Daleko je još do toga, najmanje nekoliko mjeseci, i mnogo je raznih ‘ako’ u toj kalkulaciji, ali Andrej Plenković, premijer i predsjednik HDZ-a, i njegov najpovjerljiviji krug u HDZ-u i Vladi ozbiljno se spremaju za soluciju u kojoj Kolinda Grabar-Kitarović neće biti HDZ-ova kandidatkinja za predsjednicu Republike na izborima za otprilike godinu dana.
Ključno što bi Plenkovića moglo zaustaviti u sasvim logičnoj nakani da aktualnoj predsjednici uskrati stranačku potporu za drugi mandat na Pantovčaku jest to da ankete počnu pokazivati da nitko nema naročite šanse u srazu s Grabar-Kitarović, a malo je vjerojatno da će se tako razvijati situacija s predsjedničinim rejtingom. Drugo što bi ga moglo natjerati da suspregne svoj izvorni politički i ljudski refleks i ne otarasi se sadašnje predsjednice jest njezin potpuni zaokret kad je riječ o odnosu prema politici Vlade i izboru najvažnijih savjetnika, naravno, u kombinaciji s dominacijom u anketama. Ni to, sudeći prema predsjedničinom sadašnjem gardu, nije mudro očekivati, jer je em pod utjecajem kruga koji je neprijateljski nabrušen spram Plenkovića, em vjeruje da za pobjedu na izborima mora biti oporbeno raspoložena prema Banskim dvorima.
Hrvatski premijer izrazio je privrženost tipu politike Angele Merkel i Emmanuela Macrona, nasuprot trumpovsko-orbanovskom modelu, a na koji se ugledaju ovdašnji ‘suverenisti’
Baš je anketa jedan od elemenata tekuće svađe između predsjednice i premijera, svađe specifične po tome što obje strane tvrde da nema svađe, ali da ih nepoznat netko uporno nastoji posvađati. Potkraj prošlog tjedna, naime, objavljen je Crodemoskop prema kojem je rejting predsjednice države u mjesec dana pao za gotovo šest postotaka. HDZ je na društvenim mrežama jedva dočekao priliku za likovanje. ‘Predsjednica Grabar-Kitarović, uslijed ‘marakeške avanture’, izgubila je oko četvrtine pozitivnog dojma, pavši s prošlomjesečnih 25.2 na sadašnjih 19.4 posto. S druge strane, predsjednik Andrej Plenković je narastao s 9.7 na – 11.4!’ narugali su se HDZ-ovci. ‘Ne držim da je to stav HDZ-a, pogotovo ne članova HDZ-a. Međutim, osoba koja je to napravila, ružno je to, to se tako ne radi’, prokomentirala je ojađena predsjednica, ističući dakle ono što je njoj bitno i ono na što ona igra, a to je navodni rascjep između trenutačnog vodstva HDZ-a i HDZ-ovog biračkog tijela. ‘HDZ se nije rugao predsjednici zbog rejtinga. Mislim da su samo izrazili zabrinutost’, odgovorio je predsjednik Vlade, i poslao prilično jasnu poruku o budućnosti odnosa s Grabar-Kitarović: ‘Mi vodimo odgovornu, stabilnu, jasnu i precizno određenu politiku temeljenu na našim načelima i programu. Svi oni koji hoće podržati taj program i taj smjer zemlje za koji sam uvjeren da je jako dobar, što se vidi po brojnim pokazateljima, mogu nam se pridružiti. Oni koji se žele tome protiviti, destabilizirati, to je njihov posao, ali neće pobijediti na izborima.’
Naravno da promjena stava o Marakeškom sporazumu, odnosno naglo zauzimanje rezerviranijeg stajališta spram tog UN-ovog dokumenta koji regulira pitanje legalnih migracija u svijetu i ljudskih prava migranata, nije razlog osjetnog pada popularnosti gospođe Grabar-Kitarović: unatoč desničarskim pokušajima da pojednostave tu temu do najobičnije krivotvorine, ona je ipak egzotična i nerazumljiva najvećem broju birača te nema nikakve logike da toliko utječe na bilo čiji politički rejting. HDZ je samo iskoristio zgodnu priliku za poentiranje na temi koja je iskonstruirana u kuhinji Velimira Bujanca i onih koji novinarstvo shvaćaju poput Bujanca, temi kojoj je predsjednica Republike dala legitimitet i medijsku snagu ograđivanjem od rečenog dokumenta, koji je donedavno hvalila i promovirala. Premijer bi naprosto htio da predsjednica shvati da sad ne treba ona njemu, nego da on treba njoj, i da se treba ponašati u skladu s takvim rasporedom stvari, a ne u skladu sa svojim i savjetničkim umišljajem da je HDZ osuđen na nju i da će joj HDZ-ovi birači opet dati glas, bez obzira na to kako se ona postavljala prema toj stranci i službenoj politici te stranke.
