Ćirilica je toplomjer srpsko-hrvatskih odnosa – kada ti odnosi uđu u krizu, ona prva ukazuje na probleme i obično je prva koja nastrada. Sukus je to problematike odnosa prema ćirilici u Hrvatskoj i ocjena koju nam je dao publicist Čedomir Višnjić na temu istorijskog pregleda statusa tog pisma. Na ćirilici se neprestano lome koplja od početka nacionalnih integracijskih procesa Srba i Hrvata u 19. stoljeću, a smirivanje tenzije oko upotrebe tog pisma, koje su u srednjem vijeku koristili i Hrvati, ne nazire se ni u suvremenom dobu, opterećenom događanjima iz ratnih 1990-ih. Glavna žarišna točka u aktualnom trenutku nalazi se u Vukovaru, gdje se od 2013. ne uspijeva sprovesti pravo srpske nacionalne manjine na službenu upotrebu vlastitog jezika i pisma. Razbijanje, skidanje i razni drugi oblici destrukcije rezultirali su time da u Vukovaru 2020. postoji samo jedna dvojezična ploča, ona u vukovarskoj luci, a napori za ostvarivanje prava koje srpska zajednica u Hrvatskoj ulaže od procesa mirne reintegracije na mnogim poljima još uvijek nisu urodili plodom.

Ondje gdje Srbi u povećem broju žive, imadu se od prvih molbah i riešenja strankam ćirilskim pismom na ćirilicom pisane podneske izdavati, navodi se aktu koji je 14. maja 1887. potpisan u Beču

Očito je da je današnji status ćirilice neodvojiv od statusa Srba u Hrvatskoj, gdje je u najboljem slučaju ona pismo nacionalne manjine, a u imaginariju desničara ‘pismo agresora i sredstvo grube provokacije’, kako se to često navodi. U želji da prikažemo sažetke turbulentnih razdoblja u kojima se ćirilica kroz istoriju pokušala ozvaničiti kao pismo Srba u Hrvatskoj, naišli smo na velikim dijelom neistraženo područje i beskrajno složene istorijske odnose. Prije kronološkog pregleda koji ćemo predstaviti, važno je naglasiti da naš rad, iako opsežan, nije detaljan istorijski pregled života i sudbine toga pisma.

Godina koja važi za početak suvremene srpske i hrvatske kulture, a koja se može uzeti kao polazišna točka za ovu temu, jest 1850., kada je postignut Bečki književni dogovor. Taj sporazum postignut je u vrijeme Austrijskog carstva, a potpisala su ga osmorica južnoslavenskih jezikoslovaca, među kojima je glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio Vuk Stefanović Karadžić, a s hrvatske Ivan Mažuranić. Bečkim književnim dogovorom udareni su temelji zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, a kao osnova je uzet narodni govor koji se koristio u BiH i Dubrovniku, karakterističan po štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Čedomir Višnjić navodi da je to jedan od ključnih akata u istoriji jezičnog razvoja ovdašnjih prostora te pisma kao dijela istog kompleksa. Dodaje da je sve do prvih modernizacijskih procesa u 19. stoljeću, ćirilica na području tadašnje Banske Hrvatske i Vojne krajine svoj život živjela u okviru Srpske pravoslavne crkve.

- Crkvena narodna autonomija Srba u prečanskim krajevima je bila efektivna, naročito u vremenima o kojim govorimo, od Bečkog sporazuma do Prvog svjetskog rata. Unutrašnji život SPC-a se odvijao na ćirilici i ona je bila službeno pismo. Crkva je vršila vjeronauku i ima utjecaj na srpske učiteljske škole koje su bile crkvene po porijeklu - govori Višnjić.

U prilog tome ide publikacija ‘Statističko-topografski upitnici za područje Banske Hrvatske i Vojne krajine iz 1850. i 1858. godine’ koja predstavlja prvo institucionalno prikupljanje podataka i početak moderne statistike. Upitnici koji se, između ostalog, odnose na brojčane podatke stanovništva, jezik, narječje te katoličke župe i pravoslavne parohije, tiskani su na latiničnom i ćiriličnom pismu, a društveni povjerenici za popunjavanje upitnika bili su župnici i pravoslavni parosi.

