Na hrvatskoj i regionalnoj glazbenoj sceni prisutna od sredine 1990-ih, Tamara Obrovac navikla nas je na svoju osebujnu pojavu. Svojim etno-jazzom razmrdala je uobičajene granice žanra, a na njezine koncerte s Transhistria Ensembleom i dalje dolazi različita publika: od jazz kužera do takozvane obične publike u potrazi za autentičnim koncertnim iskustvom. U posljednjih nekoliko mjeseci Obrovac je diskografski i koncertno iznimno aktivna. O svemu tome razgovaramo u intervjuu koji slijedi.
Rasla sam u atmosferi slobode i ljubavi, ali i intelektualno relativno zahtjevnom okruženju, odmalena sam puno čitala i puno razgovarala s ocem. Na cd-u ‘Ulika’ navela sam da zahvaljujem ocu što me naučio slobodi i moralu
Nedavno je u zagrebačkoj Laubi održan happening ‘Obrovac na kvadrat’. Naime, otvorena je izložba vašeg oca Ivana Obrovca, poznatog istarskog slikara, uz koju ste uz pratnju benda održali intimistički glazbeni nastup. Na koji je način izloženost njegovoj umjetnosti, ali i pedagoškim metodama rada, utjecala na vas?
Kako sam i spomenula na otvorenju, moj otac i ja smo se jako često igrali i smijali, rasla sam u atmosferi slobode i ljubavi, ali i intelektualno relativno zahtjevnom okruženju, odmalena sam puno čitala i puno razgovarala s ocem. Na CD-u ‘Ulika’ navela sam da zahvaljujem ocu što me naučio slobodi i moralu, što otprilike oslikava ozračje mog odrastanja.
Novi bend i projekt
Jesu li izložba ‘Pantoskopije’ i performans ‘Obrovac na kvadrat’, otvorene i predstavljene u Laubi, formalno prvi vaš zajednički nastup u javnosti, na ovoj razini?
Da, točno, to je bio prvi takav zajednički nastup i iznimno sam sretna zbog toga; sam pojam Obrovac na kvadrat kao i cjelokupni koncept zajedničkog nastupa je ideja naše obiteljske prijateljice i moje suradnice Tatjane Genc. Osim činjenice da smo otac i kći, poveznica pojma Obrovac2 je i to što se radovi mog tate nalaze na omotima gotovo svih mojih albuma. Kada smo tata i ja znali razgovarati o tome koje bismo radove koristili za omot, vrlo često se događalo da smo imali modelski slična razmišljanja, svatko na svom području rada, on u procesu slikanja, ja u procesu skladanja. Činilo mi se važnim i potrebnim njegov rad približiti većem krugu ljudi, on je vrlo samozatajan čovjek, iako među generacijama slikara, kipara i dizajnera koje je odgojio svojim pedagoškim radom uživa gotovo kultni status. Za samu realizaciju ovog dosta zahtjevnog projekta zaslužna je nekolicina osoba, svakako kustosica Leonida Kovač koja nas je povezala s Tomislavom Kličkom, vlasnikom zaista prekrasne Laube, zatim Tea Bičić, slikarica i voditeljica Gradske galerije Labin, kao i Matija Debeljuh, istarski dizajner i vizualni umjetnik koji je obradio tatine radove i strukturirao videoprojekcije uz koje je nastupio moj Transhistria Quartet. Vrlo je zanimljiv osjećaj bio nastupati bez klasičnih svjetala pozornice, prekriveni samo videoprojekcijama, to nas je odvelo u još jedan zanimljiv smjer glazbenih improvizacija…
Jasna Babić i ja bile smo cimerice u Zagrebu, znale smo se još iz Pule, jer je njen tadašnji dečko bio Puležan. Jasna je pisala i neke tekstove za moje prve glazbene uratke, to bih nazvala prapočecima skladanja, na posuđenoj akustičnoj gitari
Krajem protekle godine u izdanju Cantusa izašao je ‘Live @ ZKM’, vaš prvi live album s Transhistria Ensembleom. Kako je uopće moguće da jedan takav kolektiv koncertnih veterana do sada nije snimio live album? Zašto se toliko čekalo na njega?
