Tjedan dana nakon parlamentarnih izbora u borbi za vlast sve su karte i koalicijske kombinacije na stolu. Najjednostavnija matematička kombinacija bila bi: HDZ-ovih 61 plus osam dosadašnjih partnera, saborskih zastupnika nacionalnih manjina, plus 13 zastupnika s liste Domovinskog pokreta. Dobrom dijelu hrvatske javnosti ta kombinacija je ideološki i politički nespojiva. Mračnija varijanta glasi okupljanje HDZ-a i Domovinskog pokreta u desnoj Vladi za što im treba još dva saborska zastupnika sa strane. O opasnostima za osjetljivu hrvatsku demokraciju, eventualnoj budućoj desnoj Vladi kao i o SDP-ovim preostalim šansama za parlamentarnu većinu, razgovarali smo s Božom Kovačevićem, političkim analitičarem, diplomatom i bivšim ministrom u vladi Ivice Račana.
Kakvu biste pouku iz ovogodišnjih parlamentarnih izbora izvukli? Hrvatska je većinski desno politički orijentirana, srušen je mit da izlaznošću većom od 60 posto pada HDZ, ali su srušene i tvrdnje opozicije da građani više vjeruju svom džepu nego HDZ-u?
Pojačana izlaznost pokazala je da među građanima koji dosad nisu izlazili na izbore nisu samo protivnici HDZ-ove vlasti. Za mene je razočaravajuće da su znatnu većinu mandata osvojile desne stranke, ali smatram da je temeljem rezultata izbora, realistično pretpostaviti da će buduća Vlada biti desna. Čini mi se da je dijeljenje novca šakom i kapom koje je provela Vlada Andreja Plenkovića neposredno pred izbore imalo utjecaja na građane. Mnogi građani su bili sretniji i s tim vrapcem u ruci nego s obećanim golubom na grani o kojem je govorila ljevica. Cjelokupna opozicija nije uspjela uvjeriti građane da je stanje u državi doista katastrofalno, ni da Hrvatsku treba osloboditi kao što je unisono govorila cijela opozicija, kao ni to da je Hrvatska totalno besperspektivna i uronjena u korupciju. U okolnostima kad se nominalni iznosi na tekućim računima povećavaju, govoriti o tome da vlast ne ispunjava očekivanja građana, bila je pogrešna taktika opozicije.
Ne treba zanemariti da je dosadašnjom raspodjelom poreznih opterećenja, proizvedena vlastita HDZ-ova biračka baza građana koji su se znatno obogatili. HDZ-u je trebalo priznati dobre poteze i inzistirati na kritici loših politika. Dio kampanje SDP-a koja je uspjela izmaći ispod kišobrana Zorana Milanovića, bio je usredotočen na raspored prihoda državnog proračuna, a ne na način ostvarivanja ekonomskog rasta iz čega bi proistekao i rast plaća. HDZ je, uglavnom, napravio ono što je obećao u pogledu plaća, a SDP kad je bio na vlasti, mnoga očekivanja svojih birača i neka svoja obećanja nije ispunio. Građani se sjećaju da SDP na vlasti nije donio novi Zakon o izbornim jedinicama, nije promijenio izborni sustav, nije sredio popise birača, nije smanjio broj županija i nije ratificirao Istanbulsku konvenciju što je sad sam Milanović na vrlo čudan način objasnio da je – to zaboravio. Ozbiljna stranka se ne odnosi tako prema ozbiljnim pitanjima. Opravdano je ta pitanja postaviti SDP-u, ali oni na njih nemaju odgovore.
Pobijedila je stabilnost
Možemo li reći da je pobijedila stabilnost i smirenost koju je Plenković prezentirao u samoj kampanji, izbjegavajući svađe s Milanovićem?
Pretpostavljam da su Milanovićevi istupi mnoge građane odvratili od namjere da glasuju za SDP. Na globalnoj razini svjedočimo porastu nestabilnosti i izbijanju ratova, regija je prilično nesigurna i u tom kontekstu predsjednik Milanović počne nastupati kao da najavljuje neki krstaški, osvetnički pohod i kao da dovodi u pitanje postojeća savezništva. Za razliku od predsjednika, premijer Plenković djelovao je stabilno. Ali Plenković je u toj stabilnosti kršio Ustav od prvog dana svog mandata, što predsjednik Milanović do same izborne kampanje nije činio. Problematično je što Ustavni sud ni na koji način nije detektirao protuustavno ponašanje premijera.
