Predsjednica Republike Hrvatske pojavila se, a očito nije ni mogla ni htjela prekinuti s tradicijom uspostavljenom u vrijeme dvojice svojih prethodnika, na obilježavanju obljetnice osnivanja Sisačkog partizanskog odreda. Govorila je, kako protokol i nalaže, posljednja. Dakle čula je, ako je slušala, sve prethodne govornike. Ali, kao da ih nije ni slušala, ni čula. Tečno je pročitala svoj govor, vrlo pažljivo izbalansiran, naravno bez spominjanja vođe antifašističkog otpora i bez spominjanja Jugoslavije (nju se ‘usudio’ izrijekom spomenuti samo norveški ambasador koji je govorio u ime veleposlanika zemalja članica anti-hitlerovske koalicije, Saveznika). I, očekivano, u završnici govora vratila se na svoju omiljenu temu - komunističke zločine na koje je, ako nas sjećanje vara, ispričavamo se, potrošila više riječi nego na one ustaške.
No dobro, to se moglo i očekivati. Ali da će tako decidirano izjaviti kako je antifašizam ‘povijesna kategorija’, to ipak prelazi očekivanja, barem u ovakvoj prilici i - svakako - nakon nekoliko govora (uključujući i onaj vrlo eksplicitni norveškoga ambasadora) u kojima je jasno upozoreno na postojanje i jačanje neofašističkih tendencija u svijetu u kojem živimo, pa i u Hrvatskoj. A prirodni je odgovor i na fašizam i na neofašizam - samo i jedino antifašizam. To gospođa Predsjednica neće priznati, a pogotovo neće izreći. Za nju antifašizam pripada prošlosti, jer - očito - za nju nema neofašizma posvuda oko nas, mada je osudila kukasti križ na Poljudu (dok sve one U s križevima između ušica iscrtane po fasadama valjda ne vidi). Za hrvatsku Predsjednicu ‘zločin je zločin’, što nitko ne osporava, ali za nju evidentno ne postoji ono što se zove uzročno-posljedičnom vezom, ne postoji redoslijed događanja, ne postoji objašnjenje zašto se nešto nije moglo izbjeći (uza svu opravdanu osudu) nakon nečega drugoga što se prethodno dogodilo. Odnosno, riječima bivšeg predsjednika Mesića: ‘Najprije je bio Jasenovac, a potom Bleiburg. Nitko u Jasenovcu nije bio kriv ni za što, od onih likvidiranih bez suda nakon Bleiburga (što već samo zato jest zločin) mnogi su bili itekako krivi i odgovorni za krvavi teror u prethodne četiri godine’. Bili su krivi za progone na nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj osnovi, za logore (više od 60) u kojima se ubijalo i u kojima je na mali broj njih i osobno ubijao. To su, što bi rekao aktualni premijer, povijesne činjenice, mada ni on - vjerojatno iz razloga političkog oportuniteta - nije išao tako daleko da smjesti ustanak u Hrvatskoj u jugoslavenski kontekst (što je nedvojbena činjenica), dok je Tita spomenuo samo na način da ga je ‘umotao’ u sendvič između Radića i Tuđmana.
No, pustimo premijerovo laviranje, on je ipak u afirmaciji antifašizma bio jasan i nedvosmislen. Predsjednica, pak, pokazala je rezervu spram i same ideje da antifašizam politički pozicionira u suvremeni svijet, ponovila je osudu svih totalitarizama, naglašavajući i ovom prilikom onaj komunistički, a oglušila se o riječi norveškog veleposlanika koji je povukao vrlo jasnu distinkciju između naci-fašizma i komunizma. Nacizam, rekao je on, bila je jedina (pazite: jedina!) ideologija koja je planirala i izvela uništavanje čitavih naroda na osnovi pripadnosti etnicitetu, odnosno rasi. Tu, na žalost, nije usamljena. I među akademskim ljudima povijesne struke naći će se onih koji će zatvoriti oba oka pred činjenicom da je ono što se zvalo komunizmom sovjetskog tipa ubijalo političke protivnike (odnosno one koje je takvima smatralo), dok je nacizam u svome programu imao ubijanje manje vrijednih rasa i naroda, dakle ljudi koji su bili ‘krivi’ samo i jedino zato što su se rodili kao pripadnici određene rase, ili nacije. A da je postojala ne mala razlika između sovjetskog sustava, boljševizma, i socijalizma jugoslavenskog tipa, to već prelazi mogućnosti poimanja takvih ‘znalaca’.