Tokom 1860-ih većinu u Saboru imala je Narodna stranka čiji se vođa, biskup Josip Juraj Strossmayer, zalagao za povezivanje slavenskih naroda na Balkanu. Hrvatski sabor 1861. ozakonio je jugoslavenski naziv jezika, a tom prilikom bilo je izglasano da je svakome dopušteno služiti se u svim spisima latiničnim ili ćiriličnim pismom.

Godine 1881. dolazi do razvojačenja Vojne krajine, emancipacije Srba od Pravoslavne crkve kao isključivog centra, njihovog ulaska u civilni život Hrvatske i dolaska srpskih poslanika u Sabor, govori Višnjić. Dodaje da tada nastaje nova situacija u kojoj Srbi žele svoje pismo ozvaničiti u službenim krugovima. Crkva je, uzgred rečeno, svih tih godina pružala otpor reformi ćiriličnog pisma koju je još na početku stoljeća prvo napravio Sava Mrkalj, a onda i Vuk Stefanović Karadžić. Tako nastaje prvi pravni akt koji regulira upotrebu ćirilice, a donesen je 14. maja 1887. u Beču. Za njega se izborio režimski Srpski klub. Zakon je govorio ‘o uređenju posalah crkve grčko-iztočne i o uporabi ćirilice u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji’. Za pitanje ćirilice ključan je treći paragraf u kojem se navodi: ‘Kod svih zemaljskih oblasti u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji slobodno je strankam služiti se pismom ćirilskim kao i latinskim. Ondje gdje Srbi u povećem broju žive, imadu se od prvih molbah i riešenja strankam ćirilskim pismom na ćirilicom pisane podneske izdavati.’

Svako štampanje ma kakovih knjiga ćirilicom je zabranjeno. Svi javni napisi pisani ćirilicom imaju se neodvlačno, a najkasnije u roku od tri dana skinuti, stajalo je u naredbi koju je 1941. izdao Andrija Artuković

Višnjić smatra da je taj zakon jedan od ozbiljnijih razloga istorijske nepopularnosti bana Khuena Hedervaryja i njegovih pristaša, jer je za ostvarivanje srpskih nacionalno-političkih zahtjeva 1880-ih bila važna suradnja s promađarskom vladom u Hrvatskom saboru. U razdoblju 1890-ih godina Hedervarijev režim više nije podržavao ostvarenje bitnih zahtjeva iz srpskog nacionalnog programa, no kako navodi istoričarka Natalija Rumenjak, njegovu vladu je u hrvatskoj političkoj javnosti i dalje podržavala uska grupa imućnijih i uglednijih srpskih intelektualaca, sveštenika i činovnika, pogrdno nazvana Khuenovi Srbi. Čedomir Višnjić naglašava da Khuenov zakon nije automatski vrijedio te da su ga lokalne vlasti svojim aktima trebale provesti u praksu, a to su rijetko činile. No bez obzira na njegove slabosti u realizaciji, on je jedini taksativno naveo prava Srba na području Hrvatske i Slavonije, kaže Višnjić za Novosti.

Svjedočanstvo o tome kako se ovaj zakon sprovodio na lokalnom nivou nalazimo u saborskim raspravama iz toga doba. Srpski saborski zastupnik Pavle Jovanović tako se požalio da je dobio oko 50 žalbi ljudi kojima su poštanski uredi vraćali pisma adresirana na ćirilici. ‘Otkad postoji taj zakon o ćirilici, nije specificirano, ne spominje se u kojim konkretnim slučajevima se smije upotrebljavati ćirilica. Rečeno je samo da se dozvoljava ćirilica, ali nije izrečeno da je ravnopravna s latinicom. Specificira se samo, da gdje su Srbi u većini, da je smiju upotrebljavati prema višim oblastima i da te više oblasti mogu odgovarati ćirilicom, ali nigdje nije rečeno da su iz toga izuzeti poštanski uredi’, kazao je Jovanović. Isti saborski zastupnik 1895. govorio je o srpskim autonomnim školama rekavši da ćirilica nije zaštićena. ‘Ima takvih slučajeva gdje se ćirilica upotrebljava, a gdje apsolutno nije opravdana po zakonu. Često bi to značilo tražiti da se većina pokori manjini, što ne bi bilo pravo, ali postoje i takvi slučajevi. Zato nemojmo u to dirati; to su sitnice koje se na selu rađaju, gdje poluinteligencija, prema tome da li se posvadi ili pomiri među sobom, udara sad ćirilicom, sad latinicom’, odgovorio mu je Hedervary.

