U dokumentu Vijeća Europske unije "Zaključci o medijskoj pismenosti u svijetu koji se neprestano mijenja" iz 2020. godine stoji da se "medijska pismenost ne bi trebala ograničiti samo na učenje o alatima i tehnologijama, nego bi trebala biti usmjerena i na to da građani steknu vještine kritičkog razmišljanja potrebne za prosudbu, analizu složenih situacija i prepoznavanje razlike između mišljenja i činjenica".
Drugim riječima, kišobranski pojam medijske pismenosti kojim se u domaćem javnom prostoru služimo petnaestak godina pa dobro razumijemo njegove diskurzivne nijanse, ne podrazumijeva borbu starog i novog režima medija nego njihovu konvergenciju odnosno suradnju i postupno spajanje, ali i dublji utjecaj na društvenu tektoniku koji bi trebao dovesti do "aktivne participacije građana u demokratskim procesima". Medijska pismenost je abeceda 21. stoljeća, kao što su strateške smjernice dokumenta Vijeća EU-a o medijskoj pismenosti abeceda u "pomaganju mišljenja" prema kapacitetima aktivne demokracije. I tu sve štima, jer građani uglavnom ne nalaze išta konfliktno, ali ni interesantno ili komunikativno u tim truizmima EU politika.
"Pomaganje mišljenja" kao interesantna sintagma pojavljuje se, međutim, na manje očekivanom mjestu: u komunikativnoj, anketnoj istraživačkoj praksi projekta medijskog opismenjavanja građana, provedenog na temelju spomenutih strateških EU smjernica. Konkretnije, interpretacije rezultata istraživanja medijskih kompetencija, navika i općenitog lajfstajla građana kao dokaza njihove medijske pismenosti predstavljaju nam se u tonalitetu zabrinutih, gotovo moralizatorskih zaključaka, a zapravo su bezvezni baloni truizama što lebde u eteru globaliziranog "svijeta koji se neprestano mijenja". Detalji rezultata istraživanja su javno dostupni pa svatko može provjeriti u kojoj mjeri ti "baloni" imaju argumentacijsko uzemljenje i je li ono uopće na tlu domaće zbilje.
Riječ je, dakle, o istraživanju provedenom u sklopu projekta "Medijsko obrazovanje je važno" (MOV) čiji su rezultati nedavno predstavljeni na konferenciji za novinare pod očekivanim nazivom "Medijsko obrazovanje ostaje važno". Istraživanje je predvodila organizacija civilnog društva Gong uz jedanaest partnerskih organizacija (Pragma, Telecentar, Kurziv, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, Udruga Bacači sjenki, Dječji kreativni centar DOKKICA, Info zona, Centar za kulturu Zlatna vrata, Institut za razvoj i međunarodne odnose i Fakultet elektrotehnike i računarstva), ukupna vrijednost projekta je nešto manje od tri milijuna kuna, od čega je 85 posto financirano sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda (ESF), a petnaest posto sredstvima državnog proračuna Republike Hrvatske.
Istraživanja su provedena na tri ciljane skupine: prvo na nacionalno reprezentativnom uzorku građana Hrvatske, drugo na nastavnicima Hrvatskog jezika i razredne nastave, a treće na studentima FER-a, Medicinskog fakulteta u Rijeci i Medicinskog fakulteta u Osijeku. Sva tri istraživanja MOV-a analizirana su kroz tri sastavna elementa medijske pismenosti: tehničke sposobnosti, proizvodnju medijskog sadržaja i kritičko mišljenje ispitanika.
Medijsko obrazovanje mora biti u fokusu
Rečenicu koja rezimejski obuhvaća istraživanja, a istaknuta je na medijskoj konferenciji predstavljanja rezultata, prepisujemo sa stranica Gonga: "Mladi su kritični prema tradicionalnim medijima, digitalnim alatima i ulozi medija u društvu, ali kritičko promišljanje ne motivira mlađe generacije na aktivnije sudjelovanje u društvu." To je sve. Odnosno, kako je rekao (sažeo?) jedan od voditelja projekta, Dražen Hofman iz Gonga: "Mediji su na udaru, novinarke i novinari pod pritiskom, a dezinformacije, na kojima netko profitira, šire se munjevitom brzinom. Medijsko obrazovanje mora biti u fokusu u budućnosti."
