Parafraziramo li "Pjesnike" Antuna Branka Šimića iz njegove zbirke "Preobraženja", mogli bismo ustvrditi da je antifašizam zamalo postao čuđenje u Hrvatskoj. To bi mogao biti i rezime minulog Dana antifašističke borbe koji je, u znak sjećanja na osnutak Prvog sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja 1941., prvog takvog u Hrvatskoj i Jugoslaviji, državni vrh praznično obilježio u spomen-parku Brezovica kraj Siska. U red takvog pjesničkog čuđenja prije svega spada vijest da je Andrej Plenković prvi put kao premijer prisustvovao događaju u Brezovici, baš kao i činjenica da je Vlada prvi put ondje organizirala svečanost obilježavanja. Najsvjetliji trenutak dočekali su živući pripadnici Narodnooslobodilačke borbe, nekadašnji partizani, kao i članovi antifašističkih udruženja koji su konačno doživjeli da im u državi koja antifašizam spominje u preambuli Ustava državni orkestar, ugođeno i u primjerenoj dužini izvedbe, odsvira kultnu "Bella ciao", njihovu himnu iz mladih, revolucionarnih, antifašističkih dana!

To vječno treptanje antifašizma u Hrvatskoj, da se opet dijelom poslužimo Šimićevim pjesnicima kao čuđenju u svijetu, znači da je naša svakodnevica – unatoč tome što antifašizam, kako rekosmo, uporište ima u Ustavu, odnosno u ondje navedenim odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz 1943. – ipak prožeta nedosljednom praksom pojedinih političara, pri čemu je skandalozno i ponašanje same Vlade. Primjerice, do kakvog to antifašizma drži premijer Plenković kada govori o značaju borbe protiv zla nacizma i fašizma i potrebi građenja tolerantnije Hrvatske, dok istovremeno tolerira dvostruke konotacije u vezi ustaškog pozdrava "Za dom spremni"? Nadalje, tko se ne bi načudio govoru predsjednika Zorana Milanovića koji s govornice u Brezovici gorljivo i s pravom nabraja zaslužne pojedince što su iznijeli teret borbe protiv nacifašizma u Drugom svjetskom ratu, usput dobivši ovacije, nakon što je samo koji tjedan ranije vratio oduzeta ratna odlikovanja i čin Branimiru Glavašu, optuženiku za ratne zločine počinjene nad osječkim Srbima devedesetih godina, kojeg čeka ponovljeno suđenje?

Osamdeset godina od ustanka, Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba organizirali su mimohod "Besmrtni partizanski odred" na kojem je, između ostalog, zatražen povratak imena Trgu maršala Tita, koji je počasni građanin Zagreba od 1946. Većinom od 29 glasova za i 20 protiv, a na inicijativu Zlatka Hasanbegovića, tadašnjeg vijećnika iz stranke Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović: Neovisni za Hrvatsku, taj trg je 2017. godine preimenovan u Trg Republike Hrvatske.

Obilježavanje Dana antifašističke borbe na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma u organizaciji Antifašističke lige – Zoran Pusić (Foto: Marin Tironi/PIXSELL)

- Bilo je to sve što je Hasanbegovića zanimalo - kaže za Novosti Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige RH, dodavši da je, premda u Zagrebu ima i važnijih stvari, riječ o nečemu što na simboličkoj razini nije nevažno.

Upravo Antifašistička liga razmišlja o pokretanju inicijative za povratak Titova imena trgu, koju bi u dogledno vrijeme uputili zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Pusića i druge sugovornike nazvali smo kako bismo ih u povodu Dana antifašističke borbe zapitali što danas u hrvatskom društvu znači antifašizam. Poveli smo razgovor o tome kako visoka politika uglavnom prigodničarski tretira antifašizam, ali i kakvu odgovornost kao građani imamo u obrani njegovih vrijednosti, koje napadaju i nastoje poništiti različite konzervativne i desne grupacije, proustaške strančice i njihovi medijski i drugi pomagači koji već godinama u Hrvatskoj zagađuju javni prostor.

Zoran Pusić se više od desetljeća, izložen prijetnjama pa i fizičkim napadima, zalagao za vraćanje imena zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. U izjavi Novostima prisjetio se 1974. godine kada je, kako kaže, tadašnja Gradska omladinska organizacija pisala parole po Zagrebu, između ostalog i onu "Smrt fašizmu, sloboda narodu". U to vrijeme smatrao je da ispisivanje takvog, podobnog sadržaja pokazuje pomanjkanje pobune kod mladih ljudi. Stoga je, smatrajući da su vrijednosti te parole neupitne, jedne noći ispod tog grafita iz protesta ili ironije napisao "Dolje Franjo Josip". No početkom 1990-ih, kaže, shvatio je da je onomad ipak bio u krivu i da ništa nije neupitno, u što se uvjerio kada su se u trenutku uvođenja političkog pluralizma prema vrhu prošvercale stranke koje nisu bile prijatelji demokratizacije. Bile su to nacionalističke stranke koje su već imale ili pokazivale autoritarne tendencije.