U periodu koji je uslijedio, sve do 1918., ćirilica će nekoliko puta biti stavljena van zakona. Višnjić navodi da je prvi takav slučaj zabilježen za vrijeme aneksije BiH, krize 1908. i dolaska bana Raucha na vlast. Tada se likvidira i gura na stranu hrvatsko-srpska koalicija.

- Austro-Ugarska se pripremala za obračun na Balkanu; tada zakon o ćirilici biva stavljen u stranu, ona se povlači iz javnog života i progone se svi simboli prisustva Srba u javnom životu Hrvatske - govori Višnjić.

To potvrđuje naredba Odjela za bogoštovlje i nastavu od 30. avgusta 1909. godine, kada je određeno štampanje čitanki za prve i druge razrede nižih pučkih škola samo latinicom i kada je učenje ćirilice preneseno u treće razrede svih pučkih škola. Ovom odredbom nisu bili zadovoljni sremski Srbi koji nisu htjeli slati djecu u školu. Pitanje ćirilice u pučkim školama zahvatilo je općinske školske odbore, pa i županijske skupštine. Tako je na red skupštine Zagrebačke županije stavljen zaključak o učenju ćirilice u općim nižim pučkim školama: 57 školskih odbora u kotarima u Banovini izjasnilo se da se ćirilica u nižoj pučkoj školi zadrži prema dosadašnjoj praksi, dok je 170 školskih odbora zahtijevalo je da se ona posve ukine na toj školskoj razini. Manji broj odbora istaknuo je da je ćirilica pismo koje pravoslavna djeca moraju znati te da je koristi jedna četvrtina stanovništva Hrvatske i Slavonije pravoslavne vjere. Ti odbori su zaključili da bi ukidanje ćirilice ‘nemilo dojmilo’ pravoslavno stanovništvo, tim više što se ono prema zakonu iz 1887. ima pravo služiti ćirilicom kod svih zemaljskih vlasti. S druge strane, 179 školskih odbora je s didaktičkog stanovišta upozorilo na poteškoće prilikom učenja ćirilice u nižoj pučkoj školi. Izjavili su da se ‘teret učenja ćirilice školskoj mladeži ne može natovariti na štetu valjanog čitanja i pisanja latinice kao kulturnijeg pisma’ i došli do zaključka da je učenje ćirilice u pučkoj školi beskorisno. ‘Cilj pučke škole je promašen, a zašto? Radi popuštanja neumjesnom separatizmu, koji sa napretkom cjelokupnoga nam naroda stoji u dijametralnoj opreci, a tome pučka škola ne smije služiti’, rečeno je na sjednici. Ovom odlukom učenje ćirilice eliminirano je iz svih općih nižih pučkih škola u Hrvatskoj i Slavoniji.

Pitanje nacionalne ravnopravnosti Srba i Hrvata nije samo pitanje pisma – latinice i ćirilice – nego i pitanje šireg kulturnog i nacionalnog djelovanja i oživljavanja svijetlih slobodarskih tradicija, navodi se u dopisu zavnoh-a

Ta odredba poništena je 17. jula 1911., a naredbom bana Tomašića iste godine je razrađen zakon o ćirilici iz 1887., s konkretnim uputama za unutarnje urede. ‘Ondje pako, gdje Srbi u povećem broju žive, imadu se od prvih molba i riešenja izdavati strankama ćirilskim pismom na njihove ćirilicom pisane podneske. Prema tome imade unutarnje uredovanje kod svih zemaljskih oblasti da teče isključivo latinicom, a samo se riešenja strankama izdavaju od prvih molba ćirilicom na podneske pisane ćirilskim pismom, i to u onim kotarima, u kojima Srbi brojevno sačinjavaju nadpolovičnu većinu ukupnoga stanovništva’, navodi se u naredbi. Zaključeno je, između ostalog, da nema zakonskih prepreka da se općinska poglavarstva u svom unutarnjem uredovanju služe ćiriličnim pismom, ako su to pravovaljano zaključili općinski odbori. Isto tako, natpisi na općinskim školama i zgradama – izuzev natpisa na srpskim konfesionalnim školama – zatim natpisi na putokazima općinskih cesta morali su biti postavljeni na latinici, a iza njih su se, i to temeljem zaključka općinskih odbora, mogli postaviti i ćirilični.

