Sredinom svibnja, kada su sve evropske zemlje još bile u stanju lockdowna zbog epidemije koronavirusa, tri ministra i ministrice iz Španjolske, Italije i Portugala napisali su otvoreno pismo, objavljeno u više evropskih novina, u kojemu su apelirali na evropske institucije da uvedu panevropski minimalni dohodak, novčanu pomoć koja bi se davala svim evropskim građanima čiji prihodi uslijed krize nastale zbog pandemije padnu ispod dogovorenog minimuma. Nešto ranije, u travnju, 25 članova Evropskog parlamenta uputilo je evropskim institucijama sličan apel, u kojemu su predložili uvođenje minimalnog dohotka od najmanje 60 posto srednjih prihoda kućanstava u članicama EU-a.
Ova dva apela nisu prvi put da se u Evropi razmatra koncept univerzalnog temeljnog dohotka ili neke njegove varijante, no uvijek bez uspjeha. Ovog puta, međutim, situacija je drugačija jer se Evropa suočava s najgorom ekonomskom krizom nakon Drugog svjetskog rata s obzirom na to da su, uz tisuće umrlih od Covida-19, milijuni ljudi ostali bez posla.
Pismo su napisali španjolski ministar za socijalna pitanja Pablo Iglesias te talijanska i portugalska ministrica rada i socijalne politike Nunzia Catalfo i Ana Mendes Godinho. Portugal i Italija pritom su države koje već imaju takve nacionalne programe, Italija od prošle godine, a Portugal od 1996. Slične programe provodi i niz drugih država, no oni se međusobno značajno razlikuju, a mnogi bi se prije mogli svrstati u kategoriju klasične socijalne pomoći nego univerzalnog minimalnog dohotka.
U tekstu naslovljenom ‘Prema evropskom minimalnom dohotku’ autori su napisali da je potreban koordiniran evropski odgovor kako bi se izbjegla nova ekonomska i društvena kriza te da bi se, u cilju zadovoljenja osnovnih potreba svih ljudi te borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, trebao razmotriti sistem zajedničkog minimalnog dohotka osmišljen iz ambiciozne i integrirane perspektive. Napisali su i da temelj za taj sistem ne bi trebala biti razina preživljavanja u pojedinim članicama, već ‘zakonski obavezujući okvir prema kojemu će svaka članica uspostaviti adekvatan minimalni dohodak koji odgovara životnom standardu i stilu u svakoj članici’. Pablo Iglesias, čija stranka ljevice Podemos u Španjolskoj čini vladu sa socijalističkim PSOE-om, rekao je i da bi se uvođenjem ove mjere pružila socijalna zaštita za 113 milijuna Evropljana koji se zbog krize suočavaju sa siromaštvom i socijalnom isključenošću, kao i za 25 milijuna djece koja u Evropi žive ispod granice siromaštva.
Španjolska vlada već je započela vlastiti program uvođenja minimalnog dohotka kojim će biti obuhvaćeno čak 850 tisuća kućanstava odnosno 2,3 milijuna ljudi, a oni bi, ovisno o broju članova kućanstva, svakog mjeseca trebali dobiti između 462 i 1015 eura
Argumentirajući svoj prijedlog, autori pisma pozvali su se na Evropski stup socijalnih prava, dokument koji je Evropski parlament usvojio 2017. godine i u čijem se 14. principu pod naslovom ‘Minimalni dohodak’ također konstatira da ‘svatko tko nema dovoljno resursa ima pravo na adekvatan minimalni dohodak kojim će se osigurati dostojanstvena egzistencija u svakoj fazi života, kao i efikasan pristup svim potrebnim robama i uslugama’. ‘Za one koji mogu raditi’, piše također u principu 14, ‘minimalni dohodak treba se kombinirati s poticajima za integriranje u tržište rada’.
