Mediji i komentatori na društvenim mrežama s dozom su podsmjeha primjetili kako se jučerašnji susret vođa članica Europske unije te šest zemalja Zapadnog Balkana - koji je uz dolazak najmoćnijih političara Europe u Hrvatsku trebao predstavljati ‘krunu’ hrvatskog predsjedanja EU-om - sveo na video-konferenciju: premda je svatko ostao kod kuće, sastanak se i dalje naziva ‘Zagrebački samit’. Mnogo važnije je to što - premda u popratnoj deklaraciji ‘EU ponovno potvrđuje svoju nespornu podršku europskoj perspektivi Zapadnog Balkana’ - u samom se dokumentu pojmovi ‘proširenje’, ‘integracije’ ili ‘zemlje kandidati’ doslovce ni ne spominju. Ustupak je to članicama Unije skeptičnim prema novom proširenju, poput Nizozemske. Ta činjenica baca malo drugačije svjetlo na pompozne izjave hrvatskih dužnosnika: ‘samit je veliki uspjeh hrvatskog predsjedanja’ (predstojnik premijerovog ureda Zvonimir Frka-Petešić), ‘potpora europskoj perspektivi je na neki način proširenje’ (inoministar Goran Grlić-Radman), ‘održavanje Zagrebačkog samita je samo po sebi snažna poruka’ (premijer Andrej Plenković). Istina, hrvatskim funkcionerima u opisu je posla da šire optimizam, a uostalom, imaju pravo kada upozoravaju da u obzir treba uzeti okolnosti – a one su takve da je proširenje i prije pandemije koronavirusa bilo poprilično nepopularno. Sada će uključivanje novih članica u Uniju prilično sigurno biti među zadnjim rupama na svirali.
‘Zagrebačka deklaracija’ gotovo da djeluje groteskno – EU ‘pozdravlja posvećenost partnera sa Zapadnog Balkana davanju prvenstva demokraciji i vladavini prava’, dok u stvarnosti balkanske zemlje demokratski - nazaduju
Bez obzira na to koliko ima istina u izjavama da je ‘summit’ uspjeh Zagreba jer ideju proširenja održava živom, makar i na aparatima, sam tekst deklaracije, međutim, na momente gotovo djeluje groteskno. U točki 6, recimo, EU ‘pozdravlja opredjeljenje partnera sa Zapadnog Balkana da poštuju evropske vrijednosti i načela te da na temeljit i odlučan način provode potrebne reforme’, a u točki 7 ‘pozdravlja snažnu posvećenost partnera sa Zapadnog Balkana davanju prvenstva demokraciji i vladavini prava, posebno borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, dobrom upravljanju, kao i poštovanju ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i prava pripadnika manjina.’ Istog dana kada je održan summit – jučer – američka zaklada ‘Freedom House’ objavila je novi izvještaj u kojem Srbija i Crna Gora po prvi put nisu klasificirane kao demokracije, nego kao ‘hibridni režimi’, u istoj grupi s Moldavijom i Ukrajinom. Izjava predsjednika Europskog Vijeća Charlesa Michela kako je važno da zemlje Zapadnog Balkana ‘nastave s reformama’ doima se kao cinični vic. Po izvještaju Freedom Housea one se, naime, solidno reformiraju – ali u pravcu suprotnom od priželjkivanog. A činjenica da se kao demokracija više ne klasificira ni članica EU-a Mađarska naročito je sarkastična. Politolog i stručnjak za Balkan Florian Bieber prije nekoliko godina ovako je sumirao situaciju: ‘doima se kao da EU simulira želju za proširenjem, a lokalne zemlje simuliraju reforme’. Izravnije rečeno, obje strane barem napola lažu. U međuvremenu su stvari uznapredovale, pa bi definicija situacije trebala glasiti: ‘EU simulira želju za proširenjem, a lokalne zemlje simuliraju (demokratske) reforme kako bi mogle postati dio EU-a, međutim sama Unija više baš i nije utočište demokracije’. Na stranu sad opravdane teze da je u Uniji oduvijek postojao ‘deficit demokracije’, kao i one o njenoj neoliberalnoj strukturi: EU više nije u stanju ostvarivati ni vlastite deklarativne vrijednosti.