Da pravo na korištenje ćirilice nije postalo konstanta, dokazuje naredba koja sve gore navedeno stavlja van zakona 1914. godine, i to zbog početka Prvog svjetskog rata. Svih ratnih godina ćirilica je bila zabranjena, a ratno neprijateljstvo na području Austro-Ugarske izravno se odrazilo i na školske udžbenike – u školskoj godini 1915/16. ponovno su uvedene čitanke iz kojih je izbačena ćirilica. Po okončanju Prvog svjetskog rata ban Mihalović opozvao je naredbu kojom je ranije suspendirano čitanje i pisanje ćirilice u srednjim, stručnim, učiteljskim i u višim pučkim školama Hrvatske i Slavonije.

U decembru 1918. uspostavljena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kako za Novosti kaže istoričar Veljko Stanić, u njoj je nastavilo da živi nekoliko različitih prosvjetnih tradicija i starih zakonskih rješenja.

- Prvi projekat Zakona o osnovnim školama nastao je 1919. godine, a Zakon o narodnim školama donet je krajem 1929., u godini kada je ukinut parlamentarizam, uvedena diktatura i naglašen centralistički i unitaristički karakter države. Shodno tome, u osnovi školskog sistema u Kraljevini Jugoslaviji stajao je integralistički duh. De facto je na delu bio multikulturni model, priznavane su istorijske posebnosti i razlike, što se vidi u sadržaju međuratnih udžbenika, ali je u političkom smislu strogo naglašavano državno i nacionalno jedinstvo, pa i projektovano u prošlost - objašnjava Stanić.

Listajući čitanke za niže razrede osnovnih škola iz perioda Kraljevine Jugoslavije uočili smo unificirani školski program: u ćiriličnom izdanju čitanke za prvi razred osnovnih škola, koju su priredili Vladimir Nazor i Stjepan Bosanac, stoji napomena da isti sadržaj, od istih autora, postoji i u latiničnom izdanju. U čitanci se usporedno u jednoj vježbi uče ćirilična i latinična slova. U Zbirci zakona i odredbi Kraljevine Jugoslavije iz 1931. za cilj srpskog ili hrvatskog jezika propisano je da učenici treba da nauče pravilno, okretno, lijepo s razumijevanjem čitati štampanu i pisanu latinicu, odnosno ćirilicu. Navodi se također da se djeci mora dopustiti da govore slobodno i u narječju svoga kraja.

Ova prosvjetna praksa prekinuta je usponom fašizma i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske. Svega 15 dana od njenog osnivanja, 25. aprila 1941. donesena je Zakonska odredba o zabrani ćirilice, koju je potpisao ustaški poglavnik Ante Pavelić. Istog dana donesena je Provedbena naredba Ministarstva unutarnjih poslova zakonskoj odredbi o zabrani ćirilice. Odredbu je potpisao ministar Andrija Artuković, a njome je bila propisana zabrana upotrebe ćirilice na cijelom području NDH. To se naročito odnosilo na poslovanje svih državnih i samoupravnih tijela kao i na sve javne natpise. ‘Prema tome naređujem: da se na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske odmah obustavi svaka uporaba ćirilice u javnom i privatnom životu. Svako štampanje ma kakovih knjiga ćirilicom je zabranjeno. Svi javni napisi pisani ćirilicom imaju se neodvlačno, a najkasnije u roku od tri dana skinuti’, stajalo je u naredbi. Odlučeno je da se prekršitelji ove naredbe kazne novčanim iznosom od 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana.