Iako se u ranijim inicijativama na ovaj prijedlog reagiralo argumentom da bi uvođenje evropskog minimalnog dohotka zadiralo u socijalne politike pojedinih članica i time kršila njihova autonomija, kao i onim da bi takva distribucija novca pooštrila tenzije između evropskog sjevera i juga, evropski ministar za radna mjesta i socijalna prava Nicolas Schmit rekao je da je Njemačka spremna razmotriti prijedlog za vrijeme svog rotirajućeg predsjedanja Evropskom unijom, koje je započelo u srpnju. Sebastiano Sabato iz istraživačkog centra socijalnih politika European Social Observatory rekao je pak da bi ova mjera mogla služiti i kao svojevrsni štit od budućih nametanja mjera štednje, jer bi evropskim institucijama bilo teško s jedne strane imati direktivu o minimalnom dohotku, a s druge inzistirati na smanjenju proračunskih deficita članica.
Španjolska vlada, međutim, nije bila spremna čekati da evropske institucije razmotre ovaj prijedlog već je, u isto vrijeme kada je njezin potpredsjednik Iglesias apelirao na EU, započela i vlastiti program uvođenja minimalnog dohotka. Ta je ideja već bila sadržana u postizbornim koalicijskim pregovorima između Podemosa i PSOE-a prošle godine, a vlada premijera Pedra Sancheza sada je požurila s implementacijom kako bi spriječila da zbog krize tisuće ljudi potone u siromaštvo. Ukoliko se provede prema planu, taj bi program mogao predstavljati značajan napredak socijalne politike kakva je dosad bila na snazi u toj zemlji. Program, koji je stupio na snagu u lipnju, predviđa uvođenje minimalnog dohotka kojim će biti obuhvaćeno čak 850 tisuća kućanstava odnosno 2,3 milijuna ljudi, a oni bi, ovisno o broju članova kućanstva, svakog mjeseca trebali dobiti između 462 i 1015 eura. Cijeli program državu će stajati tri milijarde eura godišnje.
Španjolska je i prije krize zbog pandemije imala visoku nezaposlenost i razinu ekstremnog siromaštva, a sada o pomoći države ovisi čak sedam od ukupno 47 milijuna ljudi. U samo šest tjedana od uvođenja lockdowna 760 tisuća ljudi ostalo je bez posla, uz dotad već nezaposlena tri milijuna i još tri milijuna radnika koji su zbog epidemije dobili privremeni otkaz. Samo u Madridu tijekom prve faze epidemije bez posla je ostalo 138 tisuća radnika u tisuću kompanija koje su u tom periodu prijavile bankrot. Također, s četvrtinom djece koja živi u relativnom siromaštvu Španjolska je evropska država s najvećom stopom siromaštva djece. Prema najgorem scenariju koji je izračunala španjolska Narodna banka, ekonomija bi se uslijed krize mogla smanjiti za čak 14 posto, a nezaposlenost narasti na 21 posto, dok bi ukupni dug države mogao narasti na 130 posto bruto domaćeg proizvoda.
Pilot-projekt univerzalnog dohotka koji se od 2017. provodi u američkom Stocktonu pokazao je da nitko od ljudi koji su svaki mjesec dobivali 500 dolara nije zaglibio u lijenost, alkoholizam, kockanje i druge poroke, na što ekonomski liberali običavaju upozoravati
Mediji su zabilježili i da su katoličke dobrotvorne organizacije u posljednjih nekoliko mjeseci imale 60-postotno povećanje prometa u svojim pučkim kuhinjama i socijalnim samoposlugama, te da u njih više ne zalaze samo beskućnici već i gerijatrijske bolničarke, konobari i konobarice, prodavači, zabavljači i ljudi koji se bave raznim drugim poslovima povremenog ili privremenog karaktera.