- Problem je prije svega u tome što danas na antifašizam treba gledati kao na obranu onih vrijednosti koje su bile ugrožavane i prije nastanka fašizma, nacizma i ustaštva. Demokraciju u Hrvatskoj i Europi ne ugrožavaju Crveni Kmeri, nego nekakve radikalne desne stranke kao neprijatelji demokracije. I prisutno falsificiranje povijesti onih snaga koje se pozivaju najčešće na ideologije koje su bile vezane uz fašizam u Drugom svjetskom ratu, nalaže nam stav u obrani istine. A to se onda naziva antifašizmom. Vrijednosti za koje bismo rekli da su danas banalne: individualna ljudska prava, tolerancija i suradnja unutar vlastite države, kao i sa susjedima, vrijednosti su koje su bile uvijek ugrožene i tako će biti još neko vrijeme - smatra Pusić.

Pitamo ga koliko je antifašizam za državni vrh danas tek dekorativan ili deklarativan i kako tumači dvostruke političke standarde. Što to znači u već opisanim slučajevima odnosa vladajućih prema ustaškom pozdravu ili u potezu predsjednika države prema Glavašu te što nam naposljetku govori činjenica da država, koja se u Brezovici diči Danom antifašističke borbe, pune tri i pol godine od izricanja presude Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu za ratni zločin u predmetu Prlić i drugi nije kadra oduzeti osuđenima najviša odlikovanja Republike Hrvatske.

- To je onda država s velikim problemima. Postoji biblijska izreka da ne zna ljevica što radi desnica. No rekao bih i da je problem s antifašizmom da ga često kod nas namjerno predstavljaju kao nešto što je vezano za jednopartijski, autoritarni sistem. Nešto što nije kompatibilno s demokracijom, što je potpuno krivo. Upravo je obratno: vrijednosti koje baštini antifašizam imaju budućnost, na duži rok mogu povećati i slobodu pojedinca i sigurnost država. A kako ćemo to zvati, druga je stvar. Zato ima smisla i danas govoriti o antifašizmu, premda se radi o nastavku vjekovne borbe za bolje i pravednije društvo - ističe Pusić.

Kada priča o antifašizmu ili Spomen-parku na Šubićevcu postane državna politika, odnosno ne bude smo protokolarna obaveza, onda više nećemo s iznenađenjem pratiti vijest da je premijer Plenković došao u Brezovicu – ističe Zoran Restović

Zoran Restović, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije, pita se je li antifašizam danas nešto što svi osjećamo.

- Kategorički tvrdim da ne osjećamo. Mi to danas prakticiramo na razini obaveze, posebno obaveze političkih struktura kako se ne bi nekome zamjerile. Ni u jednom razredu srednje škole nemate sastavak ni domaću zadaću na temu Dana antifašističke borbe ili antifašizma kao takvog. Otvorili smo 2016. u Šibeniku Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije, a već dvije godine provodimo aktivnosti oko obnove Spomen-parka Šubićevac. Sve to treba približiti djeci, ali ne samo njima. Kada priča o antifašizmu ili Spomen-parku na Šubićevcu postane državna politika, odnosno ne bude smo protokolarna obaveza, onda više nećemo s iznenađenjem pratiti vijest da je premijer Plenković došao u Brezovicu. To je, između ostalog, problem našeg poimanja i prakse antifašizma - kaže za Novosti Restović.

Zoran Restović (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)

Naš sugovornik otvorio je pitanje obrazovnog tretmana antifašizma i historijata antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Snježana Koren, predstojnica Katedre za metodiku nastave povijesti na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ističe u razgovoru za Novosti da se u našem obrazovnom sustavu ne uči dovoljno o tome što su fašizam i nacizam, a sukladno tome ni što je antifašizam i koje su njegove vrijednosti. O fašizmu i antifašizmu uči se i poučava površno, s jednim okom usmjerenim prema migovima koji dolaze iz politike.

- U nas se još uvijek smatra normalnim da stranka koja je trenutačno na vlasti može definirati i službene interpretacije prošlosti u kurikulumima i udžbenicima. Takva politika povijesti uglavnom ne podnosi neslaganje sa službenim tumačenjima i obeshrabruje njihovo kritičko preispitivanje. Zato je povijest već desetljećima jedan od najpolitiziranijih i politički najčešće zloupotrebljavanih školskih predmeta sa značajno reduciranim prostorom za kritičko mišljenje. U tom uništavanju struke participira i sama profesija koja redovito sekundira potrebama politike umjesto da se rukovodi profesionalnim načelima. Rekla bih i da je slabost struke jedan od razloga zbog kojih imamo tako žučne i besplodne rasprave o prošlosti - ocjenjuje Snježana Koren.