Skidanje okova ustaškog terora i fašističkih okupatora završeno je u maju 1945., a u pojedinim, ranije oslobođenim dijelovima Jugoslavije, kao što je Kordun, Predsjedništvo Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske – Povjereništvo prosvjete, uputilo je prosvjetnom odjelu te oblasti dopis kojim se propisuje podučavanje djece u školama. ‘Prema zapažanjima članova ovog Povjereništva koji su obilazili teren, vidi se da u mnogim našim krajevima nije dovoljno pravilno postavljeno pitanje ćirilice i latinice i uopće da se u pogledu nacionalnih osjećaja ne vodi dovoljno pažnje i nema dovoljno budnosti. Pitanje nacionalne ravnopravnosti Srba i Hrvata nije samo pitanje pisma – latinice i ćirilice – nego i pitanje šireg kulturnog i nacionalnog djelovanja i oživljavanja svijetlih slobodarskih tradicija i nacionalno-kulturnih vrednota’, navodi se u dopisu.

Spomenuto tijelo stoga je donijelo uputu koja je vrijedila za sve škole, tečajeve i domove, a formula za podučavanje pisma bila je jednostavna: gdje su većina đaka Hrvati, pišu se dvije zadaće latinicom, a treća ćirilicom, a gdje su većina đaka Srbi, pišu se dvije zadaće ćirilicom, a treća latinicom. Prema tome, svaka treća zadaća trebala se pisati na drugom pismu, a ta je uputa vrijedila od trećeg razreda osnovnih škola.

Na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a 1944. donesena je Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske, a u sklopu nje donesena je odluka da ‘hrvatski i srpski narod imaju jednaka prava, u svakom pogledu’. Tragom te Deklaracije i na tekovinama antifašističke borbe iste godine u Glini osnovano je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. Glavni Prosvjetin zadatak bio je opismenjavanje naroda, jer je u poslijeratnom razdoblju nepismenost osobito bila velika kod Srba. Kroz osnivanje pododbora diljem Hrvatske, Prosvjeta se bavila sakupljanjem knjiga, građenjem škola te održavanjem analfabetskih tečajeva. Tiskan je list ‘Srpska riječ’, a sadržaj prvog broja bio je tiskan na latinici jer u štampariji nije bilo ćiriličnih slova.

Ono što je za 19. stoljeće značio Bečki književni dogovor, za 20. stoljeće kao ponovni proces zbližavanja naroda i ujedinjavanja srpskog i hrvatskog jezika bio je Novosadski dogovor iz 1954. Rezoluciju je potpisalo 25 književnika i lingvista iz Srbije, Hrvatske i BiH, a odlučeno je da su oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna. ‘Zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom’, navodi se u tom dokumentu. Na temelju dogovora, 1960. izrađen je zajednički pravopis na latinici i ijekavici te njegova varijanta na ćirilici i ekavici.

Iako je pitanje pisma i jezika bilo regulirano na temelju jednakosti svih naroda u Jugoslaviji, kroz cijeli period zajedničke države postojali su sporovi oko jezične politike. Pitanje jezika eskaliralo je 1967., kada je donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kao reakcija na Novosadski dogovor. Ta deklaracija nije rađena pod partijskim pokroviteljstvom, odnosno donesena je bez znanja CK SKH i kao takva je izazvala oštre polemike unutar jugoslavenskih unitarističkih krugova. SKD Prosvjeta osudila je deklaraciju i zatražila poštivanje Novosadskog dogovora, a u jeku hrvatskog proljeća 1971. to je srpsko društvo održalo sastanak na kojem je bilo govora i o ćirilici kao bitnom elementu srpskog nacionalnog identiteta, ‘koja je upravo zato u oba svjetska rata bila izvrgnuta varvarskom uništenju’. Također, Prosvjeta je posebno zamjerala što u udžbenicima iz povijesti dvije trećine gradiva otpada na istoriju Hrvata, a posebno ih je smetalo što se u dovoljnoj mjeri ne spominju ustanci u Lici i na Kordunu. Poslije objavljivanja sadržaja sastanka, 10. jula 1971. zabranjeno je tiskanje lista ‘Prosvjeta’, a Društvo je optuženo za antisocijalističke i antisamoupravne stavove te je krajem 1972. ugašeno. Iste godine zabranjen je rad Matice hrvatske.

