnost bilo kojeg predstavnika države naglašenije nego ikada do sada) suočiti se s tim (ne)znanjem o našoj ne tako davnoj prošlosti. Dok su okupljeni kod Radauševog spomenika u Srbu (a bilo ih je, kažu, dvostruko više od broja što ga navode mediji) obilježavali jedan od nedvojbeno ključnih datuma u novijoj povijesti Hrvatske, skupina – nije uopće važno koliko mala – notornih poklonika ustaštva prosvjedovala je protiv onih koji ‘slave četničku pobunu’ (i ‘krvavi Srb’, kao što je stajalo na jednom transparentu). Jedan dan, jedan primjer. Primjer koji nameće pitanje s kojim bismo se napokon trebali suočiti. Do kada ćemo trpjeti da nam nameću laž umjesto istine, do kada će nas uvjeravati da je istina zapravo – laž? Ili je laž već pobijedila?
Možemo to formulirati i ovako: Mislite li da znate sve o tzv. NDH i o vremenu Jugoslavije? Znate li sve što treba o Drugom svjetskom ratu? Znate li tko su bili ‘dobri dečki’, a tko ‘zlikovci’? Država će odgovoriti: Pa naravno da znate. To je utvrđeno čak i saborskim deklaracijama. Samo, može li parlament, bilo koji parlament, dekretirati što se u prošlosti događalo, odnosno što građani o toj prošlosti smiju znati? I smiju li mediji, dobar dio onih što se nazivaju mejnstrimom, smiju li radikalno desne političke grupacije i na njih oslonjene ili iz njih proizašle nevladine organizacije (a znak križa nikada neće nedostajati), smiju li oni koji se predstavljaju znanstvenicima ili tek ozbiljnim publicistima uporno, godinama, već gotovo tri desetljeća širiti laži? Za svakoga normalnog čovjeka (mada je pitanje tko je danas normalan vrlo relativno) odgovor glasi – ne! Kratko, nedvojbeno i jasno – ne! Jer evo kako stvari stoje.
Jesu li ustaše došli na vlast u Hrvatskoj voljom naroda? Nisu, nego voljom fašističke Italije i nacističke Njemačke. Je li ustaški režim ikada potvrđen ikakvim demokratskim procedurama, što bi mu dalo legitimitet? Nije!
Jesu li ustaše došli na vlast u Hrvatskoj voljom naroda? Nisu, nego voljom fašističke Italije i nacističke Njemačke. Je li ustaški režim ikada potvrđen ičim pa i samo sličnim demokratskim procedurama, što bi mu dalo legitimitet? Nije! On je proizašao iz radikalno nacionalističkog pokreta uzgojenog u emigraciji, najprije u Mađarskoj, potom u Italiji, s programom koji se može svesti na parolu: protjerati, odnosno pobiti Srbe, Židove, Rome i, naravno, Hrvate koji se s njime ne slažu i stvoriti neku vrstu kopije nacionalsocijalističke Njemačke (otuda i priče o ‘hrvatskom putu u socijalizam’). Prema zacrtanim ciljevima išlo se beskrupulozno – golim terorom, individualnim i masovnim, ubijanjem koje je svojom brutalnošću zaprepastilo i same okupatore. Može li se to dokazati? O da, itekako, bezbrojnim dokumentima, ne ‘komunističkom propagandom’, ne falsifikatima, nego originalnim, autentičnim dokumentima što postoje u arhivama i u inozemstvu. To su neoborive činjenice. Četverogodišnji teror ne samo da je proizveo otpor (Dan ustanka bio je znatno kasnije od prvih ustaških represalija nad Srbima i Židovima, tko ne vjeruje neka provjeri datume!), nego i osvetu na samome kraju rata i u prvim mjesecima nakon toga. O toj se osveti, kao i o postupanju sa stvarnim ili izmišljenim pobornicima Staljina nakon dramatičnog raskida između Tita i njega, u Jugoslaviji nije govorilo. I to su činjenice. Jesu li korijen hrvatske državnosti odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (Hrvata, uključujući i viđenije HSS-ovce, i Srba)? Nedvojbeno jesu. Je li Jugoslavija imala pokret otpora kakav nije postojao nigdje u okupiranoj Evropi i jesu li tim pokretom rukovodili komunisti na čelu s Titom? Da! Cijeli svijet to zna, mada Hrvatska te činjenice, a to jesu činjenice, nastoji prognati u zaborav.