Netko ciničan bi možda pitao treba li radi ovakvih plauzibilnosti potrošiti tri milijuna kuna na istraživanje, ali bilo bi to ishitreno. Valja potražiti argumentacijske korijene za, primjerice, tezu o mladima koji su "kritični prema tradicionalnim medijima". Pretpostavljamo da ćemo na to naići u rezultatima istraživanja o stanju medijske pismenosti među studentima triju hrvatskih fakulteta i doista, pokazuje se da otprilike polovica studenata konzumira tradicionalne medije (a u ovom istraživanju ih, bez suvišnog teoretskog prenemaganja, zastupaju ravnopravno: televizija, radio, knjige, kino i tiskane novine) manje od jednom tjedno ili uopće ne, dok velika većina koristi mobilni telefon svaki dan ili skoro svaki dan, a gotovi svi se svakodnevno koriste internetom na mobilnom telefonu. "Nitko od ispitanih studenata nije prijavio da se internetom koristi manje od jednom tjedno", stoji u izvještaju istraživanja kao jedan od odgovora na hrabro postavljeno pitanje "Jeste li se koristili internetom u sljedeće svrhe posljednja tri mjeseca?".
Pokriće za tezu o kritičkom odnosu mladih prema medijima u društvu nalazimo u setu (sugestivnih, odvažnih) kratkih pitanja s ponuđenim "da, ne, ne znam" odgovorima. Sažetak rezultata pokazuje da se "najmanje 80 posto studenata sa svih ispitanih fakulteta slaže uglavnom ili u potpunosti s tvrdnjama da vlasnici medija utječu na sadržaj koji se proizvede u njihovim medijima, da medijske kompanije odabiru izvještaje kojima će privući publiku, da publika traži vijesti koje odgovaraju njezinim političkim uvjerenjima, da dvoje ljudi može istu vijest protumačiti na različite načine, da vijesti utječu na ljude bili oni toga svjesni ili ne, da su vijesti napravljene da privuku pozornost, da zbog rasvjete u studiju neki ljudi mogu izgledati bolje ili lošije, da tehnike proizvodnje vijesti mogu utjecati na percepciju građana, da vijesti s privlačnijim slikama prije dospiju u javnost i da vijesti o sukobima dobivaju više pozornosti.
Studente općenito zabrinjava istinitost informacija koje mogu naći na Fejsbuku ili Jutjubu te ih manje od polovice tvrdi da im je lako ili vrlo lako procijeniti istinitost vijesti koje čitaju". Konačno, treća analizirana kategorija medijske pismenosti u ovom istraživanju, odnosno "proizvodnja medijskog sadržaja" kojom se namjeravala dokazati razina interaktivnosti kao "dvosmjernosti novih medija", ovdje je posve statistički podbacila. Minorni postotak ispitanih studenata se "osjeća kompetentnima" da samostalno oblikuje medijski sadržaj. "Mali postotak studenata prijavio je izradu medijskih sadržaja (do 26 posto za FER, 10,5 posto za MEDRI i 13,5 posto za MEFOS), što ukazuje na to da studenti internetu pristupaju prvenstveno u ulozi potrošača, a ne proizvođača sadržaja", navodi se u zaključku istraživanja.
Vrlo slični rezultati, gledajući an ženeral i uzimajući u obzir ista ili vrlo slična pitanja, dobiveni su u istraživanju medijskih navika građana Hrvatske, s izuzetkom veće sklonosti prema tradicionalnom mediju televizije. Nakraju, istraživanje medijskih kompetencija nastavnika razredne nastave i Hrvatskog jezika u osnovnim školama pokazalo je pak da "većina nastavnika Hrvatskoga jezika smatra da niti oni (58,2 posto) niti učitelji razredne nastave (62,3 posto) nisu dovoljno educirani i medijski pismeni da bi učenike mogli educirati o sadržajima iz područja medijskog obrazovanja". Ali tko uopće zna tko je kako, koliko i gdje medijski pismen? U radnom prijedlogu novog Zakona o medijima postoji, recimo, mjesto koje bi se moglo (neizravno, ali ipak) ticati medijskih kompetencija višeg ranga: u smislu profesionalizacije izraubanih truizama pod firmom medijske pismenosti.