Ustavnim amandmanima 1972. hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik propisan je kao ‘srpski ili hrvatski’, a petim amandmanom propisano je da se zakoni i ostali opći akti republičkih organa i organizacija objavljuju u Narodnim novinama u izdanjima latinicom i ćirilicom. Tih godina propisuje se učenje ćirilice kao drugog pisma u osnovnim školama u Hrvatskoj. U priručniku ‘Naša osnovna škola’ iz 1971. tako se savladavanje drugog pisma preporučuje u trećem razredu, a u uvodu programiranog nastavnog materijala ‘Učim ćirilicu’ iz 1973. učenike se upoznaje s ćirilicom uz tekst: ‘Jugoslaveni koji govore hrvatskim ili srpskim jezikom upotrebljavaju dva pisma: ćirilicu i latinicu. Dosad si naučio latinicu. Sada ćeš, osim latinice, naučiti i drugo pismo. Kako se ono zove?’ Na kraju priručnika, poslije uporednog vježbanja azbuke, autori se učenicima obraćaju na ćiriličnom pismu, sugerirajući im da posude neku lijepu knjigu koja je tiskana ćirilicom: ‘Ako budeš imao prilike, čitaj i ćirilicom tiskane novine i zabavnike. Tako ćeš još bolje usavršiti poznavanje ćirilice, pisma kojim piše velik dio Jugoslavena.’

Ćirilica nanovo postaje tema srpske i hrvatske štampe krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, kada se o njoj nerijetko piše senzacionalistički, manipulira i dovodi u izravnu vezu sa srpskim nacionalizmom. Visoki funkcioner Mika Špiljak javno je govorio o zapostavljanju ćirilice u Hrvatskoj, a 1980-ih je upozorio da se u Večernjem listu ne može dati oglas na ćirilici. ‘Što bi nam smetalo da imamo ćirilicu? Dogodit će nam se da će se time početi baviti srpski nacionalisti i koristiti kao dokaz neravnopravnosti Srba’, govorio je on.

Ćirilica se u školskom nastavnom programu Hrvatske zadnji put spominje u junu 1991., u pokušaju, kako se navodi, ‘deideologizacije škola’. U uvodniku programa stoji napomena da je ovaj nastavni plan i program privremenog karaktera i da je za očekivati je da će se donijeti nova koncepcija sustava i novo zakonsko uređivanje odgoja i obrazovanja Republike Hrvatske. U užem cilju hrvatskog jezika i književnosti, između ostalog, stoji: ‘Usvojiti drugo pismo (ćirilicu, odnosno latinicu).’

Krvavi raspad Jugoslavije ispraćen je i na planu jezika i pisma, pa se 1990-ih ćirilica ponovno našla na meti barbarstva neslućenih razmjera. Tih je godina iz hrvatskih knjižnica po ideološkom ili etničkom ključu izbačeno 2,8 milijuna knjiga tiskanih na tome pismu, ekavici, kao i knjiga srpskih autora i izdavača, ‘sumnjivih’ Hrvata i lijeve literature. Na fenomen čišćenja knjižnica tada su upozoravali malobrojni intelektualci, poput filozofa Milana Kangrge i novinara Feral Tribunea, a cjelokupni proces 2012. opisao je Ante Lešaja, umirovljeni sveučilišni profesor političke ekonomije, u knjizi ‘Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih’.

Većina prava Srba u Hrvatskoj bila su suspendirana do 1997. godine, odnosno procesa mirne reintegracije Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema u ustavnopravni sistem RH. Zahvaljujući tom procesu 2002. donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kojim se propisuje da se ‘pripadnici manjina imaju pravo služiti svojim jezikom i pismom, privatno i javno, uključujući pravo na isticanje oznaka, natpisa i drugih informacija’. Budući da to pravo i dalje nailazi na otpor u sredinama gdje Srbi čine, kako je to Zakonom propisano, najmanje trećinu stanovništva, Srpsko narodno vijeće i Zajedničko vijeće općina su krajem 2019. predstavili kampanju ‘Da se bolje razumijemo’. Iako je pokrenuta uz poruku da ćirilica ne ugrožava većinski narod i da ona svoje mjesto ima ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj Hrvatskoj, kampanja je naišla na negativne reakcije kod onih koji su zaduženi za provođenje zakona i odluka Ustavnog suda. Tako je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, u maniri najžustrijih saborskih rasprava iz 20-ih godina prošlog vijeka, bacio ćirilični Statut Grada Vukovara na pod i još jednom dokazao da se istorija neprekidno ponavlja.