Međutim… je li istina da Hrvat u Jugoslaviji nije smio reći da je Hrvat? Nije, to je čista laž. Je li istina da se nije smjela zapjevati ni ‘Lijepa naša’? Nije, i to je laž; ‘Lijepa naša’ bila je i republičkim ustavom utvrđena himna Socijalističke Republike Hrvatske, a tadašnji Radio Zagreb svake je ponoći, prije prestanka programa (onda se još nije emitiralo danonoćno), intonirao upravo tu himnu koja je, usput budi rečeno, bila hrvatska himna i u vrijeme tzv. NDH. Je li istina da je Jugoslavija napredovala (u jednom razdoblju najbrže na svijetu!) samo zahvaljujući stranim kreditima, da su cijela zemlja i njezini građani ‘živjeli na kredit’? Ne, ni to nije istina. Jugoslavija je dobivala stranu pomoć, ali njezina je vanjska zaduženost na samome vrhuncu (dakle prije dezintegracije) bila višestruko manja od zaduženosti današnje Hrvatske koju se, uz ostalo, propagiralo sloganom ‘hrvatska lisnica u hrvatskom džepu’. Je li istina da je jugoslavenska privreda bila zaostala i u stanju ponešto izvoziti samo u nerazvijene zemlje i u tzv. socijalistički lager? Nije! Jugoslavija je imala privredu (uključujući poljoprivredu) što ju je svrstavala u red zemalja na samome pragu skupine razvijenih, a njezina su poduzeća (uglavnom uništena u euforiji neovisnosti i pljačkaške privatizacije) uspješno izvozila i na razvijeni Zapad. Je li istina da se hrvatski turizam ozbiljno razvio tek nakon stjecanja neovisnosti i to zahvaljujući stranim investicijama? Ni slučajno! Turizam je i u vrijeme Jugoslavije bio jedan od najvažnijih (ali ne i gotovo jedini, to se ne smije smetnuti s uma) izvora prihoda Hrvatske, a koliko je bio razvijen govori podatak – evo primjera – kako u nekim značajnim turističkim odredištima još uvijek s nadom i čežnjom očekuju da dostignu rekordne rezultate iz pogodite koje godine – 1986. I to su sve činjenice i to se sve može provjeriti. Naravno, ako se hoće, a neće se jer te činjenice demantiraju novokomponiranu povijest u kojoj – evo još jednog primjera – učenici predgimnazijskog uzrasta u današnjoj Hrvatskoj uče tko je bio ‘crveni barun’ (Manfred fon Rihthofen), najuspješniji njemački pilot u Prvome svjetskom ratu. Odgovor na pitanje hoće li učiti o tome tko su bili Franjo Kluz i Rudi Čajavec posve je jasan.
E da, još nešto: međunacionalni odnosi. Je li istina da su Hrvati u Jugoslaviji stenjali pod srpskom čizmom, da su nakon pobjede 1945. bili – okupirani? Nije, mada je sigurno bilo slučajeva kada je neki pretpostavljeni srpske nacionalnosti maltretirao podređene (ali i obratno). Do koje se mjere pazilo na skladne odnose među narodima koji su bili objedinjeni u Jugoslaviji može se vidjeti iz teksta što ga je visoki partijski dužnosnik (kasniji ministar vanjskih poslova Jugoslavije), Srbin Mirko Tepavac, objavio 6. ožujka 1966. u dnevniku ‘Politika’. Tepavac se obrušio na upravo objavljen ‘Rečnik savremenog srpsko-hrvatskog književnog jezika s jezičkim savetima’. Osim što je upozorio na neprihvatljivo definiranje pojmova ‘četnik’ i ‘partizan’, napisao je i sljedeće: ‘Na bezbroj mesta autor s potcenjivanjem govori o hrvatskom jeziku (da, dobro ste pročitali: hrvatskom jeziku!) iako sastavlja rečnik srpsko-hrvatskog jezika! Veliki broj reči hrvatskog govornog i književnog jezika on proglašava za provincijalizme i zahteva kao jedino pravilne one reči koje su uobičajene na području Srbije… A pod naslovom ‘H’ nema reči Hrvat, niti ijedne reči s tim korenom.’ Tako je pisao komunist, Srbin, godine 1966. I taj tekst zaista postoji, za razliku od onog fantomskog ‘Rankovićevog referata’ u Saveznoj skupštini s milijunima utamničenih i stotinama tisuća pobijenih nakon pobjede 1945. (taj očiti falsifikat već je dobio status urbane legende, dok se na ove Tepavčeve riječi nitko neće ni osvrnuti, ma koliko značajne bile).
I što sada? Je li ovaj tekst pledoaje za bolju prošlost? Ne, nije. To je poziv na mobilizaciju u obrani istine.
