Selo Baljci, koje pripada Općini Ružić, smješteno podno planine Svilaje, dugi niz godina bilo je jedno od onih u kojima nije bilo ni jednog povratnika. U ratu kompletno opustošeno, spaljeno i opljačkano, bez struje, vode i osnovnih uvjeta za život, nije davalo previše nade da će se tu ikad više iskra života ponovo upaliti. Zahtjevi za obnovu kuća uništenih u ‘Oluji’, više od deceniju i po čekali su da dođu na red. HEP struju nije sproveo kroz selo. Oni koji su sami obnavljali kuće, sami su i ugradili solarne panele na njih, ne čekajući više na obećanja. Vodu isto tako nemaju, osim onih koji imaju svoje osobne bunare. Jedini koji u tom periodu nije više očekivao pomoć države, niti bilo koga drugoga, bio je Josip Milaković. Zahvaljujući mirovini zarađenoj u Njemačkoj, sam je krenuo u obnovu porodične kuće. Bila je to tada jedina građevina koja se izdizala iz pepela ugašenog sela.

Po nadležnima, struje nema dok se ljudi ne budu više vraćali. Po mještanima - u selo se ne mogu vraćati dok se struja ne vrati, i tako sve u krug

Baljci su prije posljednjeg rata brojali 470 stanovnika u oko 300 domova, i to najviše onih srpske nacionalnosti, njih 453 - po zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. godine. Nakon ratnih dešavanja Baljci su ostali pusti, kompletno spaljeni i bez ikakve nade za bolje dane, a njihovo dotadašnje stanovništvo rasuto je po svim stranama svijeta. Dugo je vremena trebalo da se na povratak odluči bar netko, a bez struje i vode, bez krova nad glavom, takav čin se smatrao više ludošću nego hrabrošću.

Rijetki Baljčani, poput gorespomenutog Josipa Milakovića, odlučili su prekinuti sedamnaestogodišnje čekanje na državnu obnovu i sami su preuzeli inicijativu, uložili novac zarađen daleko od rodnog kraja i sami obnovili svoje domove. Nakon toga, njegovim stopama krenuli su i drugi. Od jednog dolaska godišnje na dan seoske slave za Ivanjdan, sve češće bi dolazili kako bi očistili napuštenu zemlju, obnovili kuće i imanja, a taj proces i danas traje.

Na samom ulazu u selo, u Donjim Baljcima kako ih mještani zovu, danas se prostire ogromno porodično imanje, a na njemu možete sresti desetak radnika u svakodnevnom poslu. Imanje je to Smiljana Džalete, jednog od ljudi za koga se mnogi pitaju šta ga je navelo da danas toliko sebe i onoga što je u životu stekao, ponovo ulaže u Baljke. Ispred kuće su plantaže badema, trešanja, smokava, a iza kuće na brdu stoje hiljade novozasađenih čokota vinove loze. Ali to nije sve.

Baljci su, kaže Džaleta, uvijek bili i ostali sastavni dio njega, a stizao je svuda, radio i zarađivao, stekao toliko da je mogao živjeti na bilo kom drugom mjestu. Ipak, ovaj komadić kamena i zemlje koju su mu preci ostavili njegov su raj na zemlji, mjesto gdje mirom i zadovoljstvom ispunjava svoju dušu. Potencijale koje vidi baš ovdje, svojim primjerom koristi kako bi drugima svjedočio dijelima, ne samo riječju.

Dolazio je on u selo kad struje ni vode niti u jednoj kući nije bilo. Zajedno sa ostalima potpisivao je molbe, zahtjeve, odlazio do vrata nadležnih ne bi li im u selo bar struju vratili. Kada je HEP na ulasku u selo postavio novu trafostanicu i mrežu, Smiljan je riješio problem sa strujom. Na imanju je izbušio zemlju na šezdeset metara dubine i napravio bunar za vodu, dovoljno da može opet raditi i graditi. Zajedno sa ostalima, iako je sebi osigurao uvjete, i dalje je odlazio tražiti da se struja ponovo, baš kao i prije rata, vrati u čitavo selo. Ali, sve do danas, ostalo je to neispunjeno obećanje. Po nadležnima, struje nema dok se ljudi ne budu više vraćali. Po mještanima - u selo se ne mogu vraćati dok se struja ne vrati, i tako sve u krug. I pored problema na čije se rješavanje čeka više od dvadeset godina, Smiljan vjeruje da će se u skorijoj budućnosti stvari ipak povoljnije odvijati, te će i ovi krajevi opet oživjeti.

