Recenzije filma ‘Umjetnost sjećanja’ autorice Jelene Radenović na stranicama ‘Novosti’ vjerojatno ne bi ni bilo da potpisnik ovog teksta nije početkom prosinca prisustvovao premijeri ovog filma u Beču, gdje je nakon njegove projekcije u prostorijama EGA: Frauen im Zentrum organiziran i javni razgovor u kojem su osim autorice sudjelovali Dragan Radenović, filmski kritičar Duško Dimitrovski i kipar Miodrag Živković. U filmu je Živkoviću, kao jednom od rijetkih živućih autora jugoslavenske javne plastike i poznatih spomenika na Tjentištu, Kadinjači, u Kragujevcu i Ulcinju, dan značajan prostor. I sve bi to funkcioniralo kao još jedan dokumentarni film kad gledatelj u njemu ne bi primijetio jedan mali detalj, a to je da ovaj kipar u svom ateljeu sjedi ispred biste nekadašnjeg srpskog predsjednika i haškog zatvorenika Slobodana Miloševića.
Jedino pitanje koje je te večeri došlo iz publike bilo je ono naše i bilo je namijenjeno Miodragu Živkoviću. Na naš upit jesmo li dobro vidjeli da se u filmu iza njegovih leđa pojavljuje bista Miloševića i što za njega znači da danas radi u potpuno drugačijem ideološkom okruženju u odnosu na period jugoslavenskog socijalizma, Živković je pred okupljenima odgovorio: ‘Da mogu, podigao bih spomenik Slobodanu Miloševiću!’
Na takvu izjavu od prisutnih govornika jedini je reagirao Duško Dimitrovski, rekavši javno da se od takvih stavova mora ograditi, dok je moderatorica razgovora Vera Marjanović, inače urednica lista za dijasporu ‘Kosmo’, ignorirala dodatna pitanja šokirane publike i razgovor povela u drugom smjeru, što dalje od skandalozne Živkovićeve izjave. Nedostatak reakcije ostatka prisutnih naveo nas je da o ovom događaju i samom filmu ipak detaljnije progovorimo.
Zadnjih godina nagledali smo se doslovce svega vezano uz jugoslavensku spomeničku plastiku. I reklamnih kampanja za naočale snimljenih na prostoru nekadašnjeg koncentracijskog logora u Jasenovcu, i loših filmova i još lošijih reklama, depolitizacije NOB-a i revolucije, prešućivanja činjenica, snimanja spotova i projekcija videoradova na mjestima stradanja, spomenicima i kosturnicama. Ali do danas nismo imali priliku vidjeti da neki autor ili autorica sam sebi zada ovakav autogol. Odluka da se Živkovića snimi ispred biste Slobodana Miloševića, ispred čovjeka koji predstavlja ono najlošije što je socijalizam u tehnokratskom smislu proizveo i koji je simbol krvavog raspada SFRJ, simbolički je i politički pogrešna, a u najmanju ruku i samodiskreditirajuća.
Ukoliko autorica nije bila svjesna da se iza leđa njenog sugovornika krije zlikovac, onda stvar postaje još bizarnija. Nema sumnje da je spomenik na Tjentištu jedno od remek-djela spomeničke umjetnosti, ali Miloševićeva bista, Živkovićeva izjava nakon projekcije filma i njegovi zadnji radovi u Republici Srpskoj, gdje podiže spomenike ‘Za Krst Časni’, ‘Srpskim braniocima Brčkog’, ‘Borcima Otadžbinskog rata’, ‘Braniocima Otadžbine’, nemaju nikakve veze s njegovim radom iz doba Jugoslavije, za koji je bio angažiran kako bi reprezentirao ideje bratstva i jedinstva, zajedničke borbe i pobjede nad fašizmom. Ideje etničkog nacionalizma i čistih teritorija, principa krvi i tla, mržnje prema drugima, koje se danas siju u Republici Srpskoj, potpuno su oprečne idejama NOB-a i to je glavna prakseološka razlika između Živkovića danas i prije tri desetljeća. Živković je tako, iako najvažniji živući autor, postao i najveći problem ovog filma, zapravo njegov antijugoslavenski moment.