Andrej Plenković ne razumije da postoji i njegova odgovornost za koruptivne radnje ministara. Ako se u izvršnoj vlasti ponavljaju primjeri korupcije na najvišoj razini, to ne može premijera ostaviti netaknutim
Ustavni sud se na neprimjeren način upleo u političke procese i sad svjedočimo situaciji da neki od ključnih igrača u politici ne priznaju ustavna pravila, a Ustavni sud, koji bi trebao biti sudac u toj igri i jamac provedbe tih pravila, doveo se u takvu situaciju da mu više ne vjeruju ni ti igrači ni publika. Plenković dosad nije pokazao da razumije da postoji i njegova odgovornost za koruptivne radnje najbližih suradnika koje je sam birao i podržavao, ministara. Ako se u izvršnoj vlasti učestalo ponavljaju primjeri korupcije na najvišoj razini, to ne može premijera ostaviti netaknutim. Bivši austrijski premijer Sebastian Kurz dao je ostavku samo zbog sumnje da je sudjelovao u nekim koruptivnim djelatnostima. Premijer Plenković u politici primjenjuje pravosudne kriterije da netko tko je osumnjičen za korupciju ne mora dati ostavku dok se ne dokaže eventualna krivnja, dok se politički kriteriji primjenjuju tamo gdje se ne bi smjeli primjenjivati – na Ustavnom sudu koji sebi uzima pravo da Saboru određuje koga smije, a koga ne smije izabrati za premijera.
Na kraju je SDP i zvanično odustao od Zorana Milanovića kao budućeg mandatara za premijera. Kolike su šanse SDP-u, sad bez Milanovića kao mandatara, da formira parlamentarnu većinu?
Mislim da su izgledi za formiranje SDP-ove Vlade minimalni. SDP je bez i najmanje ograde dopuštao da Milanović tijekom cijele kampanje kao mogući SDP-ov mandatar, iznosi program Domovinskog pokreta. Prije početka kampanje trebalo je razmišljati, planirati i donositi odluke. Danas se SDP mora baviti sanacijom posljedica svojih nedovoljno promišljenih odluka. Način na koji je odlučeno da Milanović bude njihov kandidat za premijera pokazuje da je nekolicina ljudi unutar te stranke, mimo nadležnih stranačkih tijela, donosila najvažnije političke odluke. Vrlo je vjerojatno da će stranačko članstvo tražiti odgovornost za takvo postupanje.
(Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)
Koliki Hrvati toliki antisrbi
Kolike opasnosti donosi eventualna buduća Vlada sastavljena od HDZ-a i Domovinskog pokreta?
Najvjerojatniji je scenarij da će Vladu sastaviti HDZ i Domovinski pokret uz sve probleme koji među njima postoje. Ako Plenković u Vladi ima jednog snažnog partnera kao što je Domovinski pokret, onda mora respektirati i njegove ambicije. Za razliku od dosadašnjih HDZ-ovih partnera, Domovinski pokret može ozbiljno uvjetovati politiku nove Vlade što Plenkoviću ne odgovara, ali nema alternativu. Ako bi sve bilo po volji Domovinskog pokreta, onda bi se Hrvatska vratila u situaciju u kojoj je bila posljednjih godina Franje Tuđmana. Bila je to zemlja na rubu sankcija prema kojoj su Vijeće Europe, Europska unija i NATO bili krajnje skeptični zbog demokratskog deficita, zbog nepoštivanja manjinskih prava i nepoštivanja vladavine zakona.
Ne zaboravimo da su neki od lidera Domovinskog pokreta bili predvodnici pokreta za razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru, da su bili organizatori onemogućavanja formiranja kolone na Dan pada Vukovara. Ne znam jesu li se ti ljudi promijenili, jesu li se politički urazumili. To su političari koji sebe određuju prefiksom "anti". Oni nisu toliki Hrvati koliko su antisrbi. Na Plenkoviću je velika odgovornost da Domovinskom pokretu postavi uvjet da nema reduciranja dostignute razine manjinskih prava i da se to odnosi na sve manjine. Skretanje udesno ne bi smjelo otvoriti mogućnost nepoštivanja međunarodnih obveza koje Hrvatska ima i ne bi smjelo voditi reduciranju postojeće razine svih ljudskih prava uključujući i manjinska. Što se tiče Istanbulske konvencije, tu bi HDZ i DP mogli postići kompromis koji bi se sastojao u dosadašnjoj HDZ-ovoj praksi neprovođenja te konvencije.
Pretpostavljam da su Milanovićevi istupi mnoge građane odvratili od namjere da glasuju za SDP, koji je bez najmanje ograde dopuštao da Milanović tijekom kampanje kao mogući SDP-ov mandatar, iznosi program Domovinskog pokreta
Desničarska Vlada u kojoj bi sudjelovao Domovinski pokret potencirala bi nacionalističku retoriku povodom ideoloških pitanja koja su dosad u javnom prostoru bila koliko-toliko pod kontrolom. Tu je još uvijek nereguliran status ustaškog pozdrava. Jesmo li blizu zapaljive atmosfere ratnih devedesetih?