Nema sreće ni života tamo gdje nema mladosti, gdje se ne rađa i ne stvara. Ako je moglo nekada, može i sada, samo treba htjeti - kaže Petar Džaleta

- Nije istina da u Baljcima više nema života. Prošlost je sada iza nas. Ja sam u Baljke prvi put nakon rata došao 2002. godine, i tada je slika bila nalik većini sela uovim našim krajevima. Teško je kada dođete u svoje rodno mjesto i vidite da je sve pusto, porušeno i napušteno, ali dobro, svjesni ste da život teče dalje i da morate gledati u budućnost, a ne u prošlost. Rat je završen, stvarate novi život i ne smijete se predavati. Ja iz ovog kraja, na neki način, kao da nikada otišao nisam, pa čak ni kada sam živio u Zagrebu, Beogradu ili na nekom drugom mjestu. Tu sve osjećam svojim, moje rodno selo, moj zavičaj, i nigdje čovjeku na kugli zemaljskoj ne može biti ljepše ni milije. Ja sam veliki hedonista kada je ovaj naš kamen u pitanju. Volim raditi, volim ulagati u svoje, radujem se kad vidim šta se sve može napraviti baš od tog kamena za koji mnogi misle da ne vrijedi ništa. Nekada su i na ovom mjestu gdje smo danas bili samo drača, trnje, raslinje kroz koje se skoro ni pješke nije moglo proći. Međutim, uz mnogo rada i napora mi smo to sve sredili, zasadili vinograd i voćnjake u ovom dalmatinskom kršu. Sve što sam radio i sve što danas radim isključivo je plod ljubavi prema rodnom kraju i ognjištu. Također želim da sve ovo bude podsticaj drugim ljudima koji su u mogućnosti da obnove svoje kuće, svoju zemlju. Znam da mnogi imaju mogućnosti, ako ne da ulažu u razvoj nečega, barem za početak da očiste i raskrče svoje imanje, da ga učine prohodnim. Ovo je kraj koji je Bogom dan i zahvalan po pitanju zasada brojnih poljoprivrednih kultura; voćarstva, vinogradarstva, povrtlarstva. Onaj ko želi da se bavi agroturizmom, što je u ovo vrijeme jako popularno, a uzevši u obzir i to da smo samo na 30-40 kilometara udaljeni od mora, barem starim kamenim kućama može vratiti nekadašnji izgled, i uz minimalna ulaganja može pristojno živjeti od toga. Znam da je većina ljudi iz ovih krajeva danas rasuta po svijetu, žive po velikim gradovima, a ja kao i oni najbolje znam šta znači život u takvim sredinama. Kad dođete ovdje, pobjegnete od te brzine, gužve i ludila koji su sastavni dio života velikih gradova. Tek onda imate osjećaj da živite i život udišete punim plućima. Gradovi nas troše, selo uvijek daje više. Ja sam pokazao da se može, na mnogo načina. U ovim godinama postao sam i otac, a desetomjesečni sin Petar mi je jedan od najvećih motiva i energija da dalje stvaram, i to ne bilo gdje, već ovdje gdje i on uči svoje prve korake - kaže Džaleta.

Svjestan je kaže, baš kao i većina Baljčana, da su ratna dešavanja ostavila iza sebe neizbrisive tragove, negativne posljedice i ožiljke, ali da više nema nazad i da se ne treba čvrsto držati samo prošlosti. Dok se ljudi nisu počeli vraćati, ni društvo ni država nisu uložili preveliki napor niti pomogli da se bilo šta promjeni na bolje. Baš iz tog razloga ne treba više čekati već svojim primjerom pokazati da se želi i može, a tek onda vršiti opravdani pritisak i na one koji su dužni da pomažu u razvoju. Od nadležnih u vlasti RH dobili su obećanje da će do kraja ove godine struja stići do svake kuće u Baljcima, pa čak i voda, ali opet, ponavlja Džaleta, ljudi moraju dolaziti, tražiti i inzistirati da se ta obećanja provedu u djelo kako bi ostvarili svoja prava, a on u to ne sumnja ni najmanje. Onaj ko ulaže u svoju zemlju i svoj kraj, automatski ulaže u državu, te baš iz tog razloga ima pravo da traži zakonom propisana prava, tako je svuda u svijetu, tako mora biti i ovdje. Mogu Baljčani itekako biti složni i organizovani, a to su pokazali kada je obnova seoskog hrama u pitanju.

- Nakon dvadeset godina, pa i u samom ratu, naša crkva Sv. Jovana pretrpjela je brojna oštećenja. Ipak, znajući koliko crkva znači selu, i kakav je osećaj kada nas makar jednom godišnje sve okupi pod svojim svodovima, brzo smo se organizovali i zajedničkim snagama obnovili svoju svetinju. Možemo tako opet zajedno novi život i ljepšu budućnost vratiti ovom selu - dodaje Džaleta, ponosno ističući kako će ove godine i njegov sin Petar biti kršten baš tu, u seoskom hramu u Baljcima.