Da, to me mnogi pitaju, ali kako sam ja prilično veliki perfekcionist, moralo se poklopiti nekoliko važnih parametara za live album: prije svega odlična atmosfera na koncertu, prepuna, meni posebno draga dvorana Zagrebačkog kazališta mladih, jako dobra svirka, kao i ne manje važno, tehnički kvalitetna višekanalna audiosnimka, koju je odlično postproducirao Bernard Mihalić. Ne treba zaboraviti ni organizacijski i u konačnici i financijski element koji obuhvaća troškove audiosnimanja, postprodukcije i izdanja, a koji je pokrio Cantus / Hrvatsko društvo skladatelja. Osim toga, tim sam koncertom obilježila 20 godina diskografske karijere – 1996. sam izdala svoj prvi album ‘Triade’ – i deseti autorski CD ‘Canto amoroso’, pa je i to bio dodatni motiv i povod za razmišljanje o live izdanju.
Na koji se način nastupi s TransAdriatic Quartetom za vas razlikuju od onih s Transhistriom. Nedavno ste završili snimanje albuma u studiju na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, kako je izgledao proces i uvjeti rada?
TransAdriatic Quartet je novi bend i projekt, sastavljen od talijanskih i hrvatskih glazbenika za koji sam namjenski pisala skladbe; već mi je dugo bio zanimljiv način sviranja talijanskog pijanista Stefana Battaglije i basista Salvatorea Maiorea s kojim sam svirala na samim počecima karijere. Željela sam spojiti njihov nešto komorniji pristup glazbi sa slobodnijim pristupom koji imamo bubnjar Krunoslav Levačić i ja, i u tom smislu je i tekao proces rada na snimanju. Zajedno smo radili na konceptu i dramaturgiji svake skladbe, dok nismo dobili strukturu koja je zadovoljavala kako moje skladateljske tako i njihove sviračke zamisli. Na Muzičkoj akademiji je bila odlična atmosfera za rad, imaju sjajan klavir i odličan mali studio. Možda bi se moglo reći da TransAdriatic Quartet ima nešto intimističkiji pristup sviranju nego Transhistria Ensemble.
Dobili ste brojne nagrade, priznati ste u Hrvatskoj, regiji i Europi. Proputovali ste cijeli svijet, održali mnogobrojne koncerte… Što vam još ostaje za ostvariti?
Što se koncerata tiče, rekla bih da spadam u tzv. srednje poznate glazbenike u sferi jazza, tako da još uvijek ima dosta većih festivala na kojima bih željela nastupiti. A u vezi same glazbe, uvijek se nekako dogode i iskristaliziraju neke zanimljive suradnje, nemam neku specijalnu želju oko toga. Doduše, upravo razmišljam o jednom malo ozbiljnijem glazbeno-scenskom djelu u kojem bih, za razliku od svih dosadašnjih scenskih djela u kojima glazba slijedi strukturu predstave, krenula upravo od glazbe…
Važan dio vaše glazbene svakodnevice je i skladanje za kazalište i film, tako da do danas imate skoro 40 autorskih glazbi za film, kazalište i scenu. Što vas zabavlja i ispunjava u takvom formatu?
Volim biti dio tima koji zajedno stvara tu ‘novu stvarnost’ u teatru i na filmu, pri čemu najviše ovisim o redatelju; naime, sam koncept i funkcija glazbe u teatru i filmu je u principu redateljski posao, zato je važno da od njega dobijem osnovne smjernice, a onda se dogovaramo o načinu kako to postići. Multidisciplinarne forme poput filma i kazališta su što se glazbe tiče zanimljive, ali istovremeno zbog svoje kompleksne prirode i zahtjevne, puno je različitih parametara o kojima pri radu treba voditi računa, a najvažnije je da glazba bude strukturalno primjerena konceptu predstave ili filma te da tako doprinese cjelini scenskog djela. Isto tako, zabavlja me i to što je scenska glazba koju radim žanrovski šira i najčešće potpuno drugačija od moje autorske glazbe. To je i logično, jer počiva na potrebama predstave, a ne na individualnom autorskom izričaju.
Skoro tri desetljeća živite kao profesionalna glazbenica. Tko se bavi poslovnim, administrativnim i menadžerskim dijelom vaše karijere? Negdje sam pročitala da veći dio tog posla radite sami. Je li to težak teret koji odvlači umjetnički fokus u svijet birokracije i poslovne korespondencije?