Plenković bi na Pantovčaku vjerojatno rado vidio Davora Božinovića koji radi na brutalnom odvraćanju muslimanskih izbjeglica i migranata. On operativno realizira ono što vatreno zagovaraju hdz-ovi protivnici zdesna
Kad se razilaženje Plenkovića i Grabar-Kitarović pogleda u širem kontekstu i s načelnije razine, onda se dolazi do Plenkovićevog prošlotjednog govora u Helsinkiju, na skupu Europske pučke stranke. ‘Mi smo narodnjačka stranka i moramo pokazati da je naša poruka jača od populističkih, koje siju strah i nude jednostavna rješenja bez odgovornosti da će ih provesti’, izrazio je hrvatski premijer jasnu privrženost onom tipu politike čiji su predvodnici Angela Merkel i Emmanuel Macron, nasuprot trumpovsko-orbanovskom modelu, koji danas živi i u Italiji, i u Poljskoj, i u još nekim europskim državama, a na koji se idejno i izvedbeno ugledaju ovdašnji ‘suverenisti’, to jest oni što vide smrtnu opasnost za Hrvatsku u svemu što je manjinsko, drukčije i otvorenije. Zašto rekosmo da je sasvim logična Plenkovićeva nakana da HDZ pronađe drugog predsjedničkog kandidata umjesto sadašnje predsjednice? Zato što šef HDZ-a ispravno smatra da Kolinda Grabar-Kitarović nije sljedbenica njegovog kursa, nego onoga koji on doživljava društvenom prijetnjom, odnosno da su je u to pretvorili loši savjetnici, s obzirom na to da ona može biti što god treba i što god donosi osobni politički profit. Zašto bi Plenković pomagao svojim političkim neprijateljima zdesna, uključujući i one u vlastitim redovima, da ojačaju i učvrste moć na Pantovčaku, neovisno o formalnim ovlastima predsjednice Republike? Zašto bi išao na ruku onima koji mu rade o glavi?
Andrej Plenković ima i čovjeka kojeg bi vjerojatno rado vidio na Pantovčaku i kojem bi zdušno pomogao da se domogne predsjedničke funkcije. To je Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova, međunarodni tajnik HDZ-a i bivši predstojnik Plenkovićevog ureda. On je najbliži i najvažniji premijerov suradnik, koji je trenutačno angažiran na dva kolosijeka: na rovovskoj bici s unutarstranačkim i izvanstranačkim organizatorima radikalno desnog otpora te na izbjegličko-migrantskoj problematici, točnije na brutalnom odvraćanju muslimanskih izbjeglica i migranata s hrvatskih granica. Božinović u ovoj drugoj stvari, zapravo, operativno realizira ono što vatreno zagovaraju HDZ-ovi protivnici zdesna, od Nina Raspudića i Nikole Grmoje do Hrvoja Zekanovića i Brune Esih, i gostiju Bujančevih televizijskih emisija: hrvatska policija na braniku je katoličke Europe i na surovom poslu dokazivanja hrvatske spremnosti da se priključi šengenskom prostoru. Ta Božinovićeva graničarska misija, koju Plenković upadljivo hvali i koja doživljava briselske aplauze, mogla bi biti glavni adut njegove eventualne predsjedničke kandidature, uz to što je iskusan političar i neusporedivo politički potkovaniji i upućeniji od aktualne predsjednice.
Nitko koga HDZ kandidira nije bez šansi na predsjedničkim izborima, iako se 2010. pokazalo da nije tako, pri čemu se tada pokazalo i to da puno ovisi i o sastavu protukandidata, no Plenković i HDZ morali bi se baš jako potruditi da dovedu Božinovića na Pantovčak. Uza sve kvalitete, riječ je o prilično bezbojnom birokratu, koji nikad nije pokazao osobine političkog lidera – nije, reći ćete, ni Ivo Josipović, pa je svejedno pobijedio, i bit ćete u pravu – i koji je jedno vrijeme bio predstojnik Ureda predsjednika Republike Stjepana Mesića. Ovo zadnje nije nikakva mrlja ili mana, ali dobar dio HDZ-ovih birača sigurno nije blagonaklon spram te Božinovićeve karijerne činjenice, koja bi bila i jak napadački adut njegovih desnih protukandidata. Predsjednički izbori, dakle, mogli bi biti vrlo zanimljivi i tijesni na desnom političkom spektru, što bi pak trebalo ići u prilog jakom kandidatu ljevice. Naravno, ako bude takvog kandidata, i ako uopće bude jake ljevice.
Tko je ismijavao predsjednicu?
Plenkovićev krug već dugo smatra da je Mate Radeljić, predsjedničin savjetnik za unutarnju politiku, zajedno sa savjetnikom za obranu i nacionalnu sigurnost Vladom Galićem, glavni strateg njezine konfrontacije s premijerom i njezinog manevra kojim želi zadržati izbornu podršku vrha HDZ-a, ali zapravo biti kandidatkinja grupacija koje na vrh HDZ-a nasrću sa ‘suverenističkih’ pozicija. To je vrlo riskantna strategija u situaciji kad Plenkoviću relativno dobro ide, kad više-manje kontrolira situaciju i ima inicijativu, i kad mu ne prijeti gotovo nikakva opasnost od opozicije. S druge strane, ljudi i mediji bliski predsjednici Grabar-Kitarović vide u Andreju Rori krivca za ismijavanje njezinog posljednjeg rezultata u istraživanju javnog mnijenja. Rora je šef medijskog odjela u centrali HDZ-a, gdje ga je početkom 2013. doveo tadašnji predsjednik stranke Tomislav Karamarko. Prije toga, bio je desno orijentirani novinar na HRT-u, Novoj TV i u nizu drugih medija. U međuvremenu je okrenuo leđa Karamarku, kao i mnogima za koje je prethodno radio i s kojima je blisko surađivao, što ga čini neobično sličnim upravo – Mati Radeljiću.
Rora nikad nije njegovao simpatije prema Kolindi Grabar-Kitarović, a razlog je ponajprije u tome što ona nije htjela da on bude dio njezinog tima u predizbornoj kampanji 2014. godine. Sad je, eto, dočekao da se njegov osobni animozitet poklopi sa stavovima predsjednika stranke, pa valja očekivati nove zajedljivosti iz Rorine radionice na račun predsjednice Republike.
