Prošle su pune četiri godine od kada su predstavnici vlasti zadnji put na najvišoj razini sudjelovali u obilježavanju Dana antifašističke borbe u Brezovici. Te 2015. kraj spomenika borcima Prvog sisačkog odreda zajedno su, jedno kraj drugog, sjedili danas ljuti politički suparnici, a onda kolege po visokom položaju - predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović i tadašnji premijer Zoran Milanović. Već iduće godine na čelu Vlade bio je posilni Tomislava Karamarka, danas već zaboravljeni Tihomir Orešković, kojem odlazak u Brezovicu nije padao na pamet, a ni predsjednici se baš nije žurilo da opet oda počast pripadnicima prvog antifašističkog odreda u Jugoslaviji.
Osnovali su ga, važno je podsjetiti, sisačke antifašistkinje i antifašisti predvođeni članom Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije Vladom Janićem Capom i predratnim komunistom Marijanom Cvetkovićem točno 22. lipnja 1941. na dan napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez. Okupili su nekoliko desetaka boraca, među kojima su bila i mnoga poznata imena poput Nade Dimić, Mike Špiljka, Franje Knebla i Janka Bobetka. Odred je utemeljen prema oduci Okružnog komiteta KP za Sisak s ciljem da organizira diverzije na prugama, cestama i telefonskim stupovima.
‘Teško je sada reći da je te večeri formiran odred, kako se taj pojam danas shvaća. To nije bilo ni formiranje vojne jedinice, kakvo se prakticiralo kasnije u ustanku i borbi. Bili smo tu mi, članovi Partije, oružje i naša spremnost za borbu. Doduše, bez vojničkog iskustva. Tako je, eto, nastao naš odred i odmah idućeg dana krenuo je u ratnu akciju’, objasnio je kasnije prvi komandant Vlado Janić.
Dan poslije, 23. lipnja, odred je izveo svoju prvu akciju miniranja pruge između Siska i Grede, čime je spriječen prolazak vlaka s njemačkim transportom za SSSR, a nekoliko dana poslije i prugu koja je spajala Sisak s Capragom. U tri mjeseca, koliko je samostalno djelovao na tom području s logorom u Žabinskoj šumi, izveli su više diverzija na željezničkim prugama te telegrafskim i telefonskim linijama.
Također su napali općinske zgrade u Topolovcu i Palanjeku gdje su oteli više desetaka pušaka, organiziravši usput propagandni rad u Sisku i okolnim selima. Kako bi suzbili ustanak, vlasti kolaboracionističke NDH poslale su u Sisak oko 500 ustaša koji su u borbama ubili dvojicu pripadnika Odreda Ivu Lasića i Ivu Ogulinca Globu. Usprkos tome, broj boraca se iz dana u dan povećavao, da bi u kolovozu već bilo šezdesetak ljudi koji su poduzimali razne akcije, što je ustaše natjeralo na novu protuakciju. Na partizanske položaje krenule su ‘dvije satnije vojske, satnija ustaša poglavnikove bojnice, odio konjice te postrojbe ustaša iz Siska, Petrinje i Sunje, ukupno 650 momčadi…’, kako prenosi Antifašistički vjesnik.
Uz pomoć pet aviona napadali su šumu, ali se nisu usudili ući u nju, računajući da se tamo nalazi barem 200 partizana. Brojka je bila tri puta precijenjena. Bilo ih je 77. Ipak, pritisak je bio prejak i partizani su se preko Save izvukli prema Baniji gdje su se spojili s banijskim partizanima formirajući jedinstveni Banijski odred. ‘Tako je bilo u prvim danima ustanka. U toj borbi bratska krv se slila. Hrvati i Srbi, njihovi najbolji sinovi, skovali su tih dana neslomivo bratstvo i jedinstvo na Baniji i u ostalim krajevima naše zemlje’, rekao je Vlado Janić.
Jedna od osnivačica odreda bila je i Nada Dimić, članica KPJ s iskustvom boravka u zloglasnom beogradskom zatvoru Glavnjača, koja je sudjelovala u prvim diverzantskim akcijama i rukovodila tehnikom. Kako su u srpnju 1941. godine prekinute veze partijskih organizacija između Siska i Sisačkog odreda, dobila je zadatak da ih ponovo uspostavi. Međutim, ustaše su je uhvatili i poslali u zatvor u Zagreb otkud je uspjela pobjeći uz pomoć zagrebačkih drugova koji su je prebacili na Petrovu goru.
‘Anka Berus održavala je vezu s liječnicom koja je liječila Nadu Dimić, te smo preko nje poslali Nadi sve upute. Za vrijeme posjeta oko tri sata poslije podne, u Nadinu sobu na prvom katu ušla je majka Milke Zorić. Nosila je kiticu ciklama i raspitala se za jednu izmišljenu bolesnicu. To je bio znak Nadi da iziđe iz sobe u bolnički toalet. Tamo ju je dočekala Milka s košarom, u kojoj se nalazila haljina i cipele. Ja sam za to vrijeme u hodniku pazila da ne naiđe stražar. Sve je počelo dobro, no upravo u času kada se Nada presvukla, ušle su u toalet neke bolesnice. Bila je prisiljena da ponovo navuče bolesničku haljinu. Čitavu stvar ponovile smo sutradan. Na hodniku nije bilo gotovo nikoga. Stražar se zadržavao na balkonu sobe i ne sluteći da se njegova zatvorenica neće vratiti’, zapisala je u knjizi ‘Bijeg Nade Dimić iz bolnice’ Ružica Turković.
Ali ni tamo se nije dugo zadržala, s obzirom da je morala u Karlovac kako bi pomogla tamošnjoj organizaciji i članu CK KPH Josipu Krašu te organizirala prebacivanje na slobodni teritorij. Iako joj je predloženo da zbog opasnosti i ona ode na Kordun, Nada Dimić to odgađa. Krajem 1941. ustaše je opet hvataju. Na izlasku iz grada zaustavili su je agenti i zatražili dokumente. Znala je da joj ne preostaje ništa drugo nego borba. Otvorila je torbicu da pokaže lažnu legitimaciju, izvadila pištolj i ubila prvog agenta, a drugog je ranila kad joj se zaglavio pištolj. Nakon mučenja u karlovačkom zatvoru prebačena je na Savsku cestu u Zagrebu pa odvedena u logor Stara Gradiška. Pekli su joj dlanove i stopala, otkidali nokte, čupali kosu, nije priznala čak ni svoje ime. Streljana je 1942. godine. Imala je 19 godina.
Od 79 borkinja i boraca Prvog sisačkog odreda oslobođenje je dočekalo samo njih 38, ali ni to – očito – nije dovoljno da im predstavnici vlasti odaju dužno priznanje barem dolaskom u Brezovicu, ako već ne vraćanjem srušenih i uklonjenih spomenika, kao i imena ulica i trgova posvećenima stradalim antifašistkinjama i antifašistima.