Nereguliranje ustaškog pozdrava "Za dom spremni" žalostan je propust Plenkovićeve Vlade. No to dokazuje da je Plenković vješt političar. Na osnovu njegovog imidža većina bi pretpostavila da su ti problemi već davno riješeni, ali zapravo nisu jer Plenković nije imao hrabrosti osobito kad je riječ o ustaškom pozdravu. Sad bi se moglo desiti da ustaški pozdrav bude drugačije reguliran, da bude skroz dopušten. Osim generalnog vanjskopolitičkog i ekonomskog izolacionizma, Domovinski pokret ima jednu jedinu programsku odrednicu – ne sa Srbima. Ako Domovinski pokret bude inzistirao da to bude programska odrednica nove Vlade i ako bi se HDZ suglasio s tim, to bi moglo imati ozbiljne unutarnjepolitičke posljedice. Vjerojatna posljedica bila bi daljnja politička i društvena polarizacija.
To bi sasvim sigurno u EU-u bilo zamijećeno kao udaljavanje Hrvatske od europskih načela i vrijednosti. Takva desna Vlada s takvim Domovinskim pokretom dovela bi u pitanje dosadašnja postignuća na planu međuetničke i ideološke pomirbe. Dosadašnji javni istupi nekih istaknutih predstavnika Domovinskog pokreta navode na zaključak da oni ne priznaju činjenicu da su Vukovar, istočna Slavonija i zapadni Srijem u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske reintegrirani na osnovi mirovnog dokumenta, Erdutskog sporazuma koji je, zapravo, dio Daytonskog sporazuma. Erdutskim sporazumom kao i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina postavljeni su temelji, između ostalog, i za tretman srpske manjine u Hrvatskoj. Kao da ta pitanja nisu riješena, Domovinski pokret poziva na njihovo rješavanje mimo postignutih međunarodnih sporazuma i domaćih zakona. Nadam se da Plenković ipak neće dopustiti da mu, čini se neizbježni, koalicijski partner ruši ono što je on tijekom svoja dva prethodna mandata gradio.
Manjine u Vladi
Kolika je mogućnost da svih osam predstavnika nacionalnih manjina sudjeluju u jednoj takvoj desnoj Vladi? Da li bi to bila njihova predaja samo da ostanu na vlasti po svaku cijenu, kao što će vjerojatno reagirati jedan dio lijeve političke scene ili bi to zaista bila borba za političke interese nacionalnih manjina?
Kad je Hrvatska imala problem ulaska u Vijeće Europe, bilo je to zbog nepoštivanja prava srpske manjine, kad su se pojavljivali različiti problemi zbog kojih se Hrvatskoj prigovaralo, to je redovito bilo zbog srpske manjine. Nema Ustavne i zakonske odredbe koja bi određivala da u svakoj Vladi moraju biti i predstavnici nacionalnih manjina. Kad je riječ o ljevičarskim hrvatskim Vladama, ni jedna manjina, pa ni srpska, nema osobito snažan motiv da bude dio takvih Vlada jer sve te manjine znaju da će se primjenjivati ustavne i zakonske odredbe o pravima nacionalnih manjina. Kad su u pitanju desne Vlade, nacionalnim manjinama, a posebno predstavnicima srpske, važno je da budu u izvršnoj vlasti jer svoje sudjelovanje smatraju jamstvom da će se odredbe zakona koje određuju položaj manjina, doista poštivati. Ako manjine misle da bez njihovog sudjelovanja u izvršnoj vlasti njihova prava neće biti poštivana, to zapravo govori o nepovjerenju manjina prema vlasti. Postojanje zakona bi već trebalo biti jamstvo, ali je činjenica da se ti zakoni katkad ne provode iako predstavnici manjina sudjeluju u izvršnoj vlasti.
Dosadašnje djelovanje Domovinskog pokreta pruža razloge za zabrinutost, osobito među pripadnicima srpske manjine. Nadajmo se da će rezultat koalicijskih pregovora HDZ-a i Domovinskog pokreta otkloniti tu zabrinutost. Zadaća je svih sudionika u politici, i u vlasti i u opoziciji, da se zauzimaju za dosljednu provedbu svih zakona. Veliki napredak za hrvatsku desnicu bio bi ako bi se dogodilo da Vladu formiraju HDZ i Domovinski pokret bez nacionalnih manjina, a da pritom ni jedna manjina ne bude suočena s redukcijom svojih prava. To bi značilo da je desnica osvijestila važnost dosljednog poštivanja svih ljudskih prava, uključujući poštivanje prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Ali s obzirom na dosadašnju retoriku Domovinskog pokreta, u taj pozitivan ishod teško je povjerovati. Ugodno bih se iznenadio kada bi me demantirali.
