Imao sam čast drugu godinu za redom u župskoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja u Povljima, na sjeveroistočnom dijelu otoka Brača, predvoditi večer čakavske poezije bračkih autora pod imenom "Sveten Ivanu u riči domaćon". Inicijator ove smotre, koja već po broju sudionika i reakcijama publike pokazuje moguće elemente tradicije, domaći je sin Tonči Ostojić – Janković, autor knjige "Kupinovica moga oca".
Ove godine sudjelovalo je ukupno osam čakavskih pjesnika iz cijeloga Brača. Osim domaćina Ostojića, nastupili su Ivona Džimbeg iz Pučišća, Nenad Kuščević iz Nerežišća, Ivan Ostojić – Batej iz Povalja i Senka Nižetić iz Novog Sela, te Sanja Mošić i moja oholost, iz Selaca. Selčanin Nikica Jurun – Kajzer pročitao je nekoliko pjesama Zlatana Jakšića, Ante Nižetića i Jura Štambuka, dok sam vođen privilegijom voditeljstva, pored nekoliko svojih pjesmotvora posvećenih nonotu Anđelkotu (kojemu je baš ove večeri bila 10. obljetnica smrti), izdeklamirao i po jednu pjesmu Ante Nižetića, Neve Kežić i Drage Štambuka.
Senka Nižetić poznata je bračka glazbenica koja je ovu večer glazbeno oplemenila s nekoliko pjesma uz orgulje, a debitirala je i kao čakavska pjesnikinja. Iskoristivši posebnost trenutka, na koncu svečanosti izrekao sam sljedeće:
"Mi možda toga nismo ni svjesni jer smo tu doma, ali bi bilo jako djelotvorno i ljekovito pojmiti kako se mi, ovdje, u ranokršćanskoj bazilici, u benediktinskoj opatiji u Povljima na Braču, nalazimo na samom vrutku hrvatske pismenosti. Upravo ovdje, dragi prijatelji, pronađena je u XII. stoljeću 'Povaljska listina', najstariji dokument pisan jednim hrvatskim idiomom, onim čakavskim, a njegov ga je autor bio zabilježio na – ćirilici. Posrijedi je jedan pravni akt nastao još 1184. godine i do nas je dopro u prilici ovjerenog prijepisa iz Ljeta Gospodnjega 1250. Na ćiriličnom pismu, hrvatskoj ćirilici ilitiga bosančici, napisan je i 'Poljički statut' iz 1440., pronađen preko kanala odavde, može se gotovo i preplivati. Stoga apeliram na vas i molim vas da ne nasjedate na jeftine provokacije manipulatora sviju vrsta, koji zbog friške povijesti i rata na našim prostorima jedno svjetsko pismo pretvaraju u oružje i oruđe razdora. Nije ćirilica prolijevala krv, nego hulje i zlotvori, i neće Ukrajinci tražiti ukidanje ili progon ćirilice zbog ruske agresije na njihovu domovinu. A nisu se ni partizani po utihnuću Drugoga svjetskog rata borili protiv latinice, kojom su pisali Nijemci nacisti i Talijani fašisti, ondašnji dušmani i agresori. Kao humanist u svojem nazovi svjetovnom djelovanju, te kao neizlječivi ekumenist kad je posrijedi moj kršćanski identitet koji u se sabire i katolištvo i pravoslavlje i protestantizam, pozivam vas da ćirilicu isključite iz sredstava obračuna. Na ćirilici su napisana neka od najvećih književnih djela naše uljudbe, sjetimo se samo Tolstoja ili Dostojevskog, Puškina ili Jesenjina, Čehova ili Gorkoga… Imamo se čime dičiti u Hrvatskoj, i čakavskim i kajkavskim i štokavskim jezikom, ali i latiničnim i glagoljičnim i ćiriličnim pismima. Poželimo stoga, odavde s Brača, iz kolijevke ćirilištva na ovim prostorima, mirno more i sretan put ćiriličnom pismu na stjecanju statusa jednoga od službenih pisama u Europskoj uniji. Bilo tako! Amen!"