Da, dobar dio još uvijek radim sama i svakako da me to u nekoj mjeri opterećuje i odvlači od glazbe, ali ipak imam jedan mikrotim suradnika, na područjima prije svega inozemne promocije, određenih projekata na kojima radim i slično. S obzirom na to da imam dosta iskustva oko tog poslovnog dijela, već je puno stvari organizirano na način da mogu brže i jednostavnije funkcionirati, pa mi to dosta pomaže. Osim samog administrativnog dijela direktno povezanog s koncertima, dodatno me opterećuju i učestale prijave na javne natječaje za potporu kulture, bez kojih bi se teže funkcioniralo; iako uglavnom dobijem potporu i od Grada Pule, i od Istarske županije i Ministarstva kulture, na čemu sam zahvalna, rad na tome odnosi jako puno vremena i koncentracije, i to gotovo tijekom cijele godine. Velik dio mog vremena odlazi na to umjesto na samu glazbu. Mislim da bi bilo dobro da se uvedu neke kategorije kojima bi se nas nekolicinu koji godinama ozbiljnije radimo rasteretilo od konstantnih prijava i papirologije i uvela određena automatika financiranja i, naravno, evaluacije; čini mi se da takav sistem imaju Francuzi.
U jednom stanu Šibenske ulice
Transhistria Ensemble ima status umjetničke organizacije. Tko se najviše bavi njenim vođenjem i na kakve probleme nailazite u funkcioniranju?
Preko umjetničke organizacije posluju svi moji ansambli i projekti, imamo knjigovodstvo koje se bavi financijskim djelom poslovanja i tu u principu stvari funkcioniraju; naš je način rada vrlo jednostavan. Jedino s čime imamo problem je to da nam, s obzirom na to da nismo u sustavu, PDV predstavlja čisti trošak.
U Budimpešti ste nastupili kao predavačica na jednoj konferenciji posvećenoj kantautorskim i skladateljskim vještinama. Zašto su za vas zanimljiva takva mjesta i prigode u kojima razmjenjujete znanja i iskustva s drugim, vrlo često i žanrovski raznorodnim umjetnicima?
Uvijek je dobro i poticajno razmijeniti profesionalna iskustva, kako o samom procesu skladanja tako i općenito o funkcioniranju glazbenika skladatelja u današnjem svijetu; to je otprilike tema razgovora na Songwriter Expou u Budimpešti, gdje sam sudjelovala kao predstavnica Hrvatskog društva skladatelja.
Europa i Hrvatska u posljednjih se desetak godina u društvenom i političkom pogledu sve više radikaliziraju: konzervativni i ksenofobni glasovi sve su uporniji. Kako gledate na to? I koliko na svojim putovanjima i gostovanjima, kada ste izvan svog mikrosvijeta u Svetvinčentu, zamjećujete zatvaranje europskih društava u sebe?
U našem glazbeničkom miljeu ti su radikalni glasovi gotovo nečujni, nisam se nikada susrela s nekim glazbenikom koji bi imao tu vrstu netrpeljivosti, što je dosta logično s obzirom na to da je glazba zaista metafizički jezik komunikacije čija je suština vibracija, dakle na neki način sama struktura postojanja. Kao građanki mi, naravno, nije drago kada osnovne civilizacijske vrijednosti dođu u pitanje. Čini mi se da taj radikalizam nekako uvijek potiho tinja i izlazi na vidjelo u nekim kriznim momentima društva, kada se obično traži ‘krivac’ za postojeće stanje.
Svojevremeno ste studirali sociologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, cimerovali s legendarnom istraživačkom novinarkom Jasnom Babić. Čega se najradije sjećate iz tog vremena?
To su bila studentska vremena, ispunjena živošću i intenzivnim društvenim životom, kako i priliči tom životnom razdoblju, tako da smo se Jasna i ja kao cimerice, naravno, družile i često razgovarale, a znale smo se još iz Pule, jer je njen tadašnji dečko bio Puležan. Ono što bih možda izdvojila je to da je Jasna pisala i neke tekstove za moje prve glazbene uratke, to bih nazvala prapočecima skladanja, na posuđenoj akustičnoj gitari. Stan u kojem smo živjele nas tri cimerice, uz Jasnu i mene tu je bila i danas poznata pulska stomatologinja Ingrid Cukerić Kostrenčić, bio je u Šibenskoj ulici u Voltinom naselju, a jedan od Jasninih tekstova opisivao je naš život na sljedeći način: ‘U jednom stanu Šibenske ulice, žive i djeluju tri bivše djevice…’
