Priča Nataše Drakulić je još jedna od priča o djeci iz izbjegličke kolone, točnije je to priča djeteta koje je igru po ličkim proplancima zamijenilo beogradskim asfaltom. Mnoga od te djece su prošla trnovit put, ali uspjela i stvorila karijere. Kao dijete Nataša je maštala da bude veterinarka u svom kraju, ali životni putevi su je odveli u Beograd gdje je već godinama urednica dječjeg i školskog programa na Radio televiziji Srbija.
Široj povratničkoj javnosti postaje poznata nakon učešća u snimanju dokumentarnog filma ‘Oluja koje traje vekovima’, nastalog povodom dvadesete godišnjice progona Srba iz Hrvatske. Ova mlada Koreničanka rado se sjeća svog djetinjstva, igre po ličkim poljima, ali i teških poljoprivrednih poslova koji joj ni kao djetetu nisu teško padali.
Zadnjih šest godina odgovorna sam urednica redakcije dječjeg i školskog programa, one iste koja je pravila sve one programe koje sam gutala sa strahopoštovanjem u djetinjstvu
- Nadasve sam obožavala životinje, otud i ta želja da budem veterinarka. No želja je trajala dok se nije pokazalo da mi od ruke baš ne idu prirodne nauke. Petice iz tih predmeta bile su u tako malom gradiću - u nažalost bivšoj Titovoj ili po domaće Titinoj Korenici - posljedica gledanja kroz prste nastavnika koji su prethodno učili generacije moje porodice. U takvim ušuškanim sredinama, svi se znaju. Ono gdje nije trebalo nikad da mi gledaju kroz prste, bilo je u književnosti, u pisanju, u literarnoj sekciji. Knjige sam gutala otkad sam naučila da čitam, zahvaljujući mojoj majci i prije polaska u školu. Mislim da sam do Oluje i svoje šesnaeste godine pročitala sve knjige velike koreničke biblioteke. Impresionirana zanimanjem pisca, tražila sam da mi se kupi pisaća mašina još za deveti rođendan. Strpljivo sam učila da kucam jednim prstom, do 10. rođendana ovladala sam već s dvije ruke i od tada nije bilo dana da nisam nešto pisala prvo za sebe, onda za posao, prepričava Nataša.
Sa svojim sunarodnicima, kao dijete te 1995. godine u izbjegličkoj koloni kreće put Srbije, i još joj pred očima prolaze slike patnje i bola tih dana.
- To me motivisalo da učim jer samo tako mogu da napravim nešto od života. I krenula sam u treći gimnazije. Spavala na izbjegličkom dušeku i držala knjigu u rukama. I poslije na prvi, pa na drugi fakultet. Žao mi je što moj otac nije doživio da vidi da ga nisam iznevjerila, ali znam da je negdje tamo gore ponosan na mene, kaže naša sugovornica. Prvih izbjegličkih dana bila je kod strica koji joj je pružio topli dom. Dolazak u svijet medija nikako nije bio slučajan.
Mislim da sam do 16. godine pročitala sve knjige velike koreničke biblioteke. Impresionirana zanimanjem pisca, tražila sam da mi se kupi pisaća mašina još za deveti rođendan
- Na Televiziju Beograd, u dom Branka Kockice, Ace Poštara, Poletarca i Nevena, u čuvenu Takovsku 10, čiju sam adresu zapamtila gledajući dječje programe sa strahopoštovanjem u djetinjstvu, došla sam nikako slučajno jer ništa u životu nije slučajno. Niti je bilo slučajno da tražim da mi se kupi pisaća mašina za deveti rođendan, da pišem od tada i budem sretna zbog toga. Niti je bilo slučajno da završim baš u desetoj beogradskoj gimnaziji, u razredu sa čovjekom koji će me odvesti prvi put u kinoteku i otkriti da postoji fakultet za posao scenariste i dramaturga. On će odmah poslije gimnazije upisati režiju, a ja ću na nagovor porodice otići na Fakultet političkih nauka koji ću na kraju završiti kao jedan od studenata generacije. Krišom ću na pola istog otići i biti primljena na studij dramaturgije, ističe Nataša te dodaje da govori o poznatom scenaristu i režiseru Srđanu Koljeviću koji je preporučuje da napiše nešto za televiziju. Zbog kvalitetnog rada, dolaskom Aleksandra Tijanića dobiva stalni posao na RTS-u.
- Zadnjih šest godina odgovorna sam urednica redakcije dječjeg i školskog programa, one iste koja je pravila sve one programe koje sam gutala sa strahopoštovanjem u djetinjstvu. I ja se osjećam ponosno, ponekad i nedoraslo svemu tome, ali uvijek motivisano. Teška je produkcija u ovim još težim vremenima, kaže Nataša te dodaje da je nedavno bila jedan od scenarista na filmu o izbjeglicama sa Bliskog istoka u režiji Jasmina Durakovića, čija se premijera očekuje početkom iduće godine.
- Rad na ovom filmu je zauvijek ubijedio u onu narodnu mantru da od goreg uvijek ima gore, a pošto sam i sama ne tako davno bila izbjeglica, to sasvim drugačije doživljavam, govori Nataša te s ponosom priča o svom učešću u dokumentarnom filmu o Oluji.
- Snimanje RTS-ovog filma ‘Oluja, kolona koja traje vekovima’ povodom dvadesetogodišnjice Oluje, za mene je bilo lično pročišćenje i shvatanje koliko je apsurdno bilo sve kroz šta smo prošli i da je na kraju bitna samo živa glava. Po opisu mog posla, nije trebalo da radim taj film niti da na bilo koji način učestvujem u njemu jer nisam dokumentarista, ni novinarka tog zanata, niti mogu da se otklonim od onog ličnog što za istraživački film svakako nije dobro. Pozvana sam da pomognem kao svjedok svega, a onda je završilo tako što sam i otišla ‘na mjesto zločina’ zajedno sa našim sjajnim autorom, Stevanom Kostićem. I on, kao neko kome je to bio samo novinarski zadatak, napravio je nešto što ja nikad ne bi mogla – trezveno, kroz vjekove iliti stoljeća sagledao sav taj bolni historijat srpsko-hrvatskih odnosa. Pokazao je i ono što se srpskoj strani neće svidjeti, ali isto tako ni hrvatskoj. To su one situacije u kojima se glava zagnjuri u pijesak, a bilo ih je mnogo. Treba to znati prihvatiti i priznati ako iskonski želimo naprijed jedni i drugi, kaže Nataša Drakulić.
