Premda sam i ranije znao tko je Slavko Goldstein, upoznao sam ga tek 1988. godine. Ne sjećam se kako je došlo do toga da mi se obrati s prijedlogom da za njegovu tadašnju izdavačku kuću, za Cankarjevu založbu čiji je predstavnik bio u Zagrebu, radim na pripremi za tisak dviju knjiga. Jedna je bila Žerjavićeva knjiga o demografskim gubicima u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata, a druga knjiga Vlade Gotovca ‘Moj slučaj’ u kojoj su, između ostalog, objavljeni i ‘Autsajderski fragmenti’. Obje knjige predstavljale su u ono doba velikih političkih napetosti i sve učestalijeg pozivanja na prošlost vruću političku robu.
Žerjavić je, primjenom uobičajenih demografskih statističkih metoda kombiniranih s provjerljivim podacima, izračunao da je u Jasenovcu moglo biti ubijeno između sedamdeset i osamdeset tisuća ljudi, što je osporavalo uobičajenu velikosrpsku tvrdnju o sedam stotina tisuća samo srpskih žrtava u tom logoru smrti. Onima koji su ovih dana prosipali mržnju u povodu Goldsteinove smrti optužujući ga da je bio neprijatelj Hrvatske može se odgovoriti da je Goldstein, u vrijeme kad su takvi junaci šutjeli i čekali što će se dogoditi, hrabrim činom pridonio neutralizaciji pretjerivanja smišljenih radi trajnog žigosanja ne samo zločinačke prakse ustaškog pokreta u vrijeme NDH nego i radi onemogućavanja slobodnog artikuliranja zamisli o budućnosti Hrvatske.
Što se tiče Gotovčeve knjige ‘Moj slučaj’, ona je već svojim naslovom ukazivala na izazov koji je tadašnjem režimu uputio bivši politički zatvorenik čiji slučaj još nije bio zaključen jer je i dalje bio pod sudskom zabranom javnog djelovanja. Ta knjiga, koju sam prvi put pročitao tada dok sam radio korekturu otisnutog teksta, bila je svojevrsna dvostruka provokacija, rukavica bačena u lice tada još postojećem režimu. Prva provokacija bila je sadržana u činjenici da se afirmira autor koji je donedavno bio politički zatvorenik kojemu zabrana javnog nastupanja još nije bila istekla. Druga provokacija sastojala se u tome što se objavljuje i tekst ‘Autsajderski fragmenti’ koji je u vrijeme prvog objavljivanja bio shvaćen kao opozicijski politički program koji je uvelike pridonio stvaranju atmosfere u kojoj je svojedobno nastalo Hrvatsko proljeće.
Slavka Goldsteina upoznao sam dakle kao čovjeka koji je – kao i tijekom svog dotadašnjeg dugogodišnjeg rada u izdavaštvu – radio na objavljivanju knjiga koje su bile važne kako za stjecanje uvida u relevantne povijesne činjenice tako i za unošenje razumnih argumenata u sve zapaljivije političke rasprave toga vremena. To je bio još jedan njegov važan doprinos hrvatskom izdavaštvu i hrvatskoj kulturi.
Njegov doprinos hrvatskoj demokraciji očituje se u činjenici da je bio osnivač i prvi predsjednik prve hrvatske političke stranke, HSLS-a.
Kad sam se u siječnju 1989. vratio iz Beograda, gdje je bila održana promocija moje knjige ‘Slučaj zagrebačkih revizionista’, Goldsteinu sam iznio dojam da se u Srbiji razvija opasna politika na koju u Hrvatskoj, za razliku od Slovenije, nema odgovora. Slavko mi je rekao da je on u kontaktu s Dimitrijem Rupelom u Sloveniji s kojim se savjetuje o tome što poduzeti, a da je s dvojicom prijatelja, Vladom Gotovcem i Franjom Zenkom, već razgovarao o pokretanju neke političke organizacije u Hrvatskoj. Pozvao me da im se pridružim. Uskoro sam upoznao i tu dvojicu. Tako je stvorena inicijalna skupina za osnivanje – tada još nismo znali čega.