Pa kada se takvo jednostavno i iskrivljeno viđenje stvari spoji s kategorizacijom antifašizma u ‘povijest’, a u svijetu u kojemu evidentno jačaju i desne (ne konzervativne, nego radikalno desne) tendencije, i povijesni revizionizam (koji ne otkriva novo, nego falsificira poznato), a sve to na podlozi sveprisutne gospodarsko-financijske krize, onda imamo mnogo razloga za zabrinutost. Loša ekonomska situacija, osiromašenje ljudi, sve veći broj nezaposlenih, sve to rađa želju za ‘čvrstom rukom’, u pravilu desnice koja obećava uvesti red i dati ljudima rad, dakle upravo ono za čime - doslovno - žeđaju. Desnica može biti samo autoritarno-diktatorska kakva je npr. svojedobno bila vojna hunta u Grčkoj, može uz to biti i ideološki obojena sve do želje da fizički uništi svakoga tko drugačije misli, kao što su bili vojni režimi u Čileu ili Argentini, a može biti i pravi zločinački pothvat s programom i ciljem istrebljivanja pojedinih rasa i naroda - kao što je bio Hitlerov nacizam i - ipak u manjoj mjeri - Mussolinijev fašizam. U današnjim prilikama, u kojima ideje naci-fašizma ponovo dobivaju sve više pristaša, čovjek mora biti slijep pa da to ne vidi, Pri čemu je potpuno nebitno da li mladi koji na stadionima u Hrvatskoj uzvikuju ‘Za dom - spremni’ znaju što taj pozdrav simbolizira, da li znaju tko je zaista bio Pavelić, a tko Tito; ne znaju, naravno, oni su proizvod revizionističkog obrazovanja u kojemu je bitno da se kao povijest ne uči ono, što se učilo u vrijeme tzv. komunizma. Baš kao što vjerojatno ni onaj Norvežanin koji je prije nekoliko godina u ime rasno čiste Norveške pobio nekoliko desetaka mladih socijaldemokrata, nije znao o Vidkunu Quislingu čije je ime postalo sinonimom za suradnju s nacističkim okupatorima, ništa drugo, nego da je bio saveznik nacista koji su se borili protiv zla komunizma i - protiv onečišćenja arijske rase. S jednom ‘malom’ razlikom. Norveški je masovni ubojica podlegao indoktrinaciji radikalnih skupina koje zloupotrebljavaju demokratsko pravo na slobodno izražavanje mišljenja, a nije svoje ‘znanje’ stekao u školi, ili iz ključnih medija.
U Hrvatskoj, međutim, za školsku djecu Pavelić je, barem do prije nekoliko godina, bio tek ‘poglavnik Nezavisne Države Hrvatske’, dok je Tito bio ‘vođa antifašističkog otpora za čije su vladavine u ratu i poraću počinjeni brojni zločini’. A o pravoj hrpi nazovi znanstvenih publikacija i knjiga, o člancima i revijama u kojima se ne samo tzv. NDH prikazuje kao normalna, međunarodno priznata država hrvatskoga naroda, nego se i relativizira njezin zločinački karakter, kao i istinska priroda naoružanih terorista ubacivanih preko jugoslavenskih granice nakon kapitulacije godine 1945., da se i ne govori; sve je to dostupno po vrlo prihvatljivim cijenama, na svakome koraku.
I zato je krajnje opasno kada predsjednica Republike upravo na Dan antifašističke borbe izjavi da je antifašizam povijesna kategorija. Da, on je i povijesna kategorija, s naglaskom na ovome ‘i’, no samo ako govorimo isključivo o antifašizmu iz vremena Drugoga svjetskog rata. Antifašizam je, međutim, ljudsko, civilizacijsko opredjeljenje što u prilikama u kojima živimo mora biti prisutno u svakoj pori društvenog bića. I kojega nitko, pa ni predsjednica Republike, ne smije tjerati u povijest. Svedemo li antifašizam samo na povijesnu kategoriju i na prigodničarska okupljanja sa sve manjim brojem živih pripadnika Narodnooslobodilačkog rata, otvorili smo širom vrata neofašizmu i novovjekom nacizmu. Priznavao to netko, ili ne. Pa će onda čuđenje i zgražanje nad kukastim križem na Poljudu (uz prešućivanje U sa križem, uništavanja antifašističkih spomen obilježja i povremenih devastiranja pravoslavnih i židovskih grobova) postati još licemjernije nego što već i sada jest. Vrijeme je da se Hrvatska probudi.
Antifašistička, civilizirana, evropska, slobodarska i demokratska Hrvatska. Toj Hrvatskoj alternative niti ima, niti smije biti.