No španjolski program minimalnog dohotka također ne spada u strogo shvaćen koncept univerzalnog dohotka zato što sadrži niz uvjeta koji ljudi moraju ispunjavati da bi se za njega kvalificirali. Moraju biti stari između 23 i 65 godina, imati državljanstvo barem godinu dana i biti registrirani na birou za zapošljavanje. Ovi uvjeti ujedno su i najveća zamjerka programu jer su iz njega izostavljeni mladi ljudi koji su nezaposleni a žive sami, siromašni umirovljenici, imigranti i ljudi koji imaju problema s formalnostima prilikom traženja posla preko burze. S druge strane, žene žrtve trgovine ljudima i obiteljskog nasilja ne moraju ispunjavati navedene uvjete jer su istraživanja pokazala da su žene općenito izloženije negativnim efektima krize nego muškarci. Za razliku od sličnih mjera koje su u raznim zemljama uvođene privremeno, cilj je španjolske vlade da ova mjera bude trajna. Jedan od motiva je i činjenica da Španjolska nema nacionalni sustav socijalne pomoći, već je ta politika postfrankističkim ustavom iz 1978. definirana kao nadležnost pojedinačnih regija.
Koldo Casla, predavač na pravnom fakultetu britanskog Sveučilišta Essex, piše da je prva regija koja je započela implementaciju ove ustavne obaveze bila Baskija, 1989. godine, a za njom godinu kasnije Andaluzija. Budući da je sustav decentraliziran, piše Casla, i razlike u načinima na koje se one provode su enormne, pa tako Baskija ima sličan BDP po glavi stanovnika kao regija Madrida, ali i upola manju stopu siromaštva od glavnoga grada (6,4 i 12,3 posto). Baskijski sustav socijalne pomoći pokriva 88 posto ljudi kojima je ona potrebna, dok za Madrid taj postotak iznosi samo 23. Sveukupna pokrivenost na razini cijele Španjolske je samo 21 posto, a na tri države – Baskiju, Navarru i Asturias – otpada ukupno 43 posto španjolske javne potrošnje za socijalnu pomoć, iako u njima živi samo osam posto ukupnog stanovništva.
U praktički svakoj prilici kada se u zapadnim državama pokušala progurati ideja univerzalnog temeljnog dohotka, protivnici su izlazili s tezom da je to svojevrsno nagrađivanje rasipničkog ponašanja koje ljude demotivira od traženja posla. U Americi su ideju razmatrali i Lyndon Johnson 1960-ih, nakon njega čak i Richard Nixon, a sada ga u nekoj varijanti propagiraju i američki multimilijarderi poput Elona Muska i Marka Zuckerberga, no uvijek u varijanti koja ne podrazumijeva istinski univerzalni model i s krajnjim ciljem jačanja postojećeg ekonomskog sistema.
U kalifornijskom gradu Stocktonu, poznatom pod nadimkom ‘prijestolnica ovrha’, mladi afroamerički gradonačelnik Michael Tubbs još je 2017. godine počeo provoditi pilot-projekt univerzalnog minimalnog dohotka koji je pokazao da su ‘upozorenja’ ekonomskih liberala o navodnim negativnim posljedicama bezuvjetnog davanja novca predrasude. Iako pilot-projekt Stocktona uključuje samo 125 ljudi, a novac za projekt donira privatna filantropska organizacija, revizija provedena nakon godinu i pol dana pokazala je da nitko od ljudi koji su svaki mjesec dobivali 500 dolara nije zaglibio u lijenost, alkoholizam, kockanje i druge poroke, kako se to običava predviđati. Dapače, 40 posto novca sudionici eksperimenta trošili su na hranu, 24 posto na jednokratne troškove kao što su cipele, haljine za maturalnu večer ili kampovi za djecu, 11 posto na režije, devet posto na održavanje automobila i benzin, a manje od jedan posto na alkohol i cigarete. Korisnici su prijavili i bolje psihološko stanje i veće povjerenje u institucije, a eksperiment je pokazao i da teza kritičara da ljudi zapadaju u siromaštvo zbog donošenja neracionalnih odluka zapravo ne stoji, odnosno da vrijedi obrnuto – siromaštvo navodi ljude da donose loše odluke.
Pozivajući se na projekt iz Stocktona, Američka konferencija gradonačelnika prošlog je mjeseca usvojila rezoluciju kojom sve razine vlasti poziva da istraže mogućnosti uvođenja garantiranog dohotka, no ako je suditi po dosadašnjim prijedlozima gradova, malo je izvjesno da će oni predlagati bezuvjetni dohodak za sve građane bez obzira na njihov radni i bilo koji drugi status.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
