S izuzetkom pojedinih kontekstualno specifičnih situacija, predgovore bi i pogovore u izvornim izdanjima domaćih autora najbolje bilo izbjeći. Oni pripadajući tekst – svjesno ili nesvjesno, intencionalno ili ne – najčešće posve nepotrebno uokviruju i "pojašnjavaju", usmjeravajući time nužno i neizbježno proces čitanja i recepcije s retorički povlaštene, hegemone pozicije. Opasku iznosim načelno, ne ulazeći u interpretaciju uredničkog pogovora pjesničkog prvijenca Selme Sarajlić Kanazir (1977.), iz pera Dorte Jagić. Upustimo li se u nju ipak, ostaje dojam da je u samim pjesmama malo temelja za neke od iznesenih tvrdnji. Prije svega je u pitanju ona uvodna i vrlo snažna: da je pjesnikinja u svom prvijencu već "osvojila posve jedinstven, prepoznatljiv glas".
Ovom se čitatelju, trenutačno bez namjere da tome pripiše vrijednosni sud, čini upravo suprotno. U prvom i daleko najopsežnijem ciklusu (iako je grafičko rješenje knjižnog bloka i sadržaja pomalo zbunjujuće – ne znamo je li riječ o tri ciklusa ili o knjizi u jednom bloku s dva apendiksa – jasno, naime, odjekuje niz glasova, strategija i postupaka sveprisutnih u hrvatskom pjesništvu posljednjih dekada; od Saške Rojc i Olje Savičević Ivančević, preko čitavog spektra autora/ica "niskomimetičkog" registra, do Branka Čegeca ili Marije Andrijašević. Pjesnički glas, registar i struktura zaključnih dvaju ciklusa u domaćem su pjesništvu od 2000. naovamo pak toliko puta oprobani, da se sastavci doimaju gotovo kao palimpsesti, a sam pjesnički glas je do krajnosti obezličen. Teško se, nadalje, s najdražom mi urednicom složiti oko toga da predmetni "jezični svijet... govori svoje raznolike tematske opsesije kompaktno i stilski ujednačeno od prve do zadnje pjesme". Ugrubo bi bilo moguće svrstati prvu cjelinu s jedne, a one naslovljene "posljednji ronilac bisera na dah" i "road king" s druge strane imaginarne razdjelnice, koja signira već na prvi pogled sasvim različita stilska i općenitije poetička rješenja. "Ronilac", podnaslovljen "zapisi iz dohe", donosi osam pjesama kratkog stiha naslovljenih osobnim imenima, koje predstavljaju niz portreta ljudi koje protagonistica sreće na putovanju. "Road king", kroz deset nenaslovljenih, također uglavnom kratkih sastavaka, ispisuje fragmentarnu kroniku cestovne avanture.
Za razliku od potonjih, vrlo kompaktnih ciklusa, prva cjelina predstavlja svojevrstan rasuti teret. Jasno ipak dominira niz sastavaka u proznom ili gotovo proznom slogu, čija je organizacijska logika uglavnom asocijativna i montažna, a rjeđe su u pitanju narativni krokiji. Ti su tekstovi unutarnje dijalogizirani kurzivnim interpolacijama – intermedijalnim umecima, naplavinama manje ili više slučajnih komunikacijskih krhotina iz univerzuma digitalne hiperkomunikacije: fragmentima razgovora, citata, SMS-ova, messengerova i chatova. Ovaj postupak na zanimljiv način podražava razložene, kaleidoskopske informacije i istu takvu pažnju aktualnoga umreženog svijeta, a njegova je pjesnička funkcionalnost od sastavka do sastavka različita. Primjerice u pjesmama "šibenski lakat" ili "crvena jedra i damir miloš" on rezultira intrigantnim, uspjelim ostvarenjima. U slučaju "biblijade", "suhozida" ili "o kavafisu tek malo" je, međutim, prilično teško dokučiti unutarnje organizacijsko načelo koje bi ove tekstove kvalificiralo pjesmama, ili književnim tekstovima uopće. U taj je središnji niz umetnut niz pjesama koje, opet s različitim ishodom, iskušavaju drugačije poetičke prosedee. Neke od takvih pripadaju među najuspjelije u knjizi, poput "životopisa" rozalije hess, zanimljive apsurdističke vedute "u šetnji po zoo vrtu 'jadranka'", ili nenaslovljenog sastavka o J-J. Rousseauu (koji, doduše, jako podsjeća na slične portrete iz pera Anne Carson). Spomenuta su dva apendiksa kvalitativno ispod razine glavnog korpusa teksta, i knjiga bi bolje funkcionirala bez njih. Mikroportreti iz prvog odveć su ovlašni i teško da predstavljaju više od skica za neke moguće pjesme, ispunjenih očekivanim egzotiziranim toposima – biser izronjeni, pjesma beduina, beskrajno nebo. Zaključna "road-trip poema" tek mjestimice nadilazi brzopotezno usputno dokumentiranje.
"Da je ljeto trajalo duže" nije bez svijetlih trenutaka, pokoje uspjele pjesme ili upečatljivog stiha, no u cjelini ostaje ispod prosjeka (posljednjih godina sve kvalitetnije) domaće pjesničke aktive.