Njegove riječi sa odobravanjem potvrđuje i supruga mu Marija, rođena Beograđanka. Tužni su, kaže, bili Baljci kada je prvi put došla ovamo, ali sve ono novo što je u njima svakim novim dolaskom otkrivala, usmjerilo je da ih zavoli i danas osjeća svojima.

- Jesam rođena u Beogradu, ali su moji roditelji porijeklom iz Glamoča, u Bosni. Za vrijeme odrastanja u Beogradu, družila sam se sa velikim brojem Ličana, Dalmatinaca i Bosanaca, često slušala njihove priče, uspomene i lijepa sjećanja na ove krajeve. Gotovo da sam zbog njih osećala potrebu da se uvjerim kakva je to nit koja ih stalno vezuje i vuče ovamo. Kultura, tradicija i običaji ovoga kraja su duboko ukorjenjeni kako u svakom kamenu ovdje, tako i svakom čovjeku koji odavde potiče. Upravo zbog toga, smatram da bi se mnogi trebali odvažiti na taj korak povratka ma koliko godina imali. Ovdje treba samo rada, volje i odlučnosti da se nešto stvori i postigne, a onda rezultati neće izostati. Ja sam sve ovo lako zavoljela, i radujem se što naše dijete ima mogućnost ovdje odrastati. Na taj način smo uspostavili još jednu vezu sa Baljcima kroz novu generaciju Džaleta - vedro, zadovoljno i sa osmijehom kaže Marija.

Ako je iko srećan zbog njihovih riječi i još jedne generacije u Baljcim, onda je to Petar stariji, Smiljanov otac i Petrov djed. Nema veće radosti za selo od ponovnog dječjeg plača, niti slike kad se nešto ponovo radi i gradi, kaže Petar.

- Ja sam u Baljcima rođen prije 82 godine, u vrijeme kada se živjelo teško i siromašno, kada je glavni izvor života bilo bavljenje stočarstvom. Nas je u kući bilo osmero. Supruga i ja smo izrodili četvoro djece, uz nas dvoje i moje roditelje, niko nije imao nikakva primanja, a prva plaća koja je stigla u kuću bila je moja 1964. godine. Svi su se školovali, svi radili, na pijacu se išlo trgovati ali su se knjige kupovale svima, niko nije bio ni gladan, ni go ni bos, i bilo je bolje, zadovoljnije nego danas. Danas ljudi kažu da ne mogu ovamo jer nema posla. Ma, ima posla dušo moja, u selu uvijek. Mogli bi se baviti poljoprivredom, stočarstvom i turizmom, ma bilo čim. U šta god da okreneš, može se. Ali, gdje ne plače dijete, gdje ne pjeva pijetao i ne laje pas, tu ne treba ići. A to znači da nema sreće ni života tamo gdje nema mladosti, gdje se ne rađa i ne stvara. Ako je moglo nekada, može i sada, samo treba htjeti - mudro i iskusno objašnjava stariji Džaleta.

Da je istina sve ono što Džalete tvrde, potvrđuju još neki od povratnika koje zatičemo kroz Baljke. Danas ih je tu nekoliko porodica, ali je sređenih okućnica i obnovljenih kuća neuporedivo više nego prije tri godine. Zoran Milanković vratio se u Gornje Baljke prije tri godine.

- Posljednjih par godina dosta kuća je obnovljeno od ljudi koji žive u inostranstvu, i nekoliko od sredstava državne obnove. Ja sam se, iskreno govoreći, malo dvoumio između života u Srbiji i ovdje u Baljcima, iako sam jedno vrijeme i sam radio u inostranstvu. Zaključio sam da sa istim sredstvima mogu živjeti bolje ovdje na svojoj zemlji. Otvorio sam OPG, kupio nešto stoke i tako napredovao korak po korak. Jeste da struje u selu nema, ali se sjećam i vremena svog djetinjstva kada je isto nije bilo. Tada, međutim, nisu postojale ni ove solarne ploče, kao što postoje danas, a to je prednost ovog vremena koju sam iskoristio ne čekajući pomoć od drugih. Danas imamo stoku, ali i internet, pa eto, starinski i moderno moramo udružiti da bi sebi stvorili neku životnu egzistenciju - kroz osmijeh će Zoran.

Baljčani ističu kako ih je u ljetnom periodu ipak neuporedivo više nego prethodnih godina. Mnogi, i dalje u iščekivanju obnova svojih, privremeno borave kod onih koji su svojim sredstvima obnovili kuće. Još uvijek nemaju ni trgovine ni redovne autobuske linije, pa se za odlazak do obližnjeg Drniša sami snalaze. Trebaće još mnogo vremena, mnogo upornosti i rada, volje samih Baljčana ti lokalnih vlasti, pa i same države, da ovaj kraj ponovo oživi u pravom smislu te riječi. I to ne u teoriji, već i u praksi, baš kao što to svjedoče Smiljan, Petar, Zoran i ostali koji danas oživljavaju Baljke svojim primjerom.