Kada kapitalistički centri kihnu, svjetska periferija, odnosno globalni jug dobije upalu pluća. Znamo, sada je druga bolest u centru pažnje – pandemija izazvana koronavirusom, koja nije poštedjela ni Indiju. A o kakvoj je zemlji riječ? Samo siromašnoj ili i bogatoj (za odabranu manjinu)? Ova ‘rastuća ekonomija’ razdrta je proturječnostima za koje ni usporedba s biblijskim razmjerima, kako kaže književnica, teoretičarka i aktivistkinja Arundhati Roy, nije sasvim korektna, jer je kvantitativno nedovoljna. Jer što reći kada ekonomski migranti, koji u sivoj zoni ekonomije rade na sezonskim i privremenim poslovima, iz gradova poput New Delhija, u kojima ne mogu platiti smještaj i gdje sada vlada gotovo potpuna zabrana kretanja, bivaju satjerani na zatvorenu granicu prema državi Utar Pradeš? Tada se državno uvedena prisila na fizičku distancu pretvara u svoju suprotnost – fizičko naguravanje nepreglednih masa očajnih ljudi.
A to još i nisu oni najsiromašniji. To su oni koji su, makar i skromno, kao najamni radnici do sada preživljavali u velikim gradovima. Sada kada su odbačeni, vraćaju se u svoja sela, svjesni da sa sobom nose i klice bolesti. No strah od socijalne propasti, doslovno gladi, žeđi i beskućništva, veći je od straha pred bolešću. Istovremeno milijuni kronično bolesnih, beskućnika i parija (da sada ne ulazimo u kastinsku problematiku, koja pojam socijalne distance u Indiji čini posebno nadrealnim), koje ni prije izbijanja pandemije indijski zdravstveni sustav nije mogao obuhvatiti, ne idu nikamo, već umiru po ulicama i bijednim predgrađima.
Dok ovo pišemo, službeni broj zaraženih u Indiji je 4400, a svima je jasno da je to nerealno. To su evidentirani, manjina manjine, dok su na drugoj strani mase koje nitko neće testirati ni staviti u izolaciju. Indijskim vlastima trebalo je više od mjesec dana da priznaju da opasnost postoji, da proglase uglavnom represivne a ne preventivne mjere, dok se pravi razmjeri ove katastrofe nikada neće saznati, pa ni onda kada pandemija prođe. To ne vrijedi samo za Indiju, već i za zemlje ‘razvijenog svijeta’, poput SAD-a. Izgleda da će sada gotovo svaka zemlja svijeta imati svoj unutrašnji globalni jug, ma gdje se geografski stvarno nalazila.
