Na "Dan gnjeva" 15. ožujka 2011. diljem Sirije održani su prosvjedi protiv vlasti Bašara al-Asada. Demonstranti su na ulice izašli u kontekstu "Arapskog proljeća", težeći demokratizaciji autoritarnog režima, većim građanskim i ljudskim pravima. Deset godina kasnije Sirija je potpuno uništena zemlja, a na njenom teritoriju nalaze se vojske Sjedinjenih Država, Rusije, Turske i Irana, kao i borci iz niza zemalja islamskog, ali i zapadnog svijeta. Ubijeno je između 117 i 226 tisuća civila, čemu treba pridodati, po raznim procjenama, između 300 tisuća i 350 tisuća ubijenih boraca na svim stranama građanskog rata – tu su režim, umjerena opozicija, džihadisti, takozvana Islamska država Iraka i Levanta (IDIL), Kurdi i ostali. Treba pribrojiti i desetke tisuća ljudi, po tvrdnjama opozicije – ali i UN-a – nestalih u Asadovim zatvorima, a tisuće su izvrgnute fizičkom i seksualnom mučenju. Nema sumnje da su i opozicijske i džihadističke grupe počinile čitav niz ratnih zločina, ali za daleko najveći broj – već i zbog nesrazmjera u vojnoj sili – odgovorne su prorežimske snage. Prognano je više od polovice od 22 milijuna Sirijaca, od toga 6,6 milijuna van Sirije. Prema UN-ovoj Svjetskom programu za hranu, 60 posto preostalog stanovništva nalazi se u opasnosti od gladi.
Iako je nakon poraza IDIL-a do 2018., a potom i smirivanja borbi tijekom posljednje godine dana Sirija uglavnom iščezla iz svjetskih naslova, rat nije završen. Režim u Damasku trenutno kontrolira oko 70 do 75 posto sirijskog teritorija s daleko najvećim dijelom stanovništva. Opozicija drži svega par postotaka teritorija, najviše u džepu oko Idliba, gdje je na 3.000 kilometara kvadratnih nagurano više od dva milijuna ljudi. Najveći dio teritorija koji još nije potpuno pod kontrolom Damaska drže sirijski Kurdi, koji su pod znatnim utjecajem Radničke partije Kurdistana. Upravo kako bi spriječila stvaranje – nakon iračkog Kurdistana – već drugog kurdskog entiteta na svojim granicama, dijelove sjeverne Sirije okupirala je Turska Recepa Tayyipa Erdoğana, kršeći sve međunarodne zakone. I bez fanatično anti-kurdske Ankare, sudbina sirijskih Kurda uvelike je neizvjesna, u procjepu između nepouzdanog saveznika u Washingtonu i režima u Damasku koji zahtjeva pokoravanje. Svejedno, čak i da reintegrira kurdska područja, Asadova pobjeda došla je uz katastrofalnu cijenu. Brojna nedavno zauzeta područja i dalje muči pobuna niskog intenziteta, režim najvećim dijelom ovisi o Moskvi i Teheranu, a na vlasti se održava zahvaljujući i potpunoj iscrpljenosti stanovništva. Uz spomenutu glad, između 80 i 90 posto Sirijaca živi ispod razine siromaštva, a posljednje američke sankcije imat će katastrofalan učinak na sirijsku ekonomiju.
Sirijski rat predstavlja i katastrofalni poraz međunarodne zajednice i poretka. Od samog početka svjetske i regionalne sile su, umjesto da pokušaju zajednički naći rješenje, diplomatski, financijski i vojno podupirale zaraćene strane i direktno se uključivale u sukob. Saudijci, Turska i Katar podupirali su islamističke terorističke skupine. Washington je dijelom radio isto, a osim uništenja ISIL-a nikakvu strategiju za Siriju nije imao. Čini se da Bliski istok neće biti prioritet ni Joea Bidena. Nedavno bombardiranje iranskih milicija u Siriji bila je samo osveta za akcije u Iraku. Europska unija je ispala ne samo nesposobna djelovati u smjeru rješenja problema, nego je ograničena izbjeglička kriza duboko potresla samu EU i dovela do uspona radikalno desnih partija. Vladimir Putin vojnom intervencijom odigrao je ključnu ulogu u preokretanju rata u korist Asada, ali zapletena u bliskoistočno geopolitičko blato, Moskva možda otkrije da eventualno povlačenje Washingtona iz regije znači pobjedu sumnjive vrijednosti. Rusija pokušava Asada natjerati na donošenje novog, inkluzivnijeg Ustava koji bi zemlju donekle decentralizirao. Međutim, bez međunarodnog političkog rješenja i enormne strane pomoći, Sirijce izgledno i dalje čeka tragedija bez vidljivog kraja.