Kako sam tada radio na Tehnološkom fakultetu, imao sam pravo koristiti prostorije Kluba sveučilišnih nastavnika. Zahvaljujući susretljivosti tadašnjeg vodstva Kluba, omogućeno nam je da ondje održavamo s vremenom sve posjećenije sjednice skupine pokretača. Ne treba reći da su mnogi od onih koji su prisustvovali prvim sastancima bili poznanici i poštovatelji Slavka Goldsteina i Vlade Gotovca, ali se krug uskoro znatno proširio.
Jedan od problema koji je trebalo riješiti bilo je ime buduće organizacije. Bilo je prijedloga da to bude socijaldemokratska stranka, ali su se neki suprotstavili opravdano ukazujući da će se reformirani komunisti ubuduće nazvati upravo tako. Slavko, koji je vodio sastanke, s karakterističnom ležernošću i nenametljivošću je pozvao da razmislimo što su komunistički vlastodršci smatrali najvećom opasnošću za svoju ideologiju. Sam je odgovorio da je to anarholiberalizam. Kako mi nismo bili anarhisti nego smo se zauzimali ponajprije za demokraciju i za vladavinu prava, logično je da se deklariramo kao liberali. Tome je svakako pridonijela činjenica da smo se počeli sastajati u godini kad se obilježavala dvjestota obljetnica Francuske revolucije. Kako smo bili svjesni da liberalizam ne može dati odgovore na sve probleme demokratskog društva, suglasili smo se da budemo socijalni liberali. Tako se Slavku Goldsteinu u zaslugu može upisati i to što je prva demokratska politička stranka u suvremenoj Hrvatskoj bila upravo socijalno-liberalna stranka.
Koliko god se to danas čini nevjerojatnim i smiješnim, mnogo smo vremena proveli raspravljajući o genitivu i pridjevu. Naime, uobičajena praksa – premda je bilo mnogo iznimki – bila je da se u nazivima organizacija koristi genitiv imena Hrvatska. Dakle, ova ili ona organizacija ili ustanova Hrvatske. Koristiti pridjev ‘hrvatski’ u nazivu organizacije smatralo se znakom nacionalizma. Naravno da smo odlučili da se organizacija čije smo osnivanje pripremali nazove Hrvatski socijalno-liberalni savez. Savez stoga što prema tadašnjim zakonima ne bismo mogli biti registrirani da smo se odlučili zvati strankom. Već iduće godine preimenovali smo se u stranku. No jedna od zasluga Slavka Goldsteina bila je i ta što se kao istaknuti pripadnik Židovske općine koji je bio svjedok i žrtva holokausta u Hrvatskoj zauzeo za slobodnu upotrebu hrvatskog imena u političkom životu.
Ukratko, Slavko je bio hrabar čovjek koji je u sudbonosnim trenucima odlučio pokazati da Hrvatska ima pravo na demokraciju i slobodu. Kao svjedok i žrtva holokausta osobno se izložio neugodnostima koje su mu pričinjavali mnogi koji nisu mogli razlučiti ustašku odgovornost za holokaust od prava svih građana Hrvatske da sami biraju vlast kakvu hoće u državi kakvu hoće.
Kad su vlasti demokratske Hrvatske iskazivale nedopustivu toleranciju prema oživljavanju ideja na kojima se zasnivao režim NDH, Slavko je uporno ukazivao na opasnosti koje iz toga mogu proizaći za Hrvatsku ako se s takvom praksom ne prestane. Umro je u trenutku kad je opet iznimno potrebna ta vrsta hrabrosti da se javno iznesu i nerijetko neugodne istine o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti. Činjenica da je svojim osobnim primjerom mnogima pokazao kako se treba nositi s takvim izazovima još je jedna od njegovih zasluga za Hrvatsku kao državu ravnopravnih i slobodnih građana za koju će se, poučeni njegovim primjerom, mnogi i ubuduće zauzimati.