Napravljen uglavnom kao serija razgovora, film je sastavljen većinom od talking headova, a posebno su zanimljivi razgovori s beogradskim povjesničarom umjetnosti i kritičarom Branislavom Dimitrijevićem i povjesničarkom Olgom Manojlović Pintar. Posebno je dojmljivo i pojavljivanje prvoborkinje Anđelke Radelić Jovanović koja u filmu ima nekoliko antologijskih izjava poput one: ‘Zadnji na kazanu, prvi u borbi!’ Zanimljivi su i razgovori s nizozemskim fotografom Janom Kempenaersom koji je među prvima plasirao fotografije monumentalnih spomenika nakon nestanka Jugoslavije, čime je otvorio put za mnoge koji danas iz različitih razloga posjećuju ova mjesta, te redateljem Đorđem Kadijevićem koji u filmu izjavljuje i sljedeće: ‘Ideja Jugoslavije bila je velika, ali smo mi bili mali.’
Film je imao ambiciju pokazati širu kontekstualizaciju neželjene spomeničke baštine, ali je autorica u tome posustala i osim razgovora nije ponudila dublje problematiziranje teme, već je uglavnom ostala na konstataciji stanja. Bez obzira na njezine dobre namjere, film je ostao na nivou televizijskog dokumentarca, a pribjeglo se nostalgičnom pristupu i depolitizaciji samih spomenika, umjesto suprotno, njihovoj politizaciji i očuvanju ideje koju predstavljaju. Ti spomenici danas su jedni od rijetkih fizičkih tragova u kojima se, iako često obilježavaju stradanje i žrtvu, zapravo slavi pobjeda života i ideje koja je trebala dovesti do trajnog mira i emancipacije. Protiv te ideje na jugoslavenskim se prostorima već više od dva desetljeća vodi revizionistička falsifikatorska borba. To je razlog zašto su ti spomenici, posebno u Hrvatskoj, sistematski uništavani i dizani u zrak, da bi se na koncu došlo do morbidne ideje o podizanju novih spomenika za pobjednike i pobijeđene, dok se od predsjedničkih kandidata najavljuju prekopavanja na mjestima najvećeg stradanja u povijesti moderne Hrvatske.
Nejasna je i odluka da se u film uključe parkourovci, mladići koji se penju i skaču po urbanim sredinama, ali ovaj put po spomenicima. Bez potrebe za dodatnim moraliziranjem s naše strane, uostalom, neka ljudi snimaju i konzumiraju spomenike kako god žele, problem je opet na simboličkoj razini. Ako vidimo mišićavog zgodnog mladića kako se penje po spomeniku, simbolički ispada kao da je riječ o homoerotskom odnosu između muškarca i betona, odnosno spomenika. Kao da se ne razumije da se upravo time podcrtava naša nemoć da mjesta sjećanja i stradanja, počivališta ubijenih boraca i civila, zaštitimo od daljnjeg propadanja, od nepoštivanja, od narušavanja mira i očuvanja makar bazičnog pijeteta prema poginulima. Ako se netko penje po kosturnici u kojoj leži preko tisuću poginulih i umrlih boraca u partizanskim bolnicama u i oko Podgarića, onda imamo pravo postaviti pitanje kako je tako nešto moguće, a moguće je upravo zato što su ta mjesta ostala bez zaštite. Možda i nenamjerno, taj moment pokazuje upravo to, da spomenici postaju mjesto za zabavu i vizualni užitak. I dok nije moguće trajno postaviti tablu za žrtve koncentracijskog logora u uvali Slana na Pagu, koju nepoznati počinitelji svaki put unište za manje od 24 sata od postavljanja, na mjestu tog istog logora moguće je organizirati pustolovnu utrku. Zato ovaj tekst možemo završiti riječima: skačite, brate, negdje drugdje, nama je potreban drugačiji vid borbe za partizansko naslijeđe.