Odnosi Unije s Balkanom barem u ekonomskom aspektu nikad nisu bili postavljeni na obostranu korist. S Balkana se u zemlje Unije konstantno odlijevaju ogromne količine kapitala
Konačno, odnosi Unije s Balkanom barem u jednom ključnom aspektu – ekonomskom – nikad nisu bili postavljeni na obostranu korist. Kao što u razgovoru za Novosti upozorava Dušan Reljić, s Balkana se konstantno odlijevaju ogromne količine kapitala u zemlje Unije. Trgovinski deficit šest zapadnobalkanskih zemalja s EU-om u zadnjih deset godina iznosi oko 100 milijardi eura. Balkan nije unutar EU-a, ali njegovi stanovnici sve više jesu: iz Unije su u regiju iselili milijuni. Drugim riječima, traje neprekidno pustošenje ljudskih i ekonomskih resursa Balkana od strane Unije, a takvi odnosi upravo potpomažu održavanje autoritarnih režima na vlasti. U tom se kontekstu značenje Michelove izjave, nespojive s realnošću, može iščitati i ovako: ‘Nije nas briga što se tu događa toliko dugo dok mi od vas imamo koristi’.
Ovo ne znači da postoji poseban zlonamjerni plan EU-a prema Balkanu: Unija je nesposobna riješiti strukturne neravnoteže i unutar same sebe. Otkako je uveden euro talijanska ekonomija stagnira. Talijanski BDP po glavi stanovnika bio je 1999. tisuća eura viši od prosjeka Unije, danas je četiri tisuće eura niži. Međutim, znači da ne postoji ni plan da se Balkanu pomogne – zašto i bi, jer postojeći su odnosi sasvim u skladu s kapitalističkim zakonima odnosa centra i periferije. Takav bi plan zahtjevao znatnu financijsku pomoć, mnogo veću od 3,3 milijardi eura pomoći Balkanu za sanaciju šteta od pandemije, koje je upravo najavila Europska komisija, mada tih 3,3 milijarde ipak jesu nekakav signal da EU-u nije potpuno svejedno. Uniji ne može biti u interesu ni urušavanje ovdašnjih društava do točke s koje će teško biti povratka – a dokaz da se urušavaju je i spomenuti izvještaj, mada je to i bez njega jasno svakom upućenijem promatraču regije. A koliko god Unija bila suštinski po nizu pitanja problematična, suvisla pozitivna alternativa ne postoji. (Prisjetimo se da hrvatska policija u ime EU-a prema izvještajima nevladinih organizacija fizički zlostavlja izbjeglice kako bi ih odvratila od ulaska; pa ipak, uzmimo naivno da ‘europska perspektiva’ znači blagostanje i demokraciju, bez svih kontradikcija Unije).
Činjenica da EU, kako se čini, sveobuhvatno političko i ekonomsko rješenje za Balkan nema, a nije ni pretjerano zainteresirana da ga razvije, za balkanska društva ima porazne posljedice. Istovremeno, Uniji teško da koriste potencijalni kaos, siromaštvo i diktature na njenim granicama, od čega koristi imaju samo režimi poput onih Aleksandra Vučića ili Mila Đukanovića. (Treba vidjeti hoće li se išta ostvariti od točka zagrebačkog dokumenta koja veću pomoć EU-a uvjetuje ‘opipljivim napretkom u domeni vladavine prava’ i poštivanjem europskih normi). A što se tiče europskog utjecaja na regiju, prije mjesec i pol dana Sjedinjene Države su bez problema srušile kosovsku vladu Albina Kurtija - i to unatoč protivljenju svojih EU-partnera. U toj općoj konstelaciji Hrvatska može malo ili ništa promijeniti. Plenkovićeva poruka o samitu kao ‘snažnoj poruci’ je na online stranici hrvatske Vlade ovako prevedena na engleski: ‘Zagreb summit is itself a powerful message’, odnosno ‘the meeting itself conveys a powerful message’. Sastanak je, međutim, bio virtualan: analogno tezi Marshalla McLuhana da je ‘sam medij poruka’ - ‘the medium is the message’ - može se cinično zaključiti da, dok traje stvarno odumiranje Balkana, u čemu i EU ima ulogu, njegova europska perspektiva nije samo neizvjesna, nego, baš kao i samit - virtualna.
