Budući da u procesu privatizacije državnih medija prodaja agencije Tanjug nije uspjela, Vlada Srbije objavila je službeno da od 31. listopada Tanjug više ne postoji. Uz to, prošao je i rok u kojem su se dionice mogle besplatno ponuditi zaposlenima u agenciji, za što se međusobno optužuju Ministarstvo kulture i informiranja i Agencija za privatizaciju.
Javnost je bila iznenađena mlakim primanjem vijesti o gašenju i od samih zaposlenih: direktorica Tanjuga Branka Đukić danima nije odgovarala na upite medija, a samo neki od zaposlenih oglasili su se pričom da zaposleni, njih oko 180, ne znaju što ih čeka. Ubrzo su počele kružiti glasine po kojima je Tanjug doista ugašen, ali da je namjera da se od njega napravi nekakva agencija za informacije Vlade Srbije, koja bi udomila jedan broj zaposlenih. Svemogući premijer Aleksandar Vučić, koji je u trenutku objavljivanja vijesti da Tanjug više ne postoji bio u Sarajevu na zajedničkoj sjednici dviju vlada, oglasio se odmah po povratku, ‘duboko razočaran onim što se dogodilo s agencijom Tanjug’, te svalio drvlje i kamenje na ministra kulture Ivana Tasovca, koji ga je zajedno sa Sašom Mirkovićem, državnim sekretarom za informiranje, uvjerio da je gašenje Tanjuga zakonito i neophodno.
- Tražio si da ne ideš u Sarajevo kako bi ostao ovde da braniš i obrazložiš odluku. Noćas sam gledao vesti, nigde te nisam video, samo sam čuo nemušto objašnjenje Saše Mirkovića, pa ne razumem tačno zašto nisi išao u Sarajevo - izvikao se premijer na ministra Tasovca.
Tanjug je godišnje iz budžeta dobivao dva milijuna eura, za razliku od druge dvije agencije, privatne Bete i Foneta, kojima kruh zavisi od tržišta. Te dvije agencije osnovali su početkom 1990-ih upravo profesionalci mahom otpušteni iz Tanjuga
Ovaj je potom uzvratio otvorenim pismom medijskoj sceni, u kojem poručuje da nitko nije izvan i iznad zakona, a Tanjugu da su praktički preko noći postali ‘kičma srpskog novinarstva, temelj i okosnica nacionalnog identiteta i državnog suvereniteta, najsjajniji od svih sjajnih dragulja domaćeg žurnalizma’, a da pritom njihovo rukovodstvo, znajući da ističe rok za privatizaciju medija, nije prstom mrdnulo da nađe neko rješenje, te da taj ‘dragulj’ nitko nije htio kupiti, a za život nisu sposobni od vlastitog, već od državnog novca.
Točno, Tanjug je godišnje iz budžeta dobivao dva milijuna eura, za razliku od druge dvije agencije, privatne Bete i Foneta, kojima kruh zavisi isključivo od tržišta. Te dvije agencije osnovali su početkom 1990-ih godina upravo profesionalci mahom otpušteni iz Tanjuga, koji nisu mogli iznevjeriti profesiju i pisati po diktatu tadašnje Miloševićeve vlasti i koji ni danas nisu impresionirani ulogom koju je Tanjug imao u ratnim vremenima.
U svakom slučaju, direktorica je razgovarala s premijerom i bila je vrlo optimistična. Kako i ne bi kad je potom sam premijer izjavio da je ‘njemu stalo’, da će pomoći i da će naći načina da ‘sa opremom i svojim objektom koji imamo olakšamo nekom privatniku koji bi tu uložio’, a sve zbog brenda i ljudi koji tamo rade. I sve to po zakonu: tehničke probleme će riješiti pravnici, ali se zakon neće kršiti.
Za mnoge medije u Srbiji, privatizirane po zakonskim odredbama iz 2014. godine, po kojima je država morala izići iz njihovog vlasništva, privatizacija je značila kraj. Tako su mnoge manje sredine ostale bez televizija i radiostanica, a one koje su privatizirane dobile su vlasnike sumnjivog kapitala i političke pozadine. Ono što je važilo za njih, ne važi, bjelodano je, za Tanjug. Ono što važi na primjer za novosadski ‘Dnevnik’ koji također nije privatiziran, ne važi za ‘Politiku’ i ‘Večernje novosti’, u kojima je država vlasnik, a do kad će – ne zna se.
Rat koji već duže traje između ‘Politike’ i ‘Kurira’, tabloida Adria Media grupe za koji se pronio glas da je zainteresiran da kupi ‘Politiku’, prošlog vikenda pretvorio se u pravi triler. Naime, kad je za vrijeme prošle vlasti njemački WAZ izašao iz vlasništva ‘Politike’ (jer su i u tome sudjelovali razni mešetari i do dana današnjeg priča nije raspetljana), pojavio se domaći biznismen, vlasnik Farmakoma Miroslav Bogićević s optužbama da je u posao kupovine ‘Politike’ ušao zbog pritiska Demokratske stranke i Borisa Tadića (koji to negira), njegovog šefa kabineta, pokojnog Miodraga Rakića i bivšeg ministra Dušana Petrovića. Podlegavši pritisku, vlasniku ‘Kurira’ Aleksandru Rodiću i njegovom suradniku dao je milijun eura u gotovini, o čemu nema priznanicu, ali ima dokaze i svjedoke koji će njegovu priču potvrditi. Sve je to, kaže, prijavio policiji još 2013., koja je tek danas krenula u hitnu istragu, a zanimljivo je da je Bogićević sve to ispričao tek dan-dva nakon što mu je ukinut kućni pritvor (zbog sumnji u makinacije s kreditima jedne banke) i skinuta elektronska narukvica, i to na TV Pinku, državnom servisu Gospodara Vučića. Sad je posao na policiji i tužiteljstvu, ali je indikativno da je MUP odmah priopćio da je Bogićević samoinicijativno sve prijavio – prošao je i poligraf, taj najpouzdaniji instrument za ustanovljavanje nevinosti u Srba.
Jelisaveta Vasilić iz Savjeta za borbu protiv korupcije kaže da je i to dokaz kakve su institucije u Srbiji. ‘U pravno uređenoj državi do ovakve priče uopšte ne bi došlo, nego bi institucije radile svoj posao. Ovako je sve u domenu trača, rekla-kazala… Policija kaže da je on prošao poligraf. Molim vas, definitivno jednom mora da se zna, poligraf nije dokaz na sudu’, istakla je ona u izjavi za Slobodnu Evropu.
Da ima vlasništvo u ‘Večernjim novostima’ (uz državu) priznao je biznismen Milan Beko, za ‘Politiku’ tek sad saznajemo ponešto i to uz afere i tešku artiljeriju. Da je sve dirigirano iz nekog centra moći pokazuje pogled na to tko je sve upregnut u priču: Dragan J. Vučićević, urednik opskurnog ‘Informera’, koji je u svojoj emisiji ‘Teška reč’ na TV Pinku ‘ekskluzivno’ ugostio Bogićevića, i vlasnik te televizije Željko Mitrović, koji se dopisuje s vlasnikom ‘Kurira’ Aleksandrom Rodićem pismima u kojima se obostrano časte optužbama o reketarenju, ucjenama i manipulacijama…
U svakom slučaju, Tanjug će i dalje javljati, a ‘Politika’ i ‘Večernje novosti’ i dalje će, bez obzira na zakone, biti bez odgovora na pitanje tko im je pravi vlasnik. Dakle i dalje u čvrstom zagrljaju onih koji su na vlasti.