Ideolozi Domovinskog pokreta žele revidirati recentnu povijest: ne priznaju da je istočna Hrvatska reintegrirana u ustavno-pravni poredak Hrvatske zahvaljujući mirovnom sporazumu
Znači, ne možete zamisliti 3P koaliciju – Plenković, Pupovac, Penava?
Bio bi to velik Plenkovićev uspjeh kada bi uspio složiti jednu takvu koaliciju. Ali teško mi ju je zamisliti. Plenković je, osobno preuzimajući odgovornost za politike kojima dio njegovog desnog biračkog tijela nije sklon, uspio stvoriti imidž europskog lidera. To mu se mora priznati kao stanovita civilizacijska zasluga i to ostaje pozitivan dio njegove političke baštine koja je nažalost obilježena prevelikom autoritarnošću i izostankom tolerancije pa i elementarne uljudnosti u obraćanju opozicijskim zastupnicima u Saboru. Ako Plenković ostane čvrsto na poziciji da u budućoj Vladi vidi SDSS, Domovinski pokret mora modificirati svoja stajališta.
Plenković predvodi listu HDZ-a na EU izborima što nije bio slučaj prije pet godina. Sprema li tim korakom odstupnicu za Bruxelles? Može li to biti znak i previranja u HDZ-u zbog dosadašnje Plenkovićeve suradnje sa SDSS-om i uvjeta Domovinskog pokreta? I hoće li sastavljanje nove Vlade biti dio izborne kampanje za EU izbore?
Činjenica da se usporedno s procesom sazivanja Sabora i formiranja Vlade odvija kampanja za Europski parlament, svakako otežava posao pregovaračima. Što se tiče Plenkovićeva mjesta na HDZ-ovoj listi za Europski parlament, mislim da on time želi pribaviti veću podršku birača toj listi. Ne vjerujem da bi se on dragovoljno odrekao premijerske pozicije u zamjenu za mjesto u Europskom parlamentu. Da li bi se HDZ odrekao Plenkovića u zamjenu za ostanak na vlasti u koaliciji s Domovinskim pokretom? Ne znam. Ali sjećam se da je Plenković pobijedio na izborima za mjesto predsjednika HDZ-a kad je dotadašnjem predsjedniku Tomislavu Karamarku poručio da "stranka ne može biti talac jednog čovjeka". Nije sasvim isključeno da se i Plenkoviću netko od HDZ-ovih nezadovoljnika obrati tom rečenicom.
Hrvatska i Srbija
Kako ocjenjujete odnose Hrvatske i Srbije? Ulaskom Domovinskog pokreta u Vladu realno je očekivati da će biti drastično pogoršani.
Odnosi između Srbije i Hrvatske nisu dobri, puno je neriješenih problema. Tu je, prije svega, pitanje nestalih koje bi se moglo riješiti da postoji obostrana politička volja. Plenković se na tom vanjskopolitičkom polju ponašao razumno, izbjegavao je reagirati na provokacije predstavnika Srbije. Hrvatska diplomacija pokušavala je intenzivirati odnose sa Srbijom i, koliko znam, nekoliko puta kad bi se približili nekom rješenju, redovito bi srpska strana odustajala od daljnjih koraka. Također, Hrvatska je povlačila poteze koji se vlastima Srbije nisu sviđale, kao što je podrška ulasku Kosova u Vijeće Europe, ali i to je ipak proteklo bez izravne konfrontacije Hrvatske i Srbije, što govori da je Plenković mudro vodio politiku prema Srbiji.
Mogućim ulaskom Domovinskog pokreta u Vladu, moglo bi se dogoditi da ono što je dosad radila diskretna diplomacija postane predmet javnog prepucavanja i da se time drastično pogoršaju hrvatsko-srpski odnosi. Ideolozi Domovinskog pokreta žele revidirati recentni dio hrvatske povijesti: ne priznaju da je istočna Hrvatska reintegrirana u ustavno-pravni poredak Hrvatske zahvaljujući mirovnom sporazumu, postavljaju se kao da je Hrvatska neupitni pobjednik u ratu u istočnoj Slavoniji, kao da su Srbija kao država i Srbi kao etnička skupina, neupitno poraženi i kao da se hrvatska strana ima pravo postavljati prema srpskoj strani kao pobjednik, neovisno o uvjetima koji su definirani mirovnim sporazumima.