Povijest je već desetljećima jedan od najpolitiziranijih i politički najčešće zloupotrebljavanih školskih predmeta sa značajno reduciranim prostorom za kritičko mišljenje – ocjenjuje Snježana Koren

Na pitanje kako vidi ulogu antifašizma u društvu danas kaže da je današnji antifašizam heterogen i pluralan fenomen koji se negdje pozicionira protiv neofašističkih i neonacističkih pokreta, drugdje protiv praksi određenih pokreta i stranaka, najčešće povezanih s krajnjom desnicom, koji nemaju izravni kontinuitet s klasičnim fašizmom, no koji perpetuiraju njegove značajke i slijede mehanizme kojima su fašistički pokreti došli na vlast.

- Može, primjerice, iskazivati otpor autoritarnim i nedemokratskim tendencijama koje prijete demokraciji, ultranacionalizmu – "razjarenom nacionalizmu", prema Umbertu Ecu – rasizmu, antiimigrantskom sentimentu, homofobiji itd., može biti povezan s pacifizmom, antikolonijalizmom, feminizmom, antikapitalizmom... Što se Hrvatske tiče, o antifašizmu se uglavnom raspravlja u kontekstu debata o nasljeđu Drugog svjetskog rata, a najčešće prigodničarski povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe. Ne bih rekla ni da je antifašizam osobito istaknut u hrvatskom Ustavu, jer se on samo usputno spominje u izvorišnim osnovama, gdje je pak osnovna premisa tisućljetni kontinuitet hrvatske državnosti, a ne antifašizam - ističe naša sugovornica.

Profesorica Koren smatra da je pojam antifašizma kontroverznim učinila njegova ideološka uporaba u razdoblju socijalističke Jugoslavije, gdje se koristio za legitimaciju vlasti, a fašizam za etiketiranje i onih protivnika koji nisu imali veze s historijskim fašizmom. Početkom 1990-ih, kao dio nove politike povijesti, došlo je do radikalne reinterpretacije Drugog svjetskog rata koja je učinjena na podjednako ideologiziran i politiziran način, a uz to je širom otvorila vrata historijskom revizionizmu, osobito u vezi ustaškog pokreta. Također, dotadašnji nazivi Narodnooslobodilačka borba i Narodnooslobodilački pokret zamijenjeni su izrazom hrvatski antifašistički pokret.

Snježana Koren (Foto: Jovica Drobnjak)

- Istovremeno, to je pridonijelo reduciranom shvaćanju tog pojma: oni koji su ga prigrlili često ga koriste nerefleksivno i lišeno bilo kakvog značenja izuzev istoznačnice za NOP, a oni koji ga demoniziraju uglavnom poriču partizanskom pokretu antifašistički i oslobodilački karakter, a cijelo razdoblje 1941. – 1945. promatraju isključivo kroz prizmu masovnih ubijanja poraženih pripadnika vojske NDH na kraju rata - kaže Snježana Koren.

Zoran Restović smatra da je pred antifašizmom svijetla budućnost: on je okvir svih želja za ravnopravnošću, boljim životom, internacionalizmom i slobodom svakoga od nas. Ako se antifašizam, dodaje Restović, promatra i kao relikt komunističke ideologije, valja se podsjetiti na marksizam kao filozofski pravac koji je pokušao odgovoriti na ključna pitanja: kod nas bi to značilo da nekome neće biti važno je li nečija supruga Srpkinja ili je li nečiji suprug Srbin u Hrvatskoj, nego da su to dvoje dobrih ljudi; da nikome neće pasti na pamet da neko drugo pravo pokušava izvesti iz čistoće nacije ili vjerskog učenja, jer to historijski nije donijelo ništa dobroga pa neće ni danas; da se vjeruje u društvo u kojem će svi biti ravnopravni, a nitko privilegiran u vezi zdravstva ili odlaska na fakultet.

- Skretanje s razgovora o antifašizmu jest i strah da se ne progovori o najboljim vremenima u kojima su nakon pobjede antifašizma stvoreni okviri u kojima je u mom Šibeniku bilo 27 hiljada zaposlenih, a danas ih je samo 16 hiljada - ilustrira Restović.

U Brezovici su se ove godine recitirali i Kovačićeva "Jama" i Nazorov "Čamac na Kupi". Uz glasno odobravanje okupljenih, kao optimistična najava budućeg, još jačeg njegovanja antifašističke tradicije.