Predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić sudjelovao je na online forumu u povodu obilježavanja sto godina Komunističke partije Kine. Kao u neka prošla jugoslavenska socijalistička vremena, Vučić je gotovo ritualno obasuo pohvalama politiku KP Kine. Kako prenosi agencija Beta, po Vučićevom sudu "nema druge partije ili političke organizacije u svetu koja može da se pohvali rezultatima koje je ostvarila KP Kine, pored ostalog da je više od 700 miliona građana Kine izbavljeno iz siromaštva, a Kina je za samo nekoliko decenija prešla od zemlje u razvoju koja prima međunarodnu pomoć do svetske supersile". Srpski predsjednik je govorio i o pozitivnom iskustvu koje Srbija ima u ekonomskoj suradnji s Kinom: "Našom obostrano korisnom saradnjom, visoke peći u mojoj zemlji koje su bile pred gašenjem, rudnici koji su bili neprofitabilni ili pred zatvaranjem, putevi i pruge koji nisu postojali, dobili su novi život i pokrenuli novu vitalnost i veru u budućnost. Veliko podmlađivanje kineske nacije koje uspešno predvodite generalni sekretaru, gospodine Si Đinping, dalo je svoj aktivni doprinos našoj borbi za podmlađivanje srpske nacije, kojoj služim i koju beskrajno volim", istaknuo je Vučić.
Pohvalio se da je Srbija na Balkanu ključni partner u realizaciji kineske inicijative Pojas i put jer u njoj prepoznaje "dragoceni doprinos stvaranju uslova za ravnomerni razvoj kao jednom od ključnih preduslova globalne stabilnosti". Zaključno je poručio: "Nameravamo da naše političke, ekonomske, kulturne i veze u svim drugim oblastima nastavimo da iz godine u godinu jačamo, ostvarujući iskrenu želju i ljubav našeg naroda prema vašoj velikoj i lepoj zemlji, imajući sve vreme u vidu i dugoročnu dobrobit našeg naroda."
Paralelno s Vučićevim javnim zaklinjanjem u srpsko-kinesku suradnju, s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom video-linkom su razgovarali i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Merkel i Macron s kineskim su predsjednikom zapravo nastavili razgovor koji su s njim vodili u travnju ove godine. I teme su uglavnom bile iste: klima, ekonomija, zdravstvo, odnosno zajednička borba protiv pandemije koronavirusa, revitalizacija zračnog prometa, ljudska prava, pristup europskih kompanija kineskom tržištu, ali i kineskih kompanija tržištu Europske unije te deblokada pregovora o sporazumu o investicijama između EU-a i Kine. Merkel i Macron, ali i Xi Jinping, nisu krili da žele u dogledno vrijeme barem pokušati europsko-kineske odnose pomaknuti iz stagnacije u koju su zapeli, a potom ih i poboljšati i unaprijediti.
Dan prije nego što je Vučić govorio na proslavi stotog rođendana KP Kine, beogradski dnevnik Danas objavio je intervju s globalno najpoznatijim i najutjecajnijim srpsko-američkim ekonomistom Brankom Milanovićem. Danasov novinar Miloš Obradović Milanovića je, između ostalog, pitao da li svijet ulazi u drugi hladni rat između Amerike i Kine pa dobio sljedeći odgovor: "Nema sumnje i taj hladni rat potencira Amerika, zato što je Kini potrebno da još dve ili tri generacije imaju nesmetan transfer tehnologije, rast i izvoz. SAD to potencira zbog straha od gubitka hegemonije. To nije ideološki, mada je napravljeno da izgleda kao da je ideološki, pošto neće da priznaju da strahuju da će Kina biti ekonomski jaka kao Amerika, što će se desiti ako nastavi sa ovakvim rastom za 50 godina. Idemo u hladni rat i to je žalosno."
A odgovarajući na pitanje hoće li posljedice tog drugog hladnog rata "po svet biti neto pozitivne ili negativne", Milanović nema dilemu: "Biće neto negativne, jer će smanjiti globalni privredni rast, biće manje trgovine između SAD-a i Kine, dve najveće ekonomije koje čine 40 odsto društvenog proizvoda sveta. Negativno će biti što će se taj ideološki rat odraziti na druge zemlje koje će morati da odaberu stranu. Recimo, u Nemačkoj ili Brazilu kojima je Kina veliki partner. Oni nemaju motiv da biraju stranu u tom sukobu. Ali neke afričke male zemlje, pa čak i Srbija, mogu se naći u veoma povoljnoj situaciji da pokušaju da dobiju i od jedne i od druge strane. Tako se može posmatrati kineska inicijativa Pojas i put koja je dobra za Afriku, ali sada vidimo da Bajden na G7 hoće da replicira ono što Kina radi. Za male zemlje u Africi je to dobro, jer se Zapad prvi put od kraja hladnog rata angažuje u Africi." Na pitanje kako mu izgleda Srbija u toj situaciji, Milanovićev odgovor je decidiran: "Mislim da ljudi u Srbiji ne shvataju koliko je neophodno da Srbija sedi na tri ili čak četiri stolice: SAD, EU, Kina i Rusija. Politika opredeljivanja na jednu ili drugu stranu bila bi loša. Politika u kojoj držite opcije nije samo bolja zato što imate opcije, već i zato što tera drugu stranu da bude zainteresovana za vas."
Da kojim slučajem dnevnik Danas već godinama ne slovi kao jedan od tvrdokornijih antirežimskih i antivučićevskih medija, zlobnici bi ga vjerojatno optužili da je Vučić osobno od njih naručio intervju s Brankom Milanovićem, pogotovo zato što je on objavljen ne samo u dane Vučićevog zagovaranja i propagiranja srpsko-kineskih odnosa, nego i istovremeno s Vučićevim reagiranjem na poruku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da "Srbija treba da ispuni uslove, treba da odluče jesu li za EU ili su u Moskvi. Nemam ništa protiv Moskve, ali treba odlučiti Brisel ili Moskva, a to sadašnja vlast u Srbiji teško apsolvira i biće potrebno da tu bude jasna". Osim što je Milanovićevu poruku okarakterizirao kao "govor sa pozicije sile", Vučić je poručio i da Srbija u pristupnim pregovorima s EU-om neće "nikoga ni za što moliti", niti se ikome dodvoravati kako bi bila primljena u članstvo Unije. Još jednom je podsjetio i da je Milanoviću dok je bio hrvatski premijer predlagao da Srbija i Hrvatska u okviru tada tek pokrenutog kineskog Novog puta svile izgrade brzu prugu Beograd – Zagreb, a nakon što je Milanović to glatko odbio, Srbija se okrenula Mađarskoj i sada je zajedno s njom uz kinesku pomoć već prilično odmakla u izgradnji brze pruge između Beograda i Budimpešte. A taj je kinesko-srpsko-mađarski aranžman isprovocirao i Europsku uniju da odriješi kesu i odluči sudjelovati u izgradnji brze pruge od Beograda prema jugu sve do granice sa Sjevernom Makedonijom, pa i dalje do grčkih luka Soluna i Pireja.
Slična priča se događa i u srpsko-ruskoj suradnji u izgradnji plinovoda Balkanski tok. Nakon što je iz Turske preko Bugarske došao do Srbije, plinovod Balkanski tok početkom ovoga tjedna stigao je na srpsko-mađarsku granicu, gdje je spojen na mađarske plinovode kako bi već od ove jeseni ruski plin njegovim cijevima potekao u Mađarsku i dalje prema zapadnoeuropskim zemljama. Hrvatska se i danas drži na distanci od tog plinovoda kojim je na Balkan stigao jeftiniji ruski plin, vjerojatno i zbog navodno pravovjernog proeuropskog držanja distance prema Moskvi i Rusiji.
Tko tu "teško apsolvira" što se događa u odnosima Europske unije i Rusije pokazala je i nedavna inicijativa Njemačke i Rusije, odnosno Angele Merkel i Emmanuela Macrona, da EU već ove godine krene u proces diplomatskog približavanja s Rusijom. No toj su se inicijativi žestoko suprotstavile ponajprije Poljska i tri baltičke članice EU-a, a i ostale nove istočnoeuropske članice Unije više se vole držati na distanci od Moskve nego s njom razvijati bolje odnose. Rezultat je taj da EU zapravo nema definiranu jedinstvenu politiku odnosa prema Rusiji, jer dok dio njezinih starih članica, predvođen Njemačkom i Francuskom, želi izgraditi samostalnu europsku politiku dobrih diplomatskih i ukupnih odnosa s Rusijom koji neće kao do sada pretjerano ovisiti o američko-ruskim odnosima, drugi dio članica EU-a bježi od Rusije kao vrag od tamjana i slijepo slijedi američku politiku prema Moskvi. I Merkel i Macron svoju su inicijativu pokušali ovaj put provući kroz EU nakon iznenađujućeg i pomirljivog susreta i razgovora američkog predsjednika Joea Bidena i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Argument da i Biden s Putinom traži puteve suradnje ovaj put nije prošao u EU-u, ali koliko sutra, kad i ako SAD i Rusija primire i stabiliziraju svoje odnose, ni Unija neće imati kud nego isto učiniti. Tada će se potvrditi i da je ekonomist Branko Milanović u pravu kad tvrdi da je "neophodno da Srbija sedi na tri ili čak četiri stolice", a ne njegov prezimenjak Zoran Milanović kad od Srbije traži da se konačno odluči "Brisel ili Moskva".